Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4918/19 (C. D. O.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Pritvor
  • Trajanje pritvora
  • Zahtjev za puštanje iz pritvora
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4918/19

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4918/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Cicio Danut Ovidel, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je Cicio Danut Ovidel podnio protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 033685 19 Kv 2 od 11. novembra 2019. godine i S1 3 K 033685 19 Kps od 1. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Cicio Danut Ovidel (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Dragović, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 033685 19 Kv 2 od 11. novembra 2019. godine i S1 3 K 033685 19 Kps od 1. novembra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 10. januara 2020. godine, dok Tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant i Cozma Denisa–Daniela (u daljnjem tekstu: saoptužena) lišeni su slobode 1. oktobra 2019. godine i Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 033685 19 Kpp 2 od 3. oktobra 2019. godine određen im je pritvor u trajanju od mjesec dana, koji je mogao trajati do 1. novembra 2019. godine ili do druge odluke Suda BiH.

6. Sud BiH je 31. oktobra 2019. godine potvrdio Optužnicu Tužilaštva broj T 20 0 KT 0018019 19 od 30. oktobra 2019. godine protiv apelanta i saoptužene zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo pokušaja krijumčarenja ljudi iz člana 189 stav 1 u vezi sa članom 26 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). U optužnici je predloženo da se apelantu i saosumnjičenoj produži mjera pritvora iz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH, odnosno zbog opasnosti od bjekstva, jer se radi o počiniocima krivičnog djela koji su na područje Bosne i Hercegovine došli samo radi vršenja krivičnog djela i koji s Bosnom i Hercegovinom nemaju nikakve stvarne veze, te koji bi, ukoliko bi bili na slobodi, mogli realno da napuste Bosnu i Hercegovinu i tako usložnje dalje sprovođenje postupka.

Osporena rješenja

7. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantu i saoptuženoj, nakon održanog ročišta donio Rješenje broj S1 3 K 033685 19 Kps. Tim rješenjem je na osnovu člana 137 stav 1 i stav 2 tačka b) u vezi sa članom 132 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelantu i saoptuženoj produžen pritvor koji, prema tom rješenju, može trajati do izricanja prvostepene presude ili do nove odluke suda, a najduže jednu godinu i šest mjeseci od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 30. aprila 2012. godine, s tim da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

8. Sud BiH je naveo da je na održanom ročištu, nakon utvrđivanja identiteta optuženih, te izjašnjenja odbrane da su primili potvrđenu optužnicu, tužilac iznio prijedlog za produženje, te da je apelantov branilac naveo da se neće „osvrtati na postojanje osnovane sumnje“ s obzirom na to da je optužnica u ovom predmetu potvrđena i da je već zaključen sporazum o priznanju krivice. Navedeno je da se apelantov branilac protivio produženju mjere pritvora, te da je predložio određivanje jemstva, i to za apelanta u iznosu od 10.000,00 KM, a za saoptuženu u iznosu od 8.000,00 KM, te da je predložio da se apelantu izrekne i mjera zabrane napuštanja Kantona Sarajevo, uz napomenu da je on u svakodnevnom kontaktu s apelantovom porodicom. Na upit sudije gdje bi optuženi boravili za vrijeme trajanja krivičnog postupka, branilac je naveo da bi to bio jedan od hotela/motela u blizini Suda BiH.

9. Sud BiH je naveo da postojanje osnovane sumnje u ovoj fazi postupka nije upitno, te da je potvrđivanjem optužnice zadovoljen potrebni standard u tom pravcu, a što ni za odbranu nije sporno, i da stoga u ovoj fazi postupka nije potrebna detaljnija analiza dokaza koji idu u pravcu postojanja osnovane sumnje.

10. Dalje, Sud BiH je ocijenio postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka ZKPBiH. U odnosu na ovaj osnov, Sud BiH smatra da se okolnosti u tom pravcu nisu izmijenile, te da je optuženim neophodno produžiti mjeru pritvora po istom osnovu kako bi se spriječilo njihovo bjekstvo, a time i uspješno okončanje ovog postupka. Sud BiH je naveo da je za donošenje odluke o produženju pritvora u konkretnom slučaju odlučujuća nesporna činjenica da su optuženi stranci, državljani Rumunije, te da nemaju nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom koje bi ih objektivno opredijelile da se zadrže na području BiH do okončanja postupka, jer iz spisa proizlazi da je apelant nastanjen u Francuskoj na navedenoj adresi na kojoj je prije dolaska u BiH boravila i saoptužena, koja inače ima prebivalište u Rumuniji. Sud BiH je dodatno ukazao da opasnost od bjekstva proizlazi i iz podataka Granične policije BiH – graničnih provjera na kojima je zabilježen ulazak vozila kojim je upravljao apelant, u kojem se nalazila i saoptužena 30. septembra 2019. godine, te izlazak 1. oktobra 2019. godine na GP Izačić, kada su ih zaustavili pripadnici GPBiH. Na osnovu ovih činjenica Sud BiH je zaključio da su se optuženi namjeravali zadržati u BiH samo kratko vrijeme jer postoji visok stepen osnovane sumnje da su u BiH i došli kako bi preuzeli dva migranta koja su ilegalno trebali prevesti preko državne granice u Republiku Hrvatsku, a za koje radnje su i optuženi potvrđenom optužnicom.

11. Sud BiH je istakao da je imao u vidu da su optuženi i njihovi branioci s Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice, ali je istakao da njega tek treba da razmatra sudija za prethodno saslušanje, te da je krivični postupak i dalje u toku, tako da nije upitno da Sud BiH, prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora nakon potvrđivanja optužnice, ima utvrditi da li još uvijek postoji opasnost od bjekstva ovih optuženih, što bi moglo biti od uticaja na uspješno okončanje postupka. Ovo posebno kada se uzme u obzir da su oni u ovoj fazi postupka svjesni da je protiv njih potvrđena optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od jedne do deset godina i da Sud BiH još nije razmatrao zaključeni sporazum. Kada se navedene okolnosti dovedu u vezu s činjenicom da su optuženi strani državljani i da s Bosnom i Hercegovinom nemaju poslovnih niti porodičnih veza, onda sve ove pobrojane okolnosti dovode do pouzdanog zaključka da postoji opasnost od bjekstva ukoliko se nađu na slobodi, te da bi puštanjem na slobodu optuženi ugrozili dalje uspješno vođenje krivičnog postupka.

12. Sud BiH je dalje razmotrio prijedlog branilaca za određivanje mjere jemstva i mjera zabrane. U tom smislu je navedeno da je apelantov branilac na ročištu podnio prijedlog da se njegov branjenik i saoptužena puste na slobodu, a uz određivanje jemstva, s konkretno iznesenim novčanim iznosima, te da im se odredi mjera zabrane napuštanja područja Kantona Sarajevo, uz oduzimanje ličnih dokumenta. Bez obzira na izjašnjenje tužioca, koji se s prijedlogom, u odnosu na saoptuženu saglasio, sudija za prethodno saslušanje je, cijeneći sve raspoložive okolnosti, našao da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se jemstvo odredilo. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na odredbe člana 127 ZKPBiH, te istakao da primjena tih odredbi nalaže ispunjenje više kumulativno postavljenih uslova da bi sud odlučivao o tome da li će odrediti jemstvo ili ne. Pored uslova da se radi o optuženom kome se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen, i to samo zbog opasnosti od bjekstva, a što je slučaj u konkretnom predmetu, postoji obaveza i na strani odbrane da pri predlaganju mjere jemstva pruži sudu dovoljno dokaza na osnovu kojih bi sud mogao odlučiti, dok je u konkretnom slučaju to izostalo jer je odbrana nagovijestila da će iznose novca tek obezbijediti od roditelja optuženih koji ne žive u Bosni i Hercegovini. Nadalje, slijedom sadržine naprijed navedene odredbe člana 127 ZKPBiH, jemstvo podrazumijeva i obećanje optuženog da „bez odobrenja neće napustiti svoje boravište“. Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju, u trenutku odlučivanja o predloženoj mjeri jemstva, optuženi nemaju boravište u Bosni i Hercegovini. Istina, odbrana je navela da bi u slučaju određivanja jemstva, optuženi boravili u jednom od hotela/motela u blizini sjedišta suda. Ovakve navode Sud BiH je ocijenio paušalnim, hipotetički postavljenim i ničim potkrijepljenim. Dakle, odbrana je u konkretnom slučaju samo nagovijestila novčani iznos jemstva i moguće boravište optuženih u Bosni i Hercegovini. Iz tih razloga, sud nije ni uzimao izjavu optuženih da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

13. Sud BiH je naveo da je u ovoj fazi postupka, a imajući u vidu prijedlog odbrane optuženih za određivanje mjera zabrane u smislu člana 123 stav 2 ZKPBiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), razmotrio i mogućnost primjene neke od blažih mjera kojima bi se obezbijedilo prisustvo optuženih u ovom krivičnom postupku. U vezi s tim, ocjenom svih naprijed iznesenih okolnosti u njihovoj sveukupnosti, Sud BiH je zaključio da se jedino mjerom pritvora može obezbijediti nesmetano vođenje krivičnog postupka, što podrazumijeva prisustvo optuženih, jer mjere zabrane nisu dovoljan garant kojim bi se isključila opasnost od bjekstva. Prijedlog odbrana je i u tom pravcu ocijenjen paušalnim s obzirom na to da mjere, u obimu kako je to predložila odbrana, podrazumijevaju zabranu napuštanja boravišta koje optuženi na području Bosne i Hercegovine faktički nemaju, tako da se ova mjera praktično ne bi ni mogla sprovesti. Tome u prilog ide i činjenica da je apelant na ročištu izjavio da je putnu ispravu Rumunije izgubio, što nije provjerljivo, posebno kada se uzmu u obzir njegovi navodi da o gubitku putne isprave nije obavijestio nadležni organ.

14. Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: vijeće) Rješenjem broj S1 3 K 033685 19 Kv 2 od 11. novembra 2019. godine odbilo je kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i saoptužene izjavljene protiv prvostepenog rješenja.

15. U obrazloženju rješenja vijeće je navelo šta je utvrdilo na osnovu uvida u sudski spis, te se zatim saglasilo sa stavovima iznesenim u prvostepenom rješenju. U tom pravcu, vijeće je posebno napomenulo da je dispozitivom osporenog rješenja odlučeno o prijedlogu Tužilaštva, sadržanom u optužnici, za produženje mjere pritvora nakon njenog potvrđivanja, u okviru kojeg rješenja sudija za prethodno saslušanje daje ocjenu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH. Prilikom ocjene osnovanosti ovog prijedloga prvostepeni sud je dao sasvim prihvatljive razloge zbog kojih smatra da na strani optuženih postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od njihovog bjekstva, a nakon toga na prijedloga branilaca optuženih za primjenu blažih mjera. Stoga, u situaciji kada je pobijanom odlukom (dispozitivom) odlučeno o prijedlogu optužbe za produženje mjere pritvora (ne o jemstvu), vijeće nije u mogućnosti da ispituje pobijanu odluku u pogledu (ne)osnovanosti primjene jemstva na način kako to odbrana predlaže u žalbi. Suprotnim postupanjem, kako je navedeno, vijeće koje odlučuje u žalbenom postupku bi preuzelo funkcionalnu nadležnost sudije za prethodno saslušanje, što nije zadatak vijeća. Međutim, napomenuto je da optuženi u daljem toku postupka, nakon što je rješenje sudije za prethodno saslušanje postalo pravosnažno, imaju pravo, u svakom momentu, pisanim putem podnijeti zahtjev sudiji za prethodno saslušanje za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jemstva ili blažih mjera, nakon čega bi, u slučaju iniciranja žalbenog postupka, bilo moguće ispitati zakonitost odluke o jemstvu u kontekstu žalbenih prigovora.

16. Ustavni sud konstatuje da iz apelantovih navoda proizlazi da je krivični postupak u ovom postupku pravosnažno okončan 18. novembra 2019. godine prihvatanjem sporazuma o priznanju krivice i donošenjem (pravosnažne) presude. Presudom Suda BiH (predviđeno sporazumom) apelant je osuđen na uslovnu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine s rokom provjeravanja od tri godine, te mu je kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM. Apelant je, odmah nakon donošenja presude (18. novembra 2019. godine) pušten iz pritvora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do arbitrarne primjene odredbi procesnog zakona, te povrede prava na pravni lijek prilikom odlučivanja o mjeri jemstva. Apelant navedeno zasniva na analizi člana 127 ZKPBiH, kao i postojeće sudske prakse Suda BiH, navodeći nekoliko primjera. Ističe da donošenje rješenja o određivanju jemstva ne pretpostavlja automatsko puštanje na slobodu određenog lica, već je to uslovljeno dostavljanjem dokaza o obezbijeđenom jemstvu, nakon čega tek može da slijedi puštanje na slobodu, te da apelantova odbrana nije mogla više konkretizovati svoj prijedlog za određivanje jemstva u okolnostima koje su stajale na strani apelanta (nemogućnost plaćanja unaprijed novčanog iznosa jemstva, kao i nemogućnost rezervisanja sobe apelantu na tuđe ime bez dokumenata). Nadalje, za apelanta je sporan i stav Suda BiH u prvostepenom rješenju da bi „optuženi boravili u jednom od hotela/motela u blizini sjedišta suda. Ovakve navode je sud ocijenio kao paušalne, hipotetički postavljene i ničim dokazane“. Prije svega napominje da se radi o mjeri zabrane koja je kumulativno predložena s mjerom jemstva. I u konkretnom slučaju potpuno je nejasno na koji način je apelantova odbrana mogla biti konkretnija (dakle, sve suprotno od „paušalno“, „hipotetički postavljeno“ i „ničim dokazano“) s obzirom na činjenicu da je potpuno nemoguće rezervisati sobu na tuđe ime bez dokumenata određenog lica, pri tome apsolutno ne znajući da li će doći do eventualnog prihvatanja prijedloga za određivanje jemstva, te ne znajući kada će doći do eventualnog puštanja na slobodu apelanta zbog realizacije svih procedura. Apelant navodi da je i u svojoj žalbi jasno ukazao na praksu Suda BiH kada je u pitanju procedura određivanja mjere jemstva, te na nju ukazuje i u apelaciji, navođenjem broja predmeta i imena optuženog/osumnjičenog lica. Apelant, takođe, navodi da mu je navedeno pravo prekršeno i Rješenjem broj S1 3 K 033685 19 Kv 2 od 11. novembra 2019. godine i da su za njega sporni navodi iz navedenog rješenja koji glase: „Stoga, u situaciji kada je pobijanom odlukom (dispozitivom) odlučivano isključivo o prijedlogu optužbe za produženje mjere pritvora (a ne o jemstvu) žalbeno vijeće nije u mogućnosti ispitivati pobijanu odluku u pogledu (ne)osnovanosti primjene jemstva na način kako to predlaže odbrana u žalbi. Suprotnim postupanjem, vanraspravno vijeće koje odlučuje u žalbenom postupku bi preuzelo funkcionalnu nadležnost sudije za prethodno saslušanje, što nije zadatak ovog vijeća.“ Apelant navodi da iz citiranih navoda nesumnjivo proizlazi kršenje prava propisanih članom 5 stav 4 Evropske konvencije, imajući u vidu ovlašćenja bilo kojeg žalbenog vijeća, te da se odlučivanjem o mjeri jemstva ne oduzimaju funkcionalne nadležnosti sudije za prethodno saslušanje, već da isto predstavlja obezbjeđivanje efikasnog pravnog lijeka. Iz analize sadržaja citiranih navoda, prema apelantovom stavu, proizlazi nesumnjivo kršenje prava propisanih članom 5 stav 4 EKLJP, a imajući u vidu ovlašćenja (bilo kojeg) žalbenog vijeća koje postupa po nekoj žalbi, a kako su ona definisana čl. 310, 314 i 315 ZKPBiH. Jasno je da se ne radi ni o kakvom preuzimanju funkcionalne nadležnosti sudije za prethodno saslušanje, nego o postupanju u skladu s ovlašćenjima koje ZKPBiH daje žalbenom vijeću s ciljem obezbjeđivanja efikasnog pravnog lijeka. Dakle, vijeće se u konkretnom slučaju uopšte nije bavilo činjenicom da sudija za prethodno saslušanje nije odlučio o prijedlogu za određivanje mjere jemstva (u drugostepenom rješenju se i navodi da prvostepeni sud nije odlučio o jemstvu u dispozitivu prvostepenog rješenja), te je zbog nedostatka obrazloženja i (tačnije) zbog pogrešnog obrazloženja o njemu trebalo odlučiti i predmetnu odluku ukinuti.

b) Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je istakao da su osporena rješenja zakonita i donesena na osnovu ispravno ocijenjenih subjektivnih i objektivnih okolnosti koje su u momentu odlučivanja stajale na strani apelanta, te da apelantu u konkretnom slučaju nisu ugrožena prava zagarantovana domaćim i međunarodnim aktima. Prije svega, istaknuto je da je određivanje mjere jemstva prema domaćem krivičnoprocesnom zakonodavstvu mogućnost, a ne i obaveza, te da uslove za određivanje istog sud razmatra i cijeni u svakom konkretnom slučaju, uzimajući u obzir priložene dokaze, kao i subjektivne i objektivne okolnosti koje se nalaze na strani pojedinca u odnosu na kojeg je predložena mjera jemstva. Pored navedenog, istaknuto je da sud nije vezan prijedlozima i očitovanjima stranaka u postupku u pogledu predložene mjere jemstva, već je odluka suda zasnovana isključivo na osnovu diskrecione ocjene suda zasnovan na dokazima i okolnostima svakog konkretnog slučaja. Nadalje, kako je Sud BiH primijetio, osnovni apelantovi prigovori u odnosu na drugostepeno rješenje odnose na pitanje funkcionalne nadležnosti za određivanje mjere jemstva i prava na djelotvoran pravni lijek povodom odbijanja prijedloga za određivanje mjere jemstva apelantu od strane sudije za prethodno saslušanje. Kada je u pitanju funkcionalna nadležnost za određivanje mjere jemstva članom 130 ZKPBiH ona je jasno određena, pa se tako u navedenom članu navodi da u toku istrage rješenje o jemstvu i njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću, u svrhu zakazivanja glavnog pretresa (faza suđenja) taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. U konkretnom slučaju, sud je ispravno cijenio činjenicu da nije bio u mogućnosti da donese odluku u pogledu odbijanja prijedloga za određivanje mjere jemstva iz pobijanog rješenja sudije za prethodno saslušanje, a zato što dispozitiv pobijanog rješenja nije sadržavao odluku o navedenom prijedlogu.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH*, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 123. st. (1) i (2) Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

Član 127.

Uvjeti za određivanje jamstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Član 128.

Sadržaj jamstva (1) Jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, osobne i obiteljske prilike optuženog i imovno stanje osobe koja daje jamstvo.

(2) Jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, papira od vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nepokretna dobra osobe koja daje jamstvo ili u osobnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva optuženog platiti utvrđeni iznos jamstva.

(3) Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo.

(4) Ako optuženi pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Bosne i Hercegovine.

Član 130.

Rješenje o jamstvu U toku istrage rješenje o jamstvu i o njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.

Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se jamstvo ukida donosi se po saslušanju Tužitelja.

Član 131. stav (1) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

Član 132. stav (1) tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Član 137.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 033685 19 Kv 2 od 11. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 24. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija osporena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

26. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatuje da se apelant nalazio u pritvoru tokom sprovođenja istrage u trajanju od jednog mjeseca, koji je određen Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 033685 19 Kpp 2 od 3. oktobra 2019. godine i koji je mogao trajati do 1. novembra 2019. godine ili do druge odluke Suda BiH. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Tužilaštvo 30. oktobra 2019. godine Sudu BiH dostavilo optužnicu protiv apelanta na potvrđivanje, te da je u toj optužnici bio i prijedlog za produžavanje pritvora. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je, nakon što je Sud BiH prihvatio sporazum o priznanju krivice zaključen između apelanta i Tužilaštva, donio presudu kojom je apelant proglašen krivim, te da je nakon toga apelant 18. novembra 2019. godine pušten na slobodu.

28. Ustavni sud konstatuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja Suda BiH koja su donesena u postupku povodom prijedloga Tužilaštva, sadržanog u optužnici, da se apelantu (i saoptuženoj) nakon potvrđivanja optužnice produži pritvor. Dakle, predmet odlučivanja Suda BiH je bilo utvrđivanje osnovanosti prijedloga Tužilaštva da se apelantu i saoptuženoj produži pritvor budući da je pritvor koji im je bio određen inicijalnim rješenjem mogao trajati do 1. novembra 2019. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se na ročištu održanom radi izjašnjenja apelanta i njegovog branioca na podneseni prijedlog u optužnici, apelantov branilac usprotivio mjeri produženja pritvora apelantu uz istovremeno predlaganje drugih mjera obezbjeđenja njegovog prisustva, i to mjere jemstva i mjere zabrane napuštanja Kantona Sarajevo. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Sud BiH, nakon izjašnjenja stranaka u postupku o prijedlogu za produženju pritvora, te izjašnjenja tužioca o apelantovom prijedlogu, zaključio da su ispunjeni zakonski razlozi za produženje pritvora u skladu sa članom 137 stav 1 i stav 2 tačka b) u vezi sa članom 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH. Slijedom toga, proizlazi da je osporenim rješenjima prihvaćen prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor nakon potvrđivanja optužnice, te da je stoga odbijen prijedlog da se mjera pritvora zamijeni jemstvom i mjerama zabrane. U suštini, apelant smatra da je sud prilikom odlučivanja o apelantovom prijedlogu za izricanje blažih mjera arbitrarno primijenio procesno pravo.

29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da drugi segment člana 5 stav 3 Evropske konvencije ne proklamuje samo pravilo da optuženi bude izveden na suđenje u razumnom roku ili da mu se odobri privremeno puštanje dok čeka na suđenje, već i pravilo da puštanje na slobodu može biti uslovljeno davanjem garancija da će se optuženi pojaviti pred sudom (vidi Evropski sud, G. K. protiv Poljske, presuda od 20. januara 2004. godine, stav 85). Naime, optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uslovno pušten na slobodu nakon što dalje zadržavanje u pritvoru prestane biti opravdano (vidi Evropski sud, Vrenčev protiv Srbije, presuda od 23. septembra 2008. godine, stav 71). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Stoga je obaveza domaćih sudova da, uz dužno poštovanje principa pretpostavke nevinosti, razmotre sve činjenice u prilog ili protiv postojanja nekog važnog javnog interesa koji opravdava odstupanje od pravila iz člana 5 i utvrde ih u njihovim rješenjima o zahtjevima za puštanje na slobodu (vidi Evropski sud, Weinsztal protiv Poljske, presuda od 30. maja 2006. godine, stav 50).

30. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je garancija o „puštanju na slobodu uz jemstvo”, koju pruža član 5 stav 3 Evropske konvencije, osmišljena kako bi obezbijedila ne naknadu štete već, konkretno, pojavljivanje optuženog na pretresu. Stoga, iznos jemstva mora da bude određen prvenstveno „u odnosu na [optuženog], njegovu imovinu i njegove odnose s licima koja treba da obezbijede jemstvo, drugim riječima, stepen vjerovatnoće da će mogućnost gubitka jemstva ili djelovanja protiv davalaca jemstva u slučaju njegovog nepojavljivanja na suđenju predstavljati dovoljno obeshrabrujući faktor koji će ga odvratiti od svake želje da pobegne“ (Mangouras protiv Španije [Vv], stav 78; Neumeister protiv Austrije, stav 14). Jemstvo može biti potrebno dok god postoje razlozi koji opravdavaju pritvor (Muşuc protiv Moldavije, stav 42; Aleksandr Makarov protiv Rusije, stav 139). Ako se opasnost od bjekstva može izbjeći jemstvom ili drugim garancijama, optuženi mora biti pušten na slobodu, pri čemu treba imati u vidu i da je pobuda optuženog da pobjegne manja kada može da očekuje blažu kaznu (Vrenčev protiv Srbije, stav 76). Organi moraju da pridaju jednaku pažnju određivanju odgovarajućeg iznosa jemstva, kao i odluci da li je produženje pritvora optuženog neophodno (vidi, između ostalog, Piotr Osuch protiv Poljske, stav 39; Bojilov protiv Bugarske, stav 60; Skrobol protiv Poljske, stav 57).

31. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantu nakon potvrđivanja optužnice rješenjem od 1. novembra 2019. godine produžen pritvor, koji po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude ili do nove odluke suda, a najduže jednu godinu i šest mjeseci od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 30. aprila 2012. godine, s tim da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Pritvor je produžen zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH kojim je određeno da se mjera pritvora može odrediti ako se lice krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

32. Ustavni sud podsjeća na to da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106 i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Sud BiH apelantov prijedlog za izricanje blažih mjera (mjere jemstva i mjera zabrane) cijenio u vezi s konkretnim specifičnim okolnostima koje su ga opredijelile da u dosadašnjem toku postupka primijeni mjeru pritvora prema apelantu i saoptuženoj. U tom smislu je sudija za prethodno saslušanje cijenio sve raspoložive okolnosti, našao da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se jemstvo odredilo. Naime, član 127 ZKPBiH propisuje: „Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on lično ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.“ Sud BiH je ocijenio da navedene odredbe nalažu ispunjenje više kumulativno postavljenih uslova da bi sud odlučivao o tome da li će odrediti jemstvo ili ne. Pored uslova da se radi o optuženom kome se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen, i to samo zbog opasnosti od bjekstva, a što je slučaj u konkretnom predmetu, postoji obaveza i na strani odbrane da pri predlaganju mjere jemstva pruži sudu dovoljno dokaza na osnovu kojih bi sud mogao odlučiti, dok je u konkretnom slučaju to izostalo jer je odbrana nagovijestila da će iznos novca tek obezbijediti od roditelja optuženih koji ne žive u Bosni i Hercegovini.

34. Nadalje, istaknuto je da u konkretnom slučaju, u trenutku odlučivanja o predloženoj mjeri jemstva, optuženi nemaju boravište u Bosni i Hercegovini. Istina, odbrana je navela da bi u slučaju određivanja jemstva, optuženi boravili u jednom od hotela/motela u blizini sjedišta suda. Ovakve navode Sud BiH je ocijenio paušalnim, hipotetički postavljenim i ničim dokazanim. Dakle, odbrana je u konkretnom slučaju samo nagovijestila novčani iznos jemstva i moguće boravište optuženih u Bosni i Hercegovini.

35. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH imao u vidu da su apelant i saoptužena stranci, državljani Rumunije, te da nemaju nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom koje bi ih objektivno opredijelile da se zadrže na području BiH do okončanja postupka, jer iz spisa proizlazi da je apelant nastanjen u Francuskoj na navedenoj adresi na kojoj je prije dolaska u BiH boravila i saoptužena, koja inače ima prebivalište u Rumuniji. Takođe je ukazano i na dodatnu činjenicu koja ukazuje da opasnost od bjekstva proizlazi iz podataka Granične policije BiH – graničnih provjera na kojima je zabilježen ulazak vozila kojim je upravljao apelant, a u kojem se nalazila saoptužena 30. septembra 2019. godine, te izlazak 1. oktobra 2019. godine na GP Izačić, kada su ih zaustavili pripadnici GPBiH. Na osnovu ovih činjenica, Sud BiH je zaključio da su optuženi imali namjeru da se zadrže samo kratko vrijeme jer postoji visok stepen osnovane sumnje da su u BiH došli kako bi preuzeli dva migranta koja su ilegalno trebali prevesti preko državne granice u Republiku Hrvatsku, a za koje radnje su i optuženi potvrđenom optužnicom.

36. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u ovoj fazi postupka, a imajući u vidu prijedlog odbrane optuženih i za određivanje mjera zabrane, u smislu člana 123 stav 2 ZKPBiH, razmotrio i mogućnost primjene neke od blažih mjera kojima bi se obezbijedilo prisustvo optuženih u ovom krivičnom postupku. U vezi s tim, ocjenom svih naprijed iznesenih okolnosti, Sud BiH je zaključio da se jedino mjerom pritvora može obezbijediti nesmetano vođenje krivičnog postupka, što podrazumijeva prisustvo optuženih, jer mjere zabrane nisu dovoljan garant kojima bi se isključila opasnost od bjekstva. I u tom pravcu, prijedlog odbrane je ocijenjen paušalnim s obzirom na to da mjere, u obimu kako je to predložila odbrana, podrazumijevaju zabranu napuštanja boravišta koje optuženi na području Bosne i Hercegovine faktički nemaju, tako da se ova mjera praktično ne bi ni mogla sprovesti. Tome u prilog ide i činjenica da je apelant na ročištu izjavio da je putnu ispravu Rumunije izgubio, što nije provjerljivo, posebno kada se uzmu u obzir njegovi navodi da o gubitku putne isprave nije obavijestio nadležni organ.

37. Ustavni sud smatra da Sud BiH, cijeneći sve navedene okolnosti, nije doveo u pitanje poštovanje principa pretpostavke nevinosti, te da je razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na zaključak da obezbjeđenje apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka u ovoj fazi postupka ne bi moglo biti obezbijeđeno određivanjem jemstva i blažih mjera.

38. Stoga, Ustavi sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

39. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe koju je preispitao viši sud kako u proceduralnim tako i u materijalnim aspektima. Stoga, samo činjenica da je apelant nezadovoljan ishodom ovog postupka ne može rezultirati povredom prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

40. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH u drugim predmetima donio drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 123 ZKPBiH propisane mjere kojima se obezbjeđuje prisustvo osumnjičenog ili optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, te da je propisano da nadležni organ u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li postoje okolnosti za njihovu primjenu. Dakle, u odredbama ZKPBiH ne postoji propis kojim se, bez konkretizacije svakog pojedinog slučaja, imperativno određuje primjena bilo koje mjere iz člana 123 ZKPBiH. Slijedom toga, Ustavni sud ukazuje da je svaki pojedinačni predmet slučaj za sebe u kojem Sud BiH ispituje da li postoje uslovi za izricanje ili zamjenu bilo koje mjere kojom se obezbjeđuje prisustvo optuženog, konkretizujući razloge za njihovu primjenu. Stoga, prema stavu Ustavnog suda, sama činjenica da je u drugim predmetima usvojen zahtjev za zamjenu mjere pritvora mjerom jemstva ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva, te stoga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 kada je redovni sud razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na zaključak da obezbjeđenje apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka ne bi moglo biti obezbijeđeno određivanjem jemstva i blažih mjera, te kad apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovakav stav i u materijalnom i proceduralnom smislu bude preispitan i pred višim sudom.

42. Na osnovu čl. 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4918/19 (C. D. O.) | Sudska praksa | Aktio