Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3081/18 (M. S.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3081/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3081/18, rješavajući apelaciju Milorada Stanojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Stanojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 008787 17 Rev od 22. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, podnio je 26. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 008787 17 Rev od 22. februara 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 008787 16 P 2 od 26. decembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca Hypo Alpe Adria Bank AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se apelant obaveže da mu plati određeni novčani iznos na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka. Presudom su dalje ukinuta rješenja o izvršenju ovog suda broj 82 0 Ip 004853 10 Ip od 27. oktobra 2011.godine i od 5. aprila 2012. godine u dijelu koji se odnosi na izvršenje protiv apelanta i naložena je obustava izvršnog postupka prema apelantu, te je tužilac obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz kreditne dokumentacije, a što u suštini nije ni osporeno, proizilazi da je tužilac 3. aprila 2009. godine odobrio kredit preduzeću "PIP" DOO Bratunac (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) u određenom novčanom iznosu na određeni rok otplate i ista sredstva isplatio, te da su ugovor o kreditu potpisali tužilac i korisnik kredita, te sudužnik preduzeće "AGROS" DOO Bratunac (u daljnjem tekstu: sudužnik), čiji je osnivač i zakonski zastupnik apelant. Dalje proizilazi da je, zbog neuredne uplate rata kredita od strane korisnika kredita, tužilac poslao dopis korisniku kredita kao dužniku i sudužniku obavještavajući ih o dospjelim obavezama i pozivajući ih na sastanak ili da obaveze izmire u određenom roku, a nakon toga im je poslao i opomenu pred tužbu. Zatim je tužilac obavijestio korisnika kredita i sudužnika da raskida ugovor, te o ukupnom iznosu duga po kreditu s tim danom, a potom je pokrenuo izvršni postupak protiv korisnika kredita i protiv apelanta, radi isplate ukupnog duga. Na kraju je prodajom poslovnih prostorija korisnika kredita dugovanje po tom kreditu smanjeno na određeni iznos na koliko je i preciziran tužbeni zahtjev prema apelantu.

4. Osnovni sud je istakao da je sporno da li se apelant može obavezivati po osnovu izdate vlastite mjenice koju je navodno izdao tuženi kao obezbjeđenje predmetnog kredita za slučaj neispunjenja obaveza po istom s obzirom na tvrdnju apelanta da je tužilac svojom krivicom napustio pravo zaloge na zalihama robe korisnika kredita, a što bi bilo od značaja za oslobađanje jemca u smislu člana 1012. Zakona o obligacionim odnosima(u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da ugovorom o kreditu, pored raznih načina obezbjeđenja vraćanja kredita, predviđeno je zasnivanje založnog prava na zalihama robe korisnika kredita u određenom iznosu, te su tužilac i korisnik kredita zaključili i ugovor o zalozi na zalihama robe po lager listi iz 2009. godine i u precizno navedenoj vrijednosti, nakon čega je ta zaloga upisana u Registar zaloga, a banci predata potvrda o registraciji kao i lager lista robe na zalihi. Osnovni sud je ukazao da su ugovorom o kreditu, ugovorom o zalozi i Okvirnim zakonom o zalozima regulisana prava, obaveze i postupak predaje založnih stvari, te da je navedenim ugovorima regulisano da će roba ostati u posjedu založnog dužnika (korisnika kredita) koji se obavezuje da je čuva i da kvartalno dostavlja ovjerenu lager listu zaliha robe i održava dogovoreni iznos zaliha robe.

5. Osnovni sud je naveo da je korisnik kredita ovlastio tužioca da može pokrenuti izvršenje na zalihama ukoliko on po dospijeću ne uplati bilo koji iznos, te da izvrši prodaju čak i putem neposredne pogodbe (član 3. ugovora o zalozi). Dalje je ukazao da iz opomene banke za izmirenje dugovanja proizilazi da je korisnik kredita već početkom 2010. godine prestao vraćati kredit, dakle, tužilac je već tada znao da se dug ne vraća i mogao je prodati robu sa zalihe. Također je ukazao da iz iskaza direktora korisnika kredita proizilazi da je tužiocu lager listu dostavio još prije dobijanja kredita, a kasnije niti je dostavljao niti je tužilac tražio. Dalje je naveo da iz iskaza proizilazi da je direktor potvrdio da zaliha više nema, te da je nakon blokade računa i stavljanja ključa u bravu, još godinu dana nastojao da kod tužioca ili neke druge banke dobije kredit i počne raditi sa zalihama i otplaćivati stara dugovanja. Također je naveo da od tužioca nije bilo nikakvog interesovanja za zalihe i da su oni samo govorili da će nastojati da sve regulišu putem suda.

6. Osnovni sud je istakao da je još na pripremnom ročištu, po prijedlogu apelanta, naložio tužiocu da pruži dokaze koje je radnje preduzeo u pogledu realizacije svoje zaloge na zalihama robe, ali da do zaključenja rasprave nikakvi podaci ili dokazi o tome nisu stigli. Također je ukazao da je iz izvršnog spisa proizilazi da je prijedlogom za izvršenje zaista bila obuhvaćena ta roba na zalihi, ali da se iz cjelokupnog ponašanja tužioca koje je naprijed opisano nije ni bilo interesovanja na izvršenju na založenoj robi i na zalihi, budući da je interesovanje tužioca bilo samo na nekretnini korisnika kredita, a kasnije i na nekretninama apelanta. Osnovni sud je naveo da iz takvog pasivnog odnosa tužioca proizilazi da je napustio zalogu na zalihama robe, a da je tom zalogom bilo obezbjeđeno vraćanje kredita za kojeg se tvrdi da je apelant garantovao mjenicu. Stoga je, Osnovni sud budući da je tužilac napustio zalogu koja propisuje da se u tom slučaju jemac oslobađa svoje obaveze prema povjeriocu primjenom člana 1012. ZOO odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, te naveo da se nije imalo potrebe upuštati u ostala sporna pitanja i prigovore apelanta.

7. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 008787 17 Gž 2 od 9. juna 2017. godine djelimično je uvažena žalba tužioca i prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio obavezivanje apelanta da mu plati određeni novčani iznos na ime glavnog duga i naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, te su ostavljena na snazi rješenje o izvršenju od 27. oktobra 2011. godine i 5. aprila 2012. godine u dijelu koji se odnosi na izvršenje prema apelantu. Presudom je dalje žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u ostalom dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tražene zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga, te je apelant obavezan da tužiocu naknadi troškove žalbenog postupka.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti navedena odredba člana 1012. ZOO na koju se poziva apelant kao osnov za oslobađanje njega kao jemca od predmetne obaveze, jer se ta odredba odnosi na ugovoreno jemstvo, a u konkretnom slučaju se radi o mjeničnom jemstvu. Također je ukazao da ukoliko se prihvati da ovdje može doći do primjene odredbe člana 1012. ZOO onda je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je tužilac napustio zalogu kod činjenice da je već u izvršnom postupku predložio prodaju založenih stvari. Okružni sud je, pored toga, istakao da iz izvršnog spisa proizilazi da je prodaja zalihe robe korisnika kredita predložena sudu što je u skladu sa članom 31. Zakona o registrovanim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima, ali da takvo izvršenje ni do danas nije određeno, a kod činjenice i da je izvršenje rješenjem o izvršenju od 27. oktobra 2011. godine (omaškom suda navedeno "27. novembar 2011. godine") određeno na pokretnim stvarima korisnika kredita, a nije poznato da li još postoji bilo šta od založene robe. Dalje je istakao da to što je direktor korisnika kredita izjavio da su zalihe na kojima je tužilac imao založno pravo rasprodane ne može se smatrati da je tužilac kao povjerilac napustio zalogu ili je izgubio svojom nepažnjom i na taj način onemogućio prelaz tog prava na apelanta kao jemca tako da se apelant može osloboditi svoje obaveze prema tužiocu u smislu člana 1012. stav 1. ZOO. Naime, Okružni sud je ukazao da je dužnost apelanta kao jemca bila u smislu člana 123. stav 1. ZPP-a da dokaže ove činjenice pa je stoga Okružni sud naveo da se primjenom člana 126. ZPP-a može zaključiti da nije dokazano da se apelant može osloboditi predmetne obaveze i da je tužbeni zahtjev prema njemu neosnovan. Također je naveo da to što tužilac nije tražio lager liste kvartalno na što je imao pravo prema navedenom ugovoru o zalozi i što ove stvari nisu prodate u izvršnom postupku neposrednom pogodbom ne znači da se on odrekao ovog prava zaloga i da je isto napustio, te da ga je izgubio nepažnjom u smislu navedenog propisa.

9. Okružni sud je, dalje, naveo da ne stoje ni prigovori apelanta koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a kojim se prvostepeni sud nije bavio, u smislu toga da je apelant potpisao mjenicu misleći da je on jemac kao direktor preduzeća. Naime, ugovorom o kreditu koji su zaključili tužilac i korisnik kredita, između ostaloga, predviđeno je da se daju dvije vlastite mjenice na ime apelanta bez protesta uz sporazum i izjavu o obavezi na osnovu mjenice potpisanih od strane apelanta. Dalje je naveo da je u svrhu obezbjeđenja predmetnog kredita apelant potpisao sporazum i izjavu od 3. aprila 2009. godine o obavezi na osnovu vlastite mjenice, kao što je i potpisao i mjenicu na određeni iznos kao trasant, te da je primio poziv na iskup mjenice i izjavio da nema dovoljno novca što je i potpisao svojim potpisom. Dalje je ukazao da u momentu izdavanja mjenice direktor se mora potpisati uz naziv pravnog lica na jednak način kao što je njegov potpis koji je deponovan u sudskom registru, s tim da se uz ime i prezime potpisnika mora naznačiti njegova funkcija pri čemu samo stavljanje pečata pravnog lica nije uslov valjanosti potpisivanja mjenice prema Zakonu o mjenici. Također je ukazao da ukoliko pravno lice ne upotrebljava pečat prilikom potpisivanja mjenice, što se reguliše internim aktom pravnog lica, onda se naziv firme može upisati i rukom iznad vlastoručnog potpisa zastupnika, ali da ovih naznaka pored potpisa apelanta nema na mjenici, pa je istaknuti prigovor neosnovan. Okružni sud je naveo da ne stoji ni prigovor apelanta da on nije znao za koji iznos jemči korisniku kredita pozivajući se pri tom na zabludu visine iznosa na koji jemči jer su protekli prekluzivni rokovi koji iznose jednu godinu od saznanja za zabludu odnosno objektivni rok od tri godine u kojem se može tražiti poništenje ugovora zbog zablude (člana 117. st. 1. i 2. ZOO). Okružni sud je istakao da iz navedenog proizilazi da je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda i na iste pogrešno primijenio član 1012. stav 1. ZOO-a. Stoga je Okružni sud naveo da je na osnovu člana 229. stav 1. tačka 5. ZPP-a odlučio kao u stavu I izreke u pogledu glavnog duga.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 82 0 P 008787 17 Rev od 22. februara 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da prema izvedenim dokazima, vlastita mjenica koju je izdao apelant kao i sporazum i izjava od 3. aprila 2009. godine nemaju nikakvih formalnih nedostataka. Dalje je ukazao da prema navedenom odgovornost apelanta proizlazi iz njegove obaveze kao mjeničnog dužnika koju je preuzeo potpisivanjem vlastite mjenice da će namiriti potraživanja tužioca ako to ne učini korisnik kredita za kojeg je garantovao izdatom mjenicom. Također je naveo da je pravilno drugostepeni sud ocijenio i prigovor apelanta kojim je tvrdio da potpisuje mjenicu u ime svog preduzeća odnosno kao njegov zakonski zastupnik. Pri tom, Vrhovni sud je istakao da na mjenici kao ni na izjavi od 3. aprila 2009. godine nema nikakvih naznaka da se obaveza prihvata u ime preduzeća. Također je ukazao da je neosnovano i insistiranje apelanta tokom postupka i u reviziji na primjeni odredbe člana 1012. ZOO i naveo da bilo kakvim tumačenjem navedene odredbe jasno je da se ta odredba ima primijeniti samo kod ugovora o jemstvu, ali ne i kod drugih sredstava obezbjeđenja potraživanja, kao što je u konkretnom slučaju izdavanje vlastite mjenice kao sredstva obezbjeđenja. Dalje je ukazao da navedena odredba ima u vidu ugovor o zalozi iz odredbe člana 966. ZOO, te da navedena odredba podrazumijeva predaju u posjed (detenciju) povjeriocu dužnikove pokretne stvari da bi se ta stvar uopće mogla smatrati zalogom, kao i obavezu povjerioca da tu stvar čuva i vrati nakon prestanka potraživanja. S tim u vezi je istakao da su u konkretnoj situaciji tužilac i korisnik kredita zaključili ugovor o zalozi, te je izričito ugovoreno da će stvari ostati u posjedu založnog dužnika (korisnika kredita), kao i da je navedeni ugovor registrovan kod Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine i o toj registraciji postoji potvrda koja predstavlja izvršnu ispravu. Dalje je ukazao da ukoliko su založene stvari bile u posjedu korisnika kredita kao dužnika, nije bilo moguće njihovo napuštanje ili gubljenje od strane tužioca kao povjerioca, s čim se nikako ne može identifikovati eventualno nepravovremeno podizanje prijedloga za izvršenje na osnovu potvrde o registraciji zaloge, kako to nastoji prikazati apelant. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor revizije da je drugostepeni sud učinio povredu postupka utvrđujući drugačije činjenično stanje bez otvaranja rasprave. S tim u vezi je istakao da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostepenog suda, što je potpuno jasno iz obrazloženja pobijane presude, ali da je pogrešno kao osnov takve odluke naveo odredbu člana 229. stav 1. tačka 5. ZPP-a, iako se trebao pozvati na odredbu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a, što predstavlja očiglednu grešku u izradi presude, koja sama po sebi ne predstavlja povredu iz odredbe člana 209. ZPP koja je mogla uticati na konačan rezultat postupka.

12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je došlo do proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Apelant navodi da je drugostepeni sud proizvoljno postupio kada je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 1012. ZOO, te postupao suprotno članu 229. ZPP-a kada je bez održavanja rasprave utvrdio činjenično stanje koje prvostepeni sud nije utvrđivao, kao i kada je suprotno članu 221. ZPP-a žalbu ispitivao i izvan razloga navedenih u žalbi odnosno kada se upustio u ocjenu napuštenosti zaloge, a što Vrhovni sud kroz svoju revizionu nadležnost nije otklonio.

Relevantno zakonodavstvo

13. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Sl. glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04), u relevantnom dijelu glasi: Član 966.

Ugovorom o zalozi obavezuje se dužnik ili neko treći (zalogodavac) prema poveriocu (zalogoprimcu) da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo svojine da bi se pre ostalih poverilaca mogao naplatiti iz njene vrednosti, ako mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospelosti, a poverilac se obavezuje da primljenu stvar čuva i po prestanku svog potraživanja vrati neoštećenu zalogodavcu.

Član 1012.

(1) Ako poverilac napusti zalogu ili koje drugo pravo kojim je bilo obezbeđeno ispunjenje njegovog potraživanja, ili ga izgubi svojom nepažnjom i tako onemogući prelaz tog prava na jemca, ovaj se oslobađa svoje obaveze prema poveriocu za onoliko za koliko bi mogao dobiti vršenjem tog prava.

(2) Pravilo prethodnog stava važi kako u slučaju kad je pravo nastalo pre zaključenja ugovora o jemstvu, tako i u slučaju kad je nastalo posle toga.

14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13).

15. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 229.

(1) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[…] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda jasno proizilazi da se odredba člana 1012. ZOO-a ima primijeniti samo kod ugovora o jemstvu, ali ne i kod drugih sredstava obezbjeđenja potraživanja, kao što je u konkretnom slučaju izdavanje vlastite mjenice kao sredstva obezbjeđenja. Nadalje je u obrazloženju, Vrhovni sud jasno ukazao da ukoliko su založene stvari bile u posjedu korisnika kredita kao dužnika, nije bilo moguće njihovo napuštanje ili gubljenje od strane tužioca kao povjerioca. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostepenog suda, što je potpuno jasno iz obrazloženja pobijane presude, ali da je očiglednom greškom u izradi presude pogrešno kao osnov takve odluke naveo odredbu člana 229. stav 1. tačka 5. ZPP-a, iako se trebao pozvati na odredbu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a. Ustavni sud u ovakvom postupanju Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3081/18 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio