Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2471/18 (S. P.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna funkcija
- Privatni život
- Kleveta
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Sloboda izražavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2471/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2471/18, rješavajući apelaciju Srđana Praštala, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Srđana Praštala podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 124085 17 Gž 2 od 15. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srđan Praštalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 124085 17 Gž 2 od 15. februara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „NPC International“ d.o.o. Banjaluka, Lj. J. i M. B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena ili tuženi) zatraženo je 26. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 11. i 16. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Tok postupka
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 124085 11 P od 25. aprila 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi su obavezani da mu na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog klevete solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa (stav 1 izreke), kao i u dijelu u kojem je apelant tražio da se tuženi obavežu na javno izvinjenje u dnevnom listu „Press“, te da nakon toga o svom trošku objave presudu.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant svoj zahtjev za naknadu štete zasnovao na tekstu koji je objavljen u dnevnim novinama „Press“ od 29. jula 2011. godine pod naslovom „Stupar i Praštalo ojadili Tržnicu za 2 miliona KM“, u kojem je, kako je navedeno u tužbi, apelant okvalifikovan kao „ojađivač“ privrednih subjekata koji zloupotrebljava društveni položaj. U tužbi je dalje navedeno da je objavom spornog novinskog članka, iznošenjem neistina, apelantu kao direktoru društva za upravljanje investicionim fondovima nanesena šteta budući da gradi karijeru menadžera-upravljača imovinom koja mu je povjerena.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze (između ostalog, sporni članak i članak objavljen u dnevnim novinama „Glas Srpske“ od 19. aprila 2010. godine), koje je proveo na glavnoj raspravi. Osnovni sud je nakon izvedenih dokaza, njihove analize i ocjene, prije svega, konstatovao nespornu činjenicu iz koje proizlazi da su tuženi 29. jula 2011. godine objavili sporni novinski članak (čiji je sadržaj detaljnije naveden na stranici 3 presude). Takođe, nespornim je utvrđeno da je apelant odlukom Šeste vanredne skupštine akcionara „Tržnice“ a.d. Banjaluka imenovan u Upravni odbor „Tržnice“ u svojstvu predsjednika na čijem je čelu bio od oktobra 2009. godine do 6. aprila 2010. godine. Uvidom u sporni članak, Osnovni sud je utvrdio da on sadrži više činjenica o apelantu za koje on tvrdi da su neistinite, i to: da je Okružno tužilaštvo protiv njega podiglo optužnicu zbog zloupotrebe službenog položaja jer je optužnica podignuta zbog zloupotrebe službenog položaja i nesavjesnog rada u službi, da je apelant za vrijeme svog mandata u svojstvu predsjednika Upravnog odbora „Tržnice“, zajedno s tadašnjim direktorom D. S., nanio „Tržnici“ milionsku štetu i da su potpisali brojne štetne ugovore, da su na dan odlaska apelanta i bivšeg direktora iz „Tržnice“ 6. aprila 2010. godine stvorene i neizmirene obaveze u iznosu od 1,9 miliona KM, da je apelant zajedno s tadašnjim direktorom „Tržnice“ reformisao službu obezbjeđenja i angažovao agenciju za obezbjeđenje koja je „Tržnicu“ koštala 200.000,00 KM i da je popravka vozila supruge bivšeg direktora plaćena u iznosu većem od 30.000,00 KM.
8. U vezi s navedenim, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li su informacije objavljene u spornom članku istinite ili ne i da li se, s obzirom na to, može definisati kao kleveta, te da li je na taj način pričinjena šteta apelantu i, ako jeste, u čemu se ona sastoji. Zatim, Osnovni sud je istakao da je u odredbi člana 5 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) propisana odgovornost za klevetu, dok su u odredbi člana 6 stav 1 ZZK propisane iznimke od ove odgovornosti. Tumačenjem smisla navedenih odredbi Osnovni sud je zaključio da je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva na apelantu (da mu je usljed određenog izražavanja nanesena šteta), a na tuženim je teret dokazivanja da je izražavanje bilo istinito (zasnovano na istinitim činjenicama).
9. Ocjenjujući izvedene dokaze u vezi s odredbama materijalnog prava, konkretno odredbama ZZK, Osnovni sud je utvrdio da tuženi nisu dokazali istinitost svih tvrdnji koje su iznijeli u spornom članku. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je Okružno tužilaštvo protiv apelanta podiglo optužnicu (koju je potvrdio Okružni sud) zbog nesavjesnog rada u službi, a ne zbog zloupotrebe službenog položaja (koje krivično djelo se odnosilo na bivšeg direktora „Tržnice“), dok tuženi u postupku nisu dokazali tvrdnje koje se tiču zaključenja štetnih ugovora u apelantovom šestomjesečnom mandatu i u tom smislu nije poklonjena vjera iskazima svjedoka (akcionara „Tržnice“) koje su predložili tuženi budući da njihovi iskazi nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima. Takođe, tuženi nisu dokazali tvrdnje koje se odnose na stvorene i neizmirene obaveze „Tržnice“ u iznosu od 1,9 miliona KM u kom dijelu je prihvaćen apelantov iskaz koji je ove tvrdnje negirao isticanjem da je „Tržnica“ funkcionisala niz godina prije nego što je preuzeo upravljanje kao predsjedavajući Upravnog odbora, da su naslijeđene obaveze u iznosu od pet miliona konvertibilnih maraka i da su ukupne obaveze u periodu njegovog mandata (od oktobra 2009. godine do aprila 2010. godine) smanjene za oko 400.000,00 KM. Dakle, ocjenjujući sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Osnovni sud je zaključio da iz sadržaja spornog članka proizlazi da je apelant kao predsjednik Upravnog odbora „Tržnice“, zajedno sa tadašnjim direktorom D. S., za vrijeme šestomjesečnog mandata nanio „Tržnici“ milionsku štetu, što predstavlja činjenično izražavanje koje jednim dijelom ima elemente klevete. Pojašnjavajući djelimičnu osnovanost tužbenog zahtjeva zbog navedenih razloga, Osnovni sud je istakao da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) garantuje pravo na slobodu izražavanja, ali da, isto tako, u članu 10 stav 2 propisuje određena ograničenja. U vezi s tim je navedeno da tuženi kao izdavač, urednik i autor imaju pravo objaviti određenu informaciju, ali ih to ne oslobađa obaveze da dokazuju istinitost informacije u sudskom postupku, što, konkretno, znači dokazivanje istine da je protiv apelanta koji je pomenut u spornom članku bio pokrenut krivični postupak, osim za krivično djelo nesavjesnog rada u službi (što je nesporna činjenica) i zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja, te da je za vrijeme svog šestomjesečnog mandata potpisivao štetne ugovore i na taj način „Tržnici“ nanio štetu u milionskom iznosu. Iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u postupku Osnovni sud je zaključio da tuženi prilikom pisanja i objavljivanja spornog članka očigledno nisu bili dobronamjerni jer su dijelom objavili neistinitu informaciju (istinita samo u pogledu podizanja optužnice, ali ne za dva, već za jedno krivično djelo) o apelantu koja ima elemente klevete, čime su apelantu povrijeđeni ugled i čast koje ima u vidu odredba člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 200 stav 1 ZOO i odredbu člana 8 ZZK koja propisuje obavezu da se podnese zahtjev za ispravku izražavanja, pa je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, apelantovu izjavu datu u svojstvu parnične stranke, iskaz svjedoka M. M. na okolnost pretrpljene štete i činjenicu da su tuženi objavili apelantov demanti, ali u skraćenom obliku od onog koji je zahtijevao, ocijenio da iznos od 3.000,00 KM predstavlja pravičnu naknadu apelantu za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. Osnovni sud je prilikom odmjeravanja visine naknade štete imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, iz kojeg proizlazi da je apelant trpio negativna osjećanja frustracije, ljutnje i straha najvećim dijelom zbog informacije o podignutoj i potvrđenoj optužnici (čije je povlačenje odobreno godinu dana nakon potvrđivanja optužnice), publiciranja te informacije i predstavljanja apelanta kao mogućeg počinioca krivičnog djela koje izaziva široku društvenu osudu. Pored navedenog, na odluku o visini štete uticala je, između ostalog, i činjenica koja se tiče sadržaja objavljenog u dnevnim novinama „Glas Srpske“ od 19. aprila 2010. godine pod naslovom „Krivične prijave protiv bivše nelegalne uprave Tržnice“. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su informacije u spornom članku djelimično neistinite i da je apelant iskoristio svoje pravo iz člana 199 ZOO za objavljivanje demantija, što su tuženi prihvatili, ocijenjeno je da nema razloga da se tuženi obavežu da se javno izvine i objave presudu, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 124085 13 Gž od 12. marta 2015. godine odbijena je žalba tuženih i potvrđena je prvostepena presuda.
12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2501/15 od 6. decembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju tuženih i utvrdio povredu njihovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, ukinuo Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 124085 13 Gž od 12. marta 2015. godine i predmet vratio Okružnom sudu radi donošenja nove odluke.
13. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, propuštajući da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o nepravilnostima u poslovanju pravnog lica kojim je u relevantnom periodu u svojstvu predsjednika Upravnog odbora rukovodio tužilac (apelant), protiv kojeg je nesporno bio pokrenut krivični postupak, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst i kontekst relevantnih odredaba ZZK, dakle kako onih koje propisuju odgovornost za klevetu tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, te standarda uspostavljenih u odredbi člana 10 Evropske konvencije. Time su prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu člana 10 Evropske konvencije, apelanti uživaju, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu (vidi AP 2501/15, tačka 50, naprijed citirana).
Odluka osporena apelacijom
14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 124085 17 Gž 2 od 2 od 15. februara 2108. godine, donesenom u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2501/15, žalbe tuženih su uvažene, presuda Osnovnog suda je preinačena tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka i troškove sastavljanja žalbe kako je detaljnije navedeno u izreci presude.
15. Okružni sud je u obrazloženju odluke prvenstveno izložio sadržaj Odluke Ustavnog suda AP 2501/15 od 6. decembra 2017. godine. Zatim je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su pojedini navodi iz spornog članka istiniti, odnosno da je na neki način bar djelimično objavljena istinita činjenica da je Okružno tužilaštvo podiglo optužnicu za krivično djelo nesavjestan rad protiv apelanta, da je Upravni odbor „Tržnice“ na čijem je čelu bio apelant donio odluku o naknadi štete bivšem direktoru „Tržnice“ (kojom odlukom je odobrena isplata novčanih sredstava u iznosu od 19.520,85 KM), kao i da je u vrijeme kada je apelant faktički vršio dužnost predsjednika Upravnog odbora „Tržnice“ u tom preduzeću angažovana Agencija za obezbjeđenje imovine i lica „Volf“. Okružni sud je dalje naveo da je, uzimajući u obzir precizirane navode odluke Ustavnog suda, našao da je sporni članak pokrenuo pitanje od javnog interesa, tj. pitanje rada „Tržnice“ kao pravnog lica (čija je osnovna djelatnost snabdijevanje stanovništva svježim poljoprivrednim proizvodima, kao i artiklima široke industrijske potrošnje u gradu Banjaluka). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nesumnjivo postoji javni interes da javnost bude informisana o načinu rada pravnog lica („Tržnice“), odnosno da je spornim izražavanjem pokrenuto pitanje od javnog interesa, tj. pravo na pristup informacijama javnosti koje često preteže nad pravom na ugled pojedinca. Zatim, Okružni sud je ukazao na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Dablan protiv Rumunije i u predmetu Thorgeirson protiv Islanda, te je naveo da je u načelu odbrana na osnovu iskrene namjere jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite (Odluka Ustavnog suda broj AP 787/04). Okružni sud je naveo da se u kontekstu primjene trodijelnog testa te pitanja proporcionalnosti u konkretnoj pravnoj stvari moraju dovesti u odnos pravo javnosti da bude informisana o pitanjima od javnog značaja, a s druge strane zaštita ugleda apelanata. U vezi s navedenim, Okružni sud je naveo da su u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir kriterijume iz tačke 39 (ranije citirane odluke Ustavnog suda) i odredbe člana 5 stav 3 ZZK, objavljene informacije doprinijele raspravi od javnog interesa, tj. načinu rada pravnog lica „Tržnica“ za čije poslovanje je shodno navedenom javnost zainteresovana. Dalje, iznesene su činjenice koje se ne tiču apelantove privatnosti, već njegove javne funkcije (predsjednika Upravnog odbora „Tržnica“), koji na takav način obavljajući navedenu funkciju istupa u javnu sferu i izlaže se pomnom praćenju njegovih postupaka (postaje javna ličnost) zbog čega granice prihvatljive kritike moraju biti šire nego u slučaju običnog građanina. Zatim, sporni članak djelimično sadrži tačne informacije utvrđene u pobijanoj presudi koju prihvata i taj sud, a to su da je apelant optužen za krivično djelo nesavjesnog rada u službi, da je isplaćena šteta na vozilu u svojini bivšeg direktora Tržnice i da je bila angažovana Agencija za obezbjeđenje imovine i lica „Volf“. Osim toga, iz prakse Evropskog suda proizlazi da se novinari pod određenim okolnostima mogu osloniti na glasine kada iznose, odnosno pronose činjenice o pitanjima od javnog interesa i gdje iskrena namjera predstavlja jednu vrstu zamjene dokazivanja istinitosti. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da u smislu odredbe člana 6 stav 1 tačka v) ZZK „nalazi da ne postoji odgovornost tuženih za klevetu jer je sporno iznošenje tuženih bilo razumno. Naime, iako predmetni članak sadrži pretjeran i težak rječnik, da je apelant nanio milionsku štetu pravnom licu „Tržnica“, čija istinitost nije dokazana, a kako se radi o izražavanju od javnog interesa shodno odredbi člana 5 stav 3 ZZK, čiji cilj nije bio diskreditacija apelantove ličnosti, tj. njegovog ugleda, već da se javnost informiše o važnoj činjenici rada pravnog lica „Tržnice“ a.d., što predstavlja informaciju od javnog interesa, to je u kontekstu proporcionalnosti (trodijelni test) veći interes javnosti da bude informisana o ovako važnoj činjenici, nego što je to zaštita apelantovog interesa. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu na način kao u izreci jer je u sjednici vijeća utvrđeno da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na ugled kao segment prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije (apelant u apelaciji pogrešno naveo član 10 stav 2 Evropske konvencije), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je Okružni sud osporenu odluku zasnovao na tvrdnjama za koje ne postoje dokazi, odnosno pogrešno je zaključio da u konkretnom slučaju postoji javni interes budući da je sporni članak razmatrao pitanje rada „Tržnice“ kao pravnog lica čija je osnovna djelatnost snabdijevanje stanovništva svježim poljoprivrednim proizvodima i artiklima industrijske proizvodnje. U vezi s tim, apelant smatra da je Okružni sud ovu činjenicu (u vezi s djelatnošću „Tržnice“) utvrdio proizvoljno (arbitrarno) jer se ne radi o opštepoznatoj činjenici, te da je Okružni sud pogrešno shvatio Odluku Ustavnog suda broj AP 2501/15 kojom, prema apelantovom mišljenju, nije naloženo da mora promijeniti svoju odluku nego samo da utvrdi da li je ili nije postojao pravni interes u konkretnom slučaju, da li je miješanje javnih vlasti bilo opravdano, te da li su navedene činjenice iznesene u dobroj volji i da li je izražavanje bilo razumno. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje (i pristup sudu), kao i prava na imovinu došlo zbog proizvoljne i pogrešne primjene procesnog prava (čl. 7, 8, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu: ZPP) i materijalnog prava (član 10 stav 2 Evropske konvencije) s obzirom na to da je Okružni sud pogrešno definisao šta predstavlja javni interes, odnosno nije utvrdio činjenice koje su trebale da posluže za utvrđivanje pitanja od javnog interesa. Apelant ističe da je Okružni sud pogrešno protumačio Odluku Ustavnog suda broj AP 2501/15 kojom nije naloženo da Okružni sud donese novu odluku tako što će utvrditi postojanje javnog interesa u konkretnom slučaju, već je ukinuta presuda Okružnog suda zato što je on propustio da utvrdi da li je ili nije konkretno pitanje u stvari pitanje od javnog interesa. Apelant smatra da na osnovu dokaza i činjenica koji su izneseni u toku postupka Okružni sud nije ni mogao utvrditi postojanje javnog interesa u konkretnom slučaju. Takođe, apelant smatra da je do povrede njegovog prava na zaštitu ugleda i ličnosti došlo zbog paušalne primjene materijalnog i procesnog prava Okružnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da nisu povrijeđena apelantova navedena prava navedena u apelaciji.
20. Tuženi su u odgovoru naveli da je u cijelosti neosnovana predmetna apelacija, odnosno da iz provedenih dokaza, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je suština spornog članka istinita činjenica da je protiv apelanta i bivšeg direktora preduzeća „Tržnica“ bila podignuta i potvrđena optužnica za krivično djelo nesavjesnog rada u službi i zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja. Dalje, tuženi navode da je bilo od javnog interesa da se objavi sporni članak o dešavanjima u navedenom preduzeću, te da se iz provedenih dokaza jasno vidi da se preduzeće „Tržnica“ u spornom periodu bavilo nabavkom mješovite robe i njenom prodajom stanovništvu. Takođe, tuženi smatraju da apelant tokom postupka nije dokazao da je objavljivanjem spornog članka nanesena šteta njegovom ugledu, te da nisu učinili klevetu budući da su prenosili odnosno citirali navode, riječi i mišljenja drugih lica, kao i navode iz ranije objavljenih novinskih članaka drugih medija (dnevne novine „Glas Srpske“) u čiju istinitost nisu sumnjali. Osim toga, tuženi su istakli da je u dnevnom listu „Press“ od 3. avgusta 2011. godine objavljen apelantov demanti na sporni članak, kao i da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbaci ili odbije.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
OPŠTI DEO
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 124085 17 Gž 2 od 15. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda Okružnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 20. februara 2018. godine, a da je apelacija podnesena 23. aprila 2018. godine (ponedjeljak), proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, smatra da je svrsishodno prvo razmotriti apelantove navode o povredi prava na ugled kao segment prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na zaštitu ugleda
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
29. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
30. Apelant tvrdi da su mu spornim člankom narušeni ugled i čast, te da Okružni sud u osporenoj odluci nije izvršio pravilnu ocjenu elemenata koji čine strukturu prava na slobodu izražavanja, na koje je Ustavni sud ukazao u ranijoj odluci broj AP 2501/15. Naime, apelant smatra da Okružni sud nije pravilno procijenio da se u konkretnom slučaju radi o pitanju od javnog interesa, te da li su navedene činjenice iz spornog članka iznesene u dobroj namjeri i da li je izražavanje bilo razumno.
31. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89–95). Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojima se piše ili saopštava putem medija. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno navedenom, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kog je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može da bude njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se takođe uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije. Osim navedenog, Ustavni sud je, na nužnost razmatranja navedenih elemenata, ukazao i u odluci u predmetu AP 2501/15 (kako je navedeno u tački 14 ove odluke).
33. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, prvo pitanje koje se postavlja jeste pitanje doprinosa iznesenog, odnosno prenesenog izražavanja debati od javnog interesa. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci naveo da je u konkretnom slučaju pokrenuto pitanje rada „Tržnice“, te je imajući u vidu njenu osnovnu djelatnost (snabdijevanje stanovništva svježim poljoprivrednim proizvodima i artiklima široke industrijske potrošnje) zaključio da su u predmetnom članku pokrenuta pitanja od javnog interesa. Takođe, Ustavni sud zapaža da su tuženi u spornom članku iznijeli navode o apelantu koji je u spornom periodu obavljao funkciju predsjednika Upravnog odbora „Tržnice“. Shodno tome, Ustavni sud smatra da sporni tekst u kojem su iznesene činjenice o funkciji koju je apelant obavljao u privrednom društvu („Tržnici“) mogao doprinijeti raspravi od javnog interesa, odnosno da je postojao javni interes da se tekst takvog sadržaja prezentuje javnosti.
34. U vezi s pitanjem apelantove uloge i funkcije, koje pitanje apelant zapravo nije posebno problematizovao, Ustavni sud podsjeća da se u skladu s praksom Evropskog suda mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja postupaju u javnom kontekstu kao što su političke ličnosti ili javne ličnosti. Shodno tome, dok privatni pojedinac nepoznat javnosti može da traži posebnu zaštitu svog prava na privatan život, isto ne važi za javne ličnosti u vezi s kojima su granice kritičkog komentara šire budući da su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju da pokažu posebno visok nivo tolerancije (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, stav 34). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u spornom tekstu iznesena određena kritika na rad apelanta kao predsjednika Upravnog odbora „Tržnice“, te da se sporno izražavanje niti u jednom segmentu nije odnosilo na njegov privatni život, već na okolnosti koje su vezane za obavljanje njegove javne funkcije, što je takođe uzeto u obzir u osporenoj odluci Okružnog suda s pozivom na praksu Evropskog i Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja nešto viši prag prihvatljive kritike prema apelantu kao javnoj ličnosti koja je u relevantnom periodu obavljala funkciju predsjednika Upravnog odbora „Tržnice“, što prema stavu Ustavnog suda i navedenim standardima Evropskog suda traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život.
35. U pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku istakao da su pojedini navodi iz spornog članka istiniti i stoga ne predstavljaju klevetu (da je apelant optužen za krivično djelo nesavjestan rad u službi, da je isplaćena šteta na vozilu u svojini bivšeg direktora „Tržnice“ i da je bila angažovana Agencija za obezbjeđenje imovine i lica „Volf“). S druge strane, Okružni sud je ukazao da nisu tačni (nisu dokazani) navodi iz spornog članka da je apelant nanio milionsku štetu pravnom licu „Tržnica“. U ovom pogledu Okružni sud je zaključio da su se tuženi mogli osloniti na glasine kada iznose, odnosno pronose činjenice o pitanjima od javnog interesa i gdje iskazana iskrena namjera predstavlja jednu vrstu zamjene dokazivanje istinitosti, te da je iznošenje i pronošenje informacije bilo razumno.
36. Dovodeći u vezu navedena obrazloženja s relevantnim standardima, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da su tuženi u spornom tekstu prenijeli informacije koje je trećetužena kao autor teksta dobila od Okružnog tužilaštva i akcionara „Tržnice“. Dakle, proizlazi da su se tuženi prilikom objave spornog čanka oslanjali na više izvora informacija i da nisu imali razloga da sumnjaju u njihovu vjerodostojnost, da su objavljenim informacijama ukazali na nepravilnosti u poslovanju pravnog lica kojim je u relevantnom periodu u svojstvu predsjednika Upravnog odbora rukovodio apelant, te da je izražavanje u suštini istinito (tokom postupka utvrđeno da je optužnica protiv apelanta u relevantnom periodu, u vrijeme objave članka, bila podignuta i potvrđena, da je isplaćena šteta na vozilu u svojini bivšeg direktora „Tržnice“ i da je bila angažovana Agencija za obezbjeđenje imovine i lica „Volf“). Ustavni sud zapaža i da u spornom tekstu apelantu lično nije bilo omogućeno da iznese svoj stav o objavljenim informacijama, što bi sa stanovišta novinarske etike bilo razumno i očekivano kako bi se ukazana nepravilnost u poslovanju pravnog lica „Tržnica“ sagledala iz više uglova i na taj način čitaocima pružila prilika da sami donesu sud o spornom događaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvotuženi (3. avgusta 2011. godine) objavio apelantov demanti na sporni članak i na taj način omogućio apelantu da iznese svoj stav o iznesenim informacijama. Stoga, Ustavni sud zapaža da se na osnovu okolnosti konkretnog slučaja može zaključiti da su tuženi prilikom iznošenja i pronošenja izražavanja postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, na način da su se za objavljene informacije oslanjali na više izvora informacija pri čemu su omogućili i suprotnoj strani (apelantu) da se izjasni na okolnosti objavljenih informacija, iz čega proizlazi da su, kako je to zaključio i Okružni sud, postupali u „dobroj namjeri“ prilikom objavljivanja predmetnih informacija.
37. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2501/15 (st. 44 i 45) ukazao da iz obrazloženja odluka proizlazi da se redovni sudovi ranijom odlukom kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog klevete nisu bavili spornim izražavanjem posebno imajući u vidu da su navodi koji su izneseni u članku kojim je, prema zaključku sudova, apelant bio oklevetan, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, imali dovoljan činjenični osnov (što proizlazi iz sadržaja dokaza prezentovanih u prvostepenoj presudi). Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev prvobitno bio prihvaćen isključivo zbog toga što tuženi ponuđenim i izvedenim dokazima nisu dokazali istinitost tvrdnji iznesenih u spornom članku (koji se tiču krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja – za koje je bio optužen direktor „Tržnice“ a ne apelant, te u pogledu tvrdnje da je apelant nanio milionsku štetu pravnom licu „Tržnica“). Osim toga, redovni sudovi su utvrdili da su istiniti navodi spornog teksta koji se odnose na tvrdnju da je optužnica protiv apelanta u relevantnom periodu (u vrijeme objave članka) bila podignuta i potvrđena, da je isplaćena šteta na vozilu u svojini bivšeg direktora „Tržnice“ i da je bila angažovana Agencija za obezbjeđenje imovine i lica „Volf“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz spornog članka pretežno neistinit i da je cilj bio isključivo poticanje klevetničkih izjava prema apelantu. Ovo tim prije što je Okružni sud u ponovnom postupku utvrdio da su u konkretnom slučaju objavljene informacije doprinijele raspravi od javnog interesa.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke izvršio odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na ugled u konkretnom slučaju proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja).
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Okružnog suda u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i na pristup sudu kroz pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava.
41. U vezi s tim, Ustavni sud ponovno podsjeća na specifičnost postupka povodom zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom i naglašava potrebu da se kod razmatranja zahtjeva za naknadu štete učinjene iznošenjem neistinitih činjenica, kod odgovora na pitanje da li je cilj proporcionalan sredstvima korišćenim da se on ostvari, a cilj je zaštita ugleda ili prava lica u pitanju, izvrši adekvatna analiza svih relevantnih faktora (o kojima je bilo riječi u prethodnom dijelu ove odluke), te svih okolnosti konkretnog slučaja, imajući pri tom u vidu kontekst i cilj objavljivanja neke informacije, postojanje rasprave o nekom pitanju od javnog interesa itd. Pri tome je, dakle, neophodno uzeti u obzir sve kriterijume, i to: društveni status lica u pitanju, doprinos raspravi od opšteg interesa, sadržaj, oblik i posljedice objavljenog materijala, medij putem kog je objavljen sadržaj, vrijeme i dužina trajanja sadržaja na predmetnom mediju, postupanja bona fide, mogućnosti demantija itd., dakle svih onih okolnosti koji se tiču konteksta i specifičnosti svakog pojedinog slučaja.
42. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke vezano za pravo na privatni život, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo (ZZK) ili procesno pravo, konkretno odredbe ZPP o dokazivanju. Ustavni sud ponavlja da iz činjenica predmeta proizlazi da je redovni sud proveo dokaze relevantne za donošenje odluke u konkretnom slučaju i cijenio ih kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi te izveo zaključak da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je taj sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da je Okružni sud za svoje zaključke dao obrazloženja i argumente koji su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantu omogućen pristup sudu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a da činjenica da taj pristup nije doveo do donošenja odluke u apelantovu korist ne ukazuje na neadekvatan pristup sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani ovi apelantovi navodi, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava i pristupa sudu kao segmenata tog prava.
Pravo na imovinu
43. U vezi s apelacionim navodima da je osporenom presudom povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava Ustavni sud smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj presudi izvršio odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije.
45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao.
46. Takođe, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević