Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2947/19 (Đ. K., N. B. i M. M.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2947/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-2947/19, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Đurica Kosta i drugi, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Đurica Kosta, Nemanja Babić i Miroslav Medan protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 0 Rs 047909 19 Rsž 2 od 22.

svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Đurica Kosta, Nemanja Babić i Miroslav Medan (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Škuletić odvjetnik iz Trebinja, podnijeli su 15. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 047909 19 Rsž 2 od 22. svibnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su zahtijevali da im tužena (Republika Srpska, Ministarstvo unutarnjih poslova, u daljnjem tekstu: MUP RS) na ime manje isplaćene mjesečne naknade troškova prijevoza za određeni vremenski period isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantima nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjskom presudom od 26. prosinca 2018. godine usvojen tužbeni zahtjev apelanata, te da je taj sud, razmatrajući navedenu presudu po žalbi tužene, našao da odluka prvostupanjskog suda nije pravilna i zakonita. Okružni sud je naveo da je odredbama članka 132. stavak 1. točka 2. Zakona o radu RS („Službeni glasnik RS" broj 1/16) propisano da poslodavac radniku isplaćuje naknadu troškova prijevoza ukoliko prijevoz nije organiziran od strane poslodavca, dok se visina i način ostvarivanja ovih primanja uređuju posebnim kolektivnim ugovorom. Nadalje, Okružni je sud naveo da je Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti unutarnjih poslova RS („Službeni glasnik RS" broj 66/16) u članku 35. stavak 2. propisano da MUP RS radnicima isplaćuje naknadu troškova prijevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla, za radnike kojima je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada preko 4 km, u visini do pune cijene mjesečne prijevozne karte u javnom saobraćaju, što se bliže uređuje aktom kojeg donosi Ministar. Okružni sud je naveo da je pravo zaposlenih u MUP-u RS na troškove prijevoza, detaljno regulirano Pravilnikom o naknadi troškova prijevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, da Pravilnik propisuje da zaposleni u MUP RS imaju pravo na naknadu troškova prijevoza u javnom gradskom saobraćaju kod dolaska na posao i povratka sa posla u visini do pune ugovorene cijene mjesečne karte kod prijevoznika koji vrši prijevoz putnika u gradskom, prigradskom i međugradskom linijskom saobraćaju (članak 4. stavak 1. Pravilnika), a stavkom 2. istoga članka je propisano da naknada prijevoza se ostvaruje uplatom iznosa ugovorene cijene mjesečne karte kod ovlaštenog poduzeća. Nadalje, Okružni je sud naveo da je člankom 5. istoga Pravilnika propisano da zaposlenom koji svoje pravo na naknadu troškova prijevoza ne ostvaruje putem ugovorene cijene mjesečne karte, pripada pravo na troškove prijevoza u visini od 50% ugovorene cijene mjesečne karte. U vezi s tim, Okružni je sud naveo da prvostupanjski sud nije u obzir uzeo prigovore tužene da je apelantima isplaćen iznos naknade troškova prijevoza sukladno odredbama članka 5. Pravilnika.

Apelacioni navodi

1. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo.

2. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

3. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

4. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

5. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

6. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

7. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2947/19 (Đ. K., N. B. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio