Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1454/18 (K.T.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nasljedstvo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ostavina
  • Ostavinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1454/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-1454/18, rješavajući apelaciju K. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K. T. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 O 903286 17 Gž od 19. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 O 903286 17 O 2 od 21. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K. T. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Makarske, Republika Hrvatska, kojeg zastupa ZOU Jurišić & Ćulanić iz Mostara, podnio je 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 O 903286 17 Gž od 19. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 O 903286 17 O 2 od 21. marta 2017. godine.

2. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj 58 0 O 903286 17 O 2 od 21. marta 2017. godine odlučeno je da ostavštinu iza umrlog P. P. T. (u daljnjem tekstu: ostavitelj) čini imovina – nekretnine, precizno označene u izreci presude (stav 1. izreke), te da se na raspoloživom dijelu ostavštine, koji iznosi dvije četvrtine ostavštine utvrđene u stavu 1. izreke rješenja, proglašava oporučni nasljednik na osnovu pismene oporuke od 21. maja 1992. godine apelant, ostaviteljev sin, nastanjen u Makarskoj, Republika Hrvatska (stav 2. izreke), a na nužnom dijelu ostavštine koji iznosi dvije četvrtine ostavštine utvrđene u stavu 1. izreke rješenja proglašavaju se nužni nasljednici J. K. i A. B. - kćeri ostavitelja (stav 3. izreke). Dalje, rješenjem o nasljeđivanju, ostavština iz stava 1. izreke uručena je apelantu sa dijelom 6/8, J. K. sa dijelom 1/8 i A. B. sa dijelom 1/8 (stav 4. izreke), te je odlučeno da se pravosnažno rješenje o nasljeđivanju ima dostaviti ZK uredu ovog suda na provođenje na način kako je određeno stavom 4. izreke rješenja, te nadležnoj poreznoj upravi po službenoj dužnosti (stav 5. izreke).

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je ostavitelj raspolagao ostavštinom oporukom od 21. maja 1992. godine, koja je sačinjena po odvjetniku A. M. iz Makarske i kojom je izražena posljednja volja ostavitelja da nakon njegove smrti svu svoju imovinu koja se sastoji od predmetnih nekretnina ostavi u isključivo nasljedstvo apelantu. Dalje je naveo da je oporuka deponovana kod Općinskog suda u Makarskoj. Općinski sud je naveo da su iza ostavitelja ostali zakonski nasljednici I nasljednog reda – apelant, te kćeri J. K., A. B. i F. T.. Općinski sud je naveo da je apelant, na ročištu održanom 10. aprila 2006. godine, predao izvornu oporuku tom sudu i da je na tom ročištu oporuka pročitana. Nadalje, da je po zahtjevu tog suda, putem međunarodne pravne pomoći, Općinski sud u Makarskoj na zapisnik proglasio oporuku ostavitelja i da je prijepis oporuke i zapisnika sa ročišta o proglašenju testamenta od 6. aprila 2009. godine dostavio Općinskom sudu 12. juna 2009. godine. Zatim je ukazao da je zakonska nasljednica F. T. (kćerka ostavitelja) na ročištu od 10. aprila 2006. godine priznala valjanost oporuke, te da je izjavila da oporuku smatra posljednjom voljom ostavitelja i da apelantu ne osporava nasljeđe po tom osnovu. Zatim je ukazao da se po rješenju ostavinskog suda broj 07 58 O 903286 05 O vodio parnični postupak po tužbi J. K. i A. B. protiv apelanta, radi poništavanja oporuke, a koji je okončan odlukom Kantonalnog suda od 27. decembra 2016. godine tako što je odbijen taj tužbeni zahtjev. Općinski sud je naveo da je na ročištu za raspravljanje ostavštine održanom 20. marta 2017. godine apelantova punomoćnica u njegovo ime prihvatila u potpunosti ostavštinu raspoređenu oporukom, dok se punomoćnica nasljednica J. K. i A. B. u njihovo ime prihvatila nužnog nasljednog dijela ostavštine. Općinski sud je istakao da je odredbama člana 28. stav 1. Zakona o nasljeđivanju određen krug apsolutnih nužnih nasljednika u koji ulaze djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov bračni drug, kada su pozvani na nasljeđivanje. Općinski sud je ukazao da su kćeri ostavitelja J. K. i A. B. prema navedenim odredbama, nužni nasljednici. Potom je naveo da je odredbama člana 29. Zakona o nasljeđivanju propisano da nužni nasljednici imaju pravo na dio naslijeđa kojim ostavitelj ne može raspolagati i koje se naziva nužni dio, a koji za nasljednike iz člana 28. stav 1. Zakona o nasljeđivanju iznosi jednu polovinu od onoga dijela koji bi im pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. S obzirom na to da je ostavitelj imao četvero zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda (apelant i tri kćeri), koji nasljeđuju na jednake dijelove, Općinski sud je ukazao da bi zakonski nasljedni dio J. K. i A. B. iznosio po 1/4, tako da nužni dio ovih nasljednica iznosi po 1/8 ostavštine.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 O 903286 17 Gž od 19. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu.

5. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostepeno rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti prema odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je istakao da je sporno da li su izjave kojim J. K. i A. B. traže svoj nužni dio valjane i da li su podnesene u prekluzivnom roku od tri godine od dana proglašenja oporuke, da li su pravilno utvrđeni nužni dijelovi i da li je ostavinski sud u nužni nasljedni dio trebao da uračuna i poklone ostavitelja učinjene nužnim nasljednicama. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 43. Zakona o nasljeđivanju, koje se primjenjuju na osnovu odredaba člana 269. stav 1. sada važećeg Zakona o nasljeđivanju, propisano da smanjenje raspolaganja oporukom i vraćanje poklona, kojim je povrijeđen nužni dio, mogu tražiti samo nužni nasljednici. Dalje je ukazao da su J. K. i A. B., po pozivu ostavinskog suda, dale nasljedničke izjave, koje su zaprimljene u ostavinskom sudu 31. marta 2006. godine, kojim se J. K. prihvatila nasljedstva temeljem zakona, s tim da se podijeli sva imovina, dok je A. B. izjavila da uzima svoje naslijeđe. Kantonalni sud je naveo da J. K. i A. B. nisu pristupile na ročište, a da je apelant na ročištu predao oporuku i prihvatio se naslijeđa koje mu je ostavitelj zavještao oporukom, a prisutne zakonske nasljednice (supruga ostavitelja T. T. i kćer F. T.) su se izjasnile da ne osporavaju valjanost oporuke i da je smatraju posljednjom voljom ostavitelja, te da ne osporavaju naslijeđe po tom osnovu. Kantonalni sud je naveo da stoji apelantova tvrdnja da se jednom data nasljednička izjava ne može opozvati (u dijelu odricanja od nasljeđa ili primanja nasljeđa, član 139. stav. Zakona o nasljeđivanju). S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su navedene izjave date prije saznanja za postojanje oporuke, pa je ostavinski sud nakon što je od Općinskog suda u Makarskoj pribavio oporuku sa zapisnikom o proglašenju od 6. aprila 2009. godine, obavijestio J. K. i A. B. o postojanju testamenta, te ih je dopisom od 19. oktobra 2009. godine pozvao da se izjasne da li priznaju pravnu valjanost i ako traže nužni dio da se decidno izjasne, dok im je dopisom od 2. juna 2010. godine dostavio oporuku sa zapisnikom. Dalje je ukazao da su J. K. i A. B. podneskom od 18. juna 2010. godine osporile oporuku, a za slučaj da se utvrdi da je sačinjena u skladu sa zakonskim propisima izričito su zahtijevale svoj nužni nasljedni dio. Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da J. K. i A. B. nisu tražile svoj nužni nasljedni dio, jer su one to učinile podneskom od 18. juna 2010. godine izričito, ali i ranije, jer samo osporavanje oporuke, odnosno isticanje zahtjeva za zakonskim nasljeđivanjem, sadrži i zahtjev za umanjenje raspolaganja oporukom za ostvarenje nužnog dijela. Kantonalni sud je istakao da nisu tačni navodi da je zahtjev za nužni dio istaknut tek na zapisnik kod suda od 20. marta 2017. godine kada su se J. K. i A. B. izjasnile da se prihvataju nužnog dijela u skladu sa ranije datim nasljednim izjavama, s tim da su pojasnile da su svoje prve izjave dale prije saznanja za postojanje oporuke, čiju valjanost su osporile (parnični postupak), a oporuku i dalje osporavaju i traže nužni dio. Kantonalni sud je naveo da se o pravu nužnih nasljednika na nužni dio može odlučiti samo ako je nužni nasljednik postavio takav zahtjev u toku raspravljanja o ostaviteljevoj ostavini, iza kojeg ima zakonsko pravo nužnog nasljeđivanja, što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Dalje je naveo da nije osnovan apelantov žalbeni navod da je pravo nasljednica da traže smanjenje raspolaganja oporukom zastarjelo shodno odredbama člana 44. Zakona o nasljeđivanju. Kantonalni sud je ukazao da je prema navedenoj odredbi Zakona o nasljeđivanju smanjenje raspolaganja oporukom može tražiti u roku od tri godine od proglašenja oporuke, s tim da se taj rok ima računati od dana saznanja nasljednika za postojanje oporuke. Zatim je naveo da J. K. i A. B. nisu znale za postojanje oporuke, te da nisu bile prisutne 10. aprila 2006. godine prilikom proglašenja oporuke u Mostaru, već imaju saznanje u pozivu na naredno ročište (12. jun 2006. godine), kada su osporile valjanost oporuke (J. K.), a A. B. ostala kod zahtjeva za zakonsko nasljeđivanje, koje izjave konzumiraju i zahtjev za umanjenje raspolaganja oporukom za smanjenje nužnog dijela. Kantonalni sud je ukazao da isticanje zahtjeva da traže svoj nužni dio nije zastarjelo, te treba cijeniti i parnični postupak koji su vodile, a na koji su upućene ostavinskim rješenjem od 6. septembra 2010. godine. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje da je ostavinski sud nepravilno izračunao nužne nasljedne dijelove i da bi nasljednicama J. K. i A. B. pripadajući dio iznosio 1/10, umjesto po 1/8. Takođe je naveo da je apelant ukazao da su osim njega, te J. K. i A. B., na nasljeđe kao zakonske nasljednice prvog nasljednog reda pozvane i F. T. (kćer ostavitelja) i T. T. (supruga ostavitelja), koje su dale iste nasljedničke izjave, a sud je cijenio samo izjavu F. T.. Kantonalni sud je ukazao da ostavinski sud nije cijenio izjavu T. T. jer je preminula u toku trajanja ostavinskog postupka (22. decembara 2008. godine), što je nesporno među strankama. Dalje je ukazao da T. T. nije osporavala valjanost oporuke i posljednju volju ostavitelja, ali s obzirom na to da je u međuvremenu preminula, pravo na nasljeđe imaju ostali zakonski nasljednici prvog nasljednog reda, tj. djeca ostavitelja, koji nasljeđuju na jednake dijelove (čl. 9-11. Zakona o nasljeđivanju), po ¼ nasljednog dijela. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 29. stav 2. Zakona o nasljeđivanju prema kojoj nužni dio nasljednika iz člana 28. stav 1. istog zakona iznosi jednu polovinu od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja, te je pravilno utvrdio da nužni nasljedni dio iznosi po 1/8 dijela. Kantonalni sud je ukazao da se apelant na osnovu odredaba člana 49. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, koje se odnose na uračunavanje poklona od ostavitelja u nasljedni dio zakonskih, a ne nužnih nasljednika, poziva na običaje i tradiciju u životu ostavitelja da ženskoj djeci prilikom udaje daje pokretnu imovinu u vidu opreme, zlata i nakita što je adekvatan supstitut nasljeđu po muškoj liniji, pa bi se takvi darovi nužnih nasljednica koje su primile za vrijeme udaje i poslije trebali uračunati u njihov nužni dio. Kantonalni sud je naveo da apelant na ovaj način u žalbi ističe nove činjenice, koje nije istakao na zapisnik od 20. marta 2017. godine, niti u ranijem toku postupka. S tim u vezi je naveo da se u skladu sa odredbama člana 207. stav 1. ZPP, koje se primjenjuju shodno odredbama člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi. Kantonalni sud je naveo da predložene činjenice apelant nije potkrijepio niti jednim dokazom, niti je dokazao da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti u toku prvostepenog postupka.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Apelant je naveo da je Kantonalni sud potvrdio prvostepeno rješenje nezavisno od činjenice što je na ostavinskoj raspravi od 20. marta 2017. godine ponovo od nasljednika uzeo nasljedničke izjave. Apelant je ukazao da je jednom data nasljednička izjava neopoziva. Takođe je naveo da je proizvoljan stav da osporavanje oporuke sadrži i zahtjev za umanjenje raspolaganja za ostvarenje nužnog dijela. Zatim je naveo da je zanemareno da su obje nasljedničke izjave date nakon što je testament otvoren, pročitan i proglašen pred Općinskim sudom, te je proizvoljno tumačen član 44. Zakona o nasljeđivanju. Apelant smatra da zastarni rok nije mogao biti prekinut ni podnošenjem tužbe jer je od dana proglašenja oporuke do podnošenja tužbe (radi poništenja oporuke po rješenju o prekidu) proteklo više od tri godine. Apelant smatra da bi J. K. i A. B., u slučaju da nije nastupila prekluzija (član 44. Zakona o nasljeđivanju), pripalo pravo na nužni nasljedni dio od po 1/10, a nikako 1/8. Takođe je naveo da su J. K. i A. B. za vrijeme života ostavitelja primile darove, čija vrijednost je morala biti uračunata u njihov nužni nasljedni dio, shodno članu 49. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, te da se ne radi o činjenici koja je naknadno istaknuta. Apelant je ukazao da punomoćnica J. K. i A. B. nije imala zakonom propisanu formu punomoći za davanje nasljedničkih izjava, ali je kao takva primljena na zapisnik, na što po službenoj dužnosti pazi ne samo prvostepeni, već i drugostepeni sud. Relevantni propisi

8. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

9. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

10. Zakon o nasljeđivanju (»Službeni list SRBiH«, br. 7/80 i 15/80 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. stav 1.

Nužni nasljednici su: djeca umrlog, njegovi usvojenici (član 20.) i njegov bračni drug Član 29. stav 2.

Nužni dio nasljednika iz člana 28. stav 1. iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.

Član 43.

Smanjenje raspolaganja testamentom i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici.

Član 44.

Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravosnažno.

Član 139. stav 1.

Izjava o odricanju od nasljeđa ili o primanju nasljeđa, ne može se opozvati.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj primjeni pozitivno pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i detaljne razloge zašto je odbio aplantovu žalbu podnesenu protiv rješenja Općinskog suda, odnosno da je jasno obrazložio primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava na predmetnu situaciju. U odnosu na apelantov navod da punomoćnik J. K. i A. B. nije imala zakonom propisanu formu punomoći za davanje nasljedničkih izjava, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizilazi da je Kantonalni sud pobijano rješenje Općinskog suda ispitao, između ostalog, po službenoj dužnosti u skladu sa odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku, koje odredbe se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionog spisa (same apelacije i dokumenata dostavljenih uz apelaciju) ne proizilazi da je apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja istakao taj žalbeni prigovor Kantonalnom sudu (vezano za punomoć), tako da se Kantonalni sud, iako je postupio u skladu sa članom 221. ZPP, nije posebno ni izjašnjavao u odnosu na takav apelacioni navod. Shodno navedenom, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, te smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1454/18 (K.T.) | Sudska praksa | Aktio