Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2727/19 („Banjalučka Pivara“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Apelacija preuranjena
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2727/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2727/19, rješavajući apelaciju „Banjalučke Pivare“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Banjalučka Pivara“ a.d. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 228679 18 Rev od 25. aprila 2019.

godine (u dijelu u kojem je ukinuta drugostepena odluka i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje), te protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 228679 19 Rsž 2 od 30. maja 2019.

godine, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Banjalučka Pivara“ a.d. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 228679 18 Rev od 25. aprila 2019.

godine (u dijelu u koje su preinačene obje nižestepene presude), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Banjalučka Pivara“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska firma "Sajić" o.d. iz Banjaluke, podnio je 1. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 228679 19 Rsž 2 od 30. maja 2019. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 228679 18 Rev od 25. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 228679 17 Rsž od 14. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 228679 15 Rs od 16. juna 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda od 16. juna 2017. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 14. marta 2018. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (N.P.) kojim je tražio: da se ponište kao nezakonite apelantova odluka o prestanku potrebe za radom radnika od 5. januara 2015. godine i Dopuna Odluke o prestanku potrebe za radom radnika od 12. februara 2015. godine, slijedom čega ugovor o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima od 23. marta 2012. godine ostaje na snazi, a apelantu se nalaže da tužitelja vrati u radni odnos i da mu omogući da obavlja poslove i radne zadatke radnog mjesta analitičar, planer i nabavka marketinškog materijala ili da sa tužiocem zaključi novi ugovor o radu, radi obavljanja poslova i radnih zadataka u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima stečenim radom; da se obaveže apelant da tužitelju na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene zarade-plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati određene novčane iznose za period od 23. februara 2015. do 31. januara 2017. godine sa zakonskim zateznim kamatama; da apelant za isti period na utvrđene iznose plaća uplati Poreskoj upravi RS na ime tužitelja sve doprinose za PIO i druge doprinose po osnovu rada. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužitelj/protivtuženi da apelantu/protivtužitelju po osnovu sticanja bez osnova uplati iznos od 5.607,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je, između ostalog naveo, da je apelant protiv tužitelja podnio protivtužbu s prijedlogom da se u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja, tužitelj obaveže da apelantu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 5.607,85 KM, budući da je apelant prilikom otkaza ugovora o radu tužitelju isplatio otpremninu. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da, s obzirom da je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, to je neosnovan i apelantov protivtužbeni zahtjev.

4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je usvojena revizija tužitelja i preinačene obje nižestepene presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje apelantovih odluka tako što je poništena odluka o prestanku potrebe za radom radnika od 5. januara 2015. godine i dopuna odluke o prestanku potrebe za radom radnika od 12. februara 2015. godine, te naloženo apelantu da tužitelja vrati u radni odnos i da s njim zaključi novi ugovor o radu radi obavljanja poslova i radnih zadataka u skladu s njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima stečenim radom. Osim toga, ukinuta je presuda Okružnog suda od 14. marta 2018. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade na ime neisplaćenih plaća za period od 23. februara 2015. do 31. januara 2017. godine, za uplatu zakonskih doprinosa za isti period.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant odlukom o izmjenama i dopunama Pravilnika o mikroorganizaciji-sistematizaciji poslova od 25. decembra 2014. godine ukinuo radno mjesto analitičar, planer i nabavka marketinškog materijala na kojem je tužitelj (diplomirani menadžer, VSS-VII stepen) bio jedini izvršilac, te da je odlukom od 5. januara 2015. godine tužitelju otkazao ugovor o radu uslijed ekonomskih, tehnoloških i organizacionih promjena u sektoru logistike, organizacioni dio nabavke, uz obrazloženje da nema uslova da ga rasporedi na drugo radno mjesto. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant unutar roka od jedne godine od kada je tužitelju otkazao ugovor o radu primio u radni odnos više radnika sa SSS i radnika sa VII stepenom stručnog obrazovanja, a da tužitelju nije prethodno ponudio ova radna mjesta, te da je sa P.Č. (ima VII stepen VSS, profesor fizičke kulture) zaključio ugovor o probnom radu 9. oktobra 2015. godine, a 29. jula 2016. godine ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „Asistent službe". S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ukidanje radnog mjesta, po prirodi stvari, automatski izaziva prestanak potrebe za radom svih radnika koji su raspoređeni da na njemu rade, ali da to istovremeno ne znači da radnik čije je radno mjesto ukinuto bezuslovno ostaje bez posla, ako postoji mogućnost da mu se unutar preduzeća obezbjedi drugo odgovarajuće radno mjesto. Vrhovni sud je naveo da davanje otkaza tužitelju iz navedenih razloga, a zatim unutar zakonom propisanog roka primanje u radni odnos novog zaposlenika na radno mjesto na koje je mogao biti raspoređen tužitelj protivno članu 140. Zakona o radu, što odluku o otkazu ugovora čini nezakonitom.

6. Okružni sud je, postupajući po presudi Vrhovnog suda, donio rješenje 30. maja 2019. godine kojim je uvažio žalbu tužitelja i presudu Osnovnog suda od 16. juna 2017 godine ukinuo u dijelu kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade na ime neisplaćenih plaća za naznačeni period i za uplatu doprinosa i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

7. U konkretnom slučaju, prema stanju spisa, postupak je u toku pred Osnovnim sudom za dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu naknade na ime neisplaćenih plaća i za uplatu doprinosa.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da „Vrhovni sud svoju odluku zasniva na opisu i uslovima radnog mjesta koje nije bilo predmet ovog spora niti je na tom mjestu ikada radio P.Č.“, te da je Vrhovni sud bio dužan da donošenjem osporene odluke odluči i o apelantovom protivtužbenom zahtjevu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. člana 18. st. (1) i (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Preuranjeno (u odnosu na Presudu Vrhovnog suda od 25. aprila 2019. godine u dijelu u kojem je ukinuta drugostepena odluka i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, te u odnosu na Rješenje Okružnog suda od 30. maja 2019.

godine)

10. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

11. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda od 25. aprila 2019. godine ukinuta je presuda Okružnog suda od 14. marta 2018. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade na ime neisplaćenih plaća i za uplatu zakonskih doprinosa i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, dok je rješenjem Okružnog suda od 30. maja 2019. godine uvažena žalba tužitelja i ukinuta presuda Osnovnog suda od 16. juna 2017 godine u dijelu kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade na ime neisplaćenih plaća i za uplatu doprinosa i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Dakle, u konkretnom slučaju, prema stanju u spisu, postupak je u toku pred Osnovnim sudom za dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu naknade na ime neisplaćenih plaća i za uplatu doprinosa, pa slijedi da je apelacija preuranjena.

b) Dopustivost prima facie (u odnosu na Presudu Vrhovnog suda od 25. aprila 2019. godine u dijelu u kojem su preinačene obje nižestepene presude)

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2727/19 („Banjalučka Pivara“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio