Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3197/18 (Zaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Reformatio in peius
- Javna vlast
- Propisano zakonom
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3197/18
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3197/18, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zaštitnog fonda Federacije BiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 034144 16 Rev od 18. januara 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 5. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 034144 16 Rev od 18. januara 2018. godine. Apelant je 8. i 29. avgusta 2018. godine, te 8. oktobra 2018. godine dostavio dopune apelacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 11. oktobra 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda i Adema Filipovića, advokata iz Orašja (kao pravnog zastupnika pred redovnim sudovima tužitelja T. D., M. D. i M. D., u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužitelj i trećetužitelj ili tužitelji) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i pravni zastupnik tužitelja su 15. i 22. oktobra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 14. februara 2015. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pa je naloženo apelantu da:
- prvotužitelju isplati na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 52.000,00 KM (za fizičke bolove 10.000,00 KM, za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 30.000,00 KM, za duševne bolove zbog naruženosti 6.000,00 KM i za duševne bolove za strah 6.000,00 KM), kao i da mu isplaćuje doživotnu rentu u iznosu od 160,00 KM mjesečno, te da mu isplati na ime materijalne štete (troškova liječenja, rehabilitacije i izgubljene zarade) ukupan iznos od 8.999,93 KM,
- drugo i trećetužiteljima isplati novčanu naknadu za nematerijalnu štetu i to za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe u iznosu od po 10.000,00 KM,
- drugotužitelju isplati novčanu naknadu za pretrpljenu materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 7.184,42 KM (sve to sa zakonskim zateznim kamatama, bliže opisano u izreci navedene presude).
6. Takođe, navedenom presudom je preko dosuđenih iznosa za naknadu nematerijalne i materijalne štete odbijen tužbeni zahtjev prvotužitelja, te tužbeni zahtjev drugotužitelja za naknadu materijalne štete (bliže opisano u izreci navedene presude).
7. Protiv navedene presude Općinskog suda žalbu je podnio samo apelant.
8. Kantonalni sud u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je 8. juna 2015. godine donio Rješenje broj 25 0 P 0334144 15 Gž kojim je ukinuo presudu Općinskog suda od 14. februara 2015. godine i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje.
9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da je osnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud u toku postupka povrijedio odredbe čl. 8, 148. i 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, istakao je da nisu ocijenjeni dokazi u skladu sa članom 8. ZPP, da je povrijeđena odredba člana 148. ZPP prilikom određivanja predmeta i obima vještačenja, a što je utjecalo i na povredu člana 191. stav 4. ZPP, jer prvostepena presuda u svom obrazloženju ne sadrži jasan stav o postojanju određenog odnosa među strankama i određenog prava, odnosno dužnosti iz tog odnosa, niti pravilo materijalnog prava po kome je taj pravni odnos razriješen, pa ima bitnih nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati pravilnost i zakonitost njene izreke (sve bliže opisano u obrazloženju navedenog rješenja). Takođe je istakao da je prvostepeni sud, postupajući na navedeni način, vještacima medicinske struke pogrešno odredio predmet i obim vještačenja, što je rezultiralo time da su se ovi vještaci različito izjasnili u pogledu intenziteta i dužine trajanja fizičkih bolova, straha i duševnih bolova (zbog umanjenja životne aktivnosti i stepena naruženosti) kod prvotužitelja. U vezi s tim je istakao da se vještaci pozivaju na ročište za glavnu raspravu da se otklone eventualne nejasnoće i protivrječnosti u njihovim nalazima i kako bi se nalazi dopunili, što je trebalo učiniti i u ovom slučaju, kako bi se imala čista situacija (u pogledu intenziteta i dužine trajanja fizičkih bolova, straha i duševnih bolova) na koju bi se primijenili orijentacioni kriteriji iz sudske prakse i tužiteljima odredila pravična naknada za te vidove nematerijalne štete.
10. Kantonalni sud je naveo da je, zbog učinjenih povreda tokom postupka, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je na njega pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a da se navedene povrede parničnog postupka nisu mogle otkloniti na sjednici vijeća, ni na raspravi pred tim sudom.
11. Općinski sud je 5. jula 2016. godine donio Presudu broj 25 0 P 034144 15 P2 kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa je naloženo apelantu da prvotužitelju isplati na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 52.000,00 KM (za fizičke bolove 10.000,00 KM, za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 30.000,00 KM, za duševne bolove zbog naruženosti 6.000,00 KM i za duševne bolove za strah 6.000,00 KM), da mu isplati na ime materijalne štete (troškova liječenja) ukupan iznos od 8.999,93 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove postupka (bliže opisano u izreci navedene presude). Takođe, navedenom presudom odbijeno je preinačenje tužbe (i slijedom toga tužbeni zahtjev prvotužitelja preko dosuđenih iznosa za naknadu nematerijalne i materijalne štete, bliže opisano u izreci navedene presude), tužbeni zahtjev prvotužitelja kojim je tražio da mu apelant isplaćuje mjesečno doživotnu rentu u iznosu od 160,00 KM, te je odbijen tužbeni zahtjev drugo i trećetužitelja da im apelant isplati novčanu naknadu za nematerijalnu štetu (bliže opisano u izreci navedene presude).
12. Kantonalni sud je 27. septembra 2016. godine donio Presudu broj 25 0 P 034144 16 Gž 2 kojom je odbio žalbu tužitelja, a djelomično usvojio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu samo u dijelu u kojem su dosuđeni troškovi postupka, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
13. Vrhovni sud je 18. januara 2018. godine donio Presudu broj 25 0 P 034144 16 Rev kojom je djelomično usvojio reviziju prvotužitelja i obje nižestepene presude preinačio u odbijajućem dijelu, odnosno u dijelu u kojem je odbijen prijedlog prvotužitelja za preinačenje tužbe, povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu pravične novčane naknade nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa od ukupno 52.000,00 KM, pa je apelant obavezan da prvotužitelju na ime pravične novčane naknade nematerijalne štete isplati i iznos od ukupno 44.855,00 KM (za pretrpljene fizičke bolove 2.900,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 26.000,00 KM, za naruženost 4,000,00 KM i za pretrpljeni strah 11.955,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, navedenom presudom apelant je obavezan da prvotužitelju na ime naknade troškova cijelog postupka isplati određeni novčani iznos.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da u ponovnom postupku, nakon provedenih vještačenja na okolnost vrste i stepena povreda kod prvotužitelja, prvotužitelj je uredio, precizirao i preinačio svoj tužbeni zahtjev na način da traži, između ostalog, da se apelant obaveže da mu isplati novčanu nadoknadu na ime nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 96,855,00 KM (bliže opisano u obrazloženju navedene presude). Zatim je istakao da je navedenu preinaku prvostepeni sud odbio zbog toga što je prvotužitelj tek u završnoj riječi, na ročištu za glavnu raspravu, preinačio tužbeni zahtjev, a da je punomoćnik tužitelja tražene iznose zatražio na osnovu nalaza vještaka medicinske struke koji su mu bili poznati i na održanom i zaključenom pripremnom ročištu, pa je prvostepeni sud dosudio na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 52.000,00 KM, jer je vezan tužbenim zahtjevom (član 2. stav 1. ZPP).
15. Vrhovni sud je naveo da se tužitelju ne može nametnuti dužnost isticanja kao predmeta raspravljanja isključivo tužbeni zahtjev kako je ovaj istaknut u tužbi i na pripremnom ročištu, u slučajevima kada još uvijek objektivno ne postoji činjenična i pravna neizvjesnost o osnovanosti takvog tužbenog zahtjeva. Naime, da li će tužitelj tokom postupka ostati pri opredijeljenom tužbenom zahtjevu u tužbi, odnosno na pripremnom ročištu, zavisi na prvom mjestu od njegove dispozicije, dok naknadna preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, o čemu je riječ u ovoj pravnoj stvari, ne zavisi samo od volje tužitelja već i od saglasnosti tuženog i postojanja zakonskih uvjeta za preinaku tužbe iz člana 57. ZPP, u konkretnom slučaju uvjeta propisanog odredbom člana 57. stav 4. tačka 1. ZPP.
16. Vrhovni sud je istakao da on ocjenjuje da je taj zakonski uvjet u konkretnom slučaju bio ispunjen, budući da je prvotužitelj tek nakon provedenih vještačenja vještaka medicinske struke imao potpuna saznanja o pravno relevantnim činjenicama koje utječu na ocjenu visine njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu pravične novčane naknade nematerijalne štete, koje je kao takvo i nametnulo potrebu preinake tužbe, povećanjem tužbenog zahtjeva. Takođe je istakao da je ispunjen i uvjet svrsishodnosti budući da je ratio legis preinake tužbe, između ostalog, i efikasnost postupka, a sve okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da preinaka nije imala cilj odugovlačenje postupka. Naime, povećani tužbeni zahtjev zasnovan je na istom životnom događaju kao i prvobitno postavljeni zahtjev, svi dokazi su provedeni po prvobitnom tužbenom zahtjevu prije zahtjeva tužitelja za preinaku tužbe, korišteni su i za rješavanje spora po prvobitnom tužbenom zahtjevu, čime je apelant, unatoč tome što preinaka nije dozvoljena, bio u mogućnosti raspravljati o tom zahtjevu, što ovaj i čini. Na osnovu svega izloženog, Vrhovni sud je naveo da ocjenjuje da procesna disciplina i poštivanje rokova, kao ciljevi koji se ostvaruju odredbom člana 57. stav 4. ZPP, nisu u konkretnom slučaju povrijeđeni procesnom radnjom tužitelja, pa time i prvotužitelja, čime se odluka drugostepenog suda kojom se potvrđuje odluka prvostepenog suda u dijelu kojim se odbija preinaka tužbe i, slijedom toga, odbija tužbeni zahtjev prvotužitelja preko traženog iznosa, u zahtjevu koji je prethodio preinaci tužbe, pokazuje protivnom označenim pravilima procesnog prava.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena jer je Vrhovni sud izgubio iz vida princip zabrane reformatio in peius koji je propisan odredbom člana 230. ZPP. Naime, primjena tog principa zabranjuje sudu da ne samo u postupku po žalbi nego i u ponovljenom postupku, pa i u postupku po reviziji, donese nepovoljniju presudu po stranku koja je jedina izjavila žalbu, a to je u ovom slučaju apelant. Apelant je istakao da se primjena tog principa proteže i na ponovljeni postupak, jer se samo na takav način mogu ispuniti svrha i dosljedna primjena ovog principa.
19. Nadalje, imajući u vidu da je apelant stranka koja je jedina izjavila žalbu na prvostepenu presudu, ista presuda se kasnije, u ponovljenom postupku, nije mogla preinačiti na njegovu štetu, jer to zabranjuje princip zabrane reformatio in peius. Apelant je naglasio da to posebno proizlazi iz odredbe člana 253. ZPP, kojom je propisano da će se u postupku povodom revizije na odgovarajući način primjenjivati odredbe ZPP o žalbi protiv presude, slijedom čega je revizijski sud bio dužan da primijeni princip zabrane reformatio in peius pri odlučivanju o reviziji prvotužitelja. Takođe je istakao da je takvim nezakonitim postupanjem revizijskog suda povrijeđeno i njegovo pravo na žalbu (djelotvoran pravni lijek), jer je njegov pravni lijek, koji je jedino on izjavio, faktički iskorišten protiv njega, zbog čega je njegova žalba, iako je bila uspješna, na kraju štetno djelovala po apelanta a koristila je protivnoj strani, odnosno žalba koju je izjavio apelant izgubila je svoju svrhu i smisao.
20. U dopuni apelaciji od 8. avgusta 2018. godine apelant je dostavio Ustavnom sudu izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika građanskih odjeljenja županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. juna 2018. godine, ukazujući na stav zauzet povodom pitanja: Može li se preinačiti tužba povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka, jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj preinačava/povećava tužbeni zahtjev, te može li se u takvim slučajevima primijeniti odredba člana 299. stav 2. ZPP, odnosno izuzetak prema kojem strane ne mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze ako ih bez svoje krivice nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka?
21. U dopuni apelacije od 29. avgusta i 8. oktobra 2018. godine apelant je dostavio odluke redovnih sudova Republike Hrvatske (Rješenje Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-10/2018-2 i Presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-502/2017-2 od 28. avgusta 2016. godine), ukazujući na stav zauzet u pogledu zabrane reformatio in peius. U svim navedenim dopunama apelant je istakao da je svjestan da stavovi vrhovnih sudova u regionu ne mogu biti izvor prava u Bosni i Hercegovini, ali da smatra da komparacijska analiza stajališta drugostepenih i vrhovnih sudova u regionu može doprinijeti podrobnijoj analizi konkretnog predmeta povodom ove apelacije.
b)Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, pa je u vezi sa apelantovim navodima, koji se isključivo svode na povredu principa reformatio in peius, ukazao na obrazloženja svoje odluke. Zatim je istakao da je „pri ocjeni ovih apelantovih navoda u revizijskom postupku, koji s pravom ukazuje da ovo pravilo treba da važi i prilikom ponovnog (meritornog) suđenja nakon ukidanja prvostepene presude, slijedom izloženih razloga ocijenjeno da je ostvaren izuzetak koji opravdava mogućnost preinake tužbe i u navedenom slučaju (što je već ranije omogućila i sudska praksa u slučaju da je do promjene visine novčanog izraza štete došlo zbog povećanja cijena nakon momenta donošenja na koji se odnosi pravomoćnost ranije presude u njenom odbijajućem dijelu)“. Nadalje je istakao da ta izuzetnost, uz već izložene razloge revizijskog suda, proizlazi i iz činjenice da je ranija prvostepena presuda ukinuta zbog povrede odredaba parničnog postupka prilikom ocjene nalaza i mišljenja vještaka, pa je postupak i vraćen u tu fazu prvostepenog postupka - provođenja vještačenja - što u svojoj konsekvenci daje mogućnost povećanja tužbenog zahtjeva (osnovom činjenica proizašlih ocjenom provedenih vještačenja). Vrhovni sud je naglasio da bismo, u protivnom, imali procesnopravnu situaciju da je predmet raspravljanja tužbeni zahtjev tužitelja zasnovan na jednom činjeničnom kompleksu, proizašlom iz nezakonito provedenog vještačenja, koji se raspravlja sagledavanjem drugog činjeničnog osnova, proizašlog iz novog vještačenja - provedenog nakon ukidanja ranije prvostepene presude, što bi samo po sebi predstavljalo nonsens.
23. Pravni zastupnik tužitelja je istakao, između ostalog, da u cijelosti ostaje kod revizije podnesene Vrhovnom sudu i obrazloženja Vrhovnoga suda iznesenog u obrazloženju presude po reviziji prvotužitelja. Naime, kod postavljanja ovako složenoga tužbenoga zahtjeva kao u ovome spisu nije mogao u potpunosti pravilno i pravično odmah u tužbenom zahtjevu opredijeliti visinu tužbenoga zahtjeva a da se ne provedu vještačenja vještaka medicinske struke. Stoga je pravilno i pravično opredijeljen tužbeni zahtjev tek nakon provedenih medicinskih vještačenja. Zatim je istakao da smatra da je presuda Vrhovnoga suda zakonita, te da se princip reformatio in peius ne može primijeniti na ovaj konkretan slučaj tužitelja. Nadalje je istakao da apelantova prava nisu povrijeđena i predložio da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 57.
(1) Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
(2) Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinačenje.
(3) Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.
(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju, ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:
1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije;
2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.
(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinačenje tužbe nije dozvoljena posebna žalba.
Član 230.
Drugostepeni sud ne može da preinači presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu.
Član 253.
Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 P 034144 16 Rev od 18. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije.
30. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud „izgubio iz vida“ odredbu člana 230. ZPP, odnosno da je „izgubio iz vida“ princip zabrane reformatio in peius koji je propisan navedenom odredbom.
34. U vezi sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 230. ZPP propisano: “Drugostepeni sud ne može da preinači presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu.“ Dakle, proizlazi da drugostepeni sud neće moći preinačiti prvostepenu presudu na štetu stranke koja se jedina žalila, ali ne proizlazi da neće moći tu presudu u dijelu u kojem se stranka žali ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.
35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku Općinski sud 14. februara 2015. godine donio presudu kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te da je protiv te presude samo apelant izjavio žalbu.
36. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u rješenju od 8. juna 2015. godine utvrdio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi (utvrđujući da su u prvostepenom postupku učinjene povrede parničnog postupka, između ostalog, da je povrijeđena odredba člana 148. ZPP prilikom određivanja predmeta i obima vještačenja), te navedenu presudu Općinskog suda ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud vještacima medicinske struke pogrešno odredio predmet i obim vještačenja, što je rezultiralo time da su se ovi vještaci različito izjasnili u pogledu intenziteta i dužine trajanja fizičkih bolova, straha i duševnih bolova (zbog umanjenja životne aktivnosti i stepena naruženosti) kod prvotužitelja. U vezi s tim je istakao da se vještaci pozivaju na ročište za glavnu raspravu kako bi se otklonile eventualne nejasnoće i protivrječnosti u njihovim nalazima i kako bi se nalazi dopunili, što je trebalo učiniti i u ovom slučaju, kako bi se imala čista situacija (u pogledu intenziteta i dužine trajanja fizičkih bolova, straha i duševnih bolova) na koju bi se primijenili orijentacioni kriteriji iz sudske prakse i tužiteljima odredila pravična naknada za te vidove nematerijalne štete.
37. Nadalje, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, u ponovnom postupku, dosudio veći iznos prvotužitelju na ime naknade nematerijalne štete nego što mu je bilo dosuđeno presudom Općinskog suda od 14. februara 2015. godine (koja je donesena u prvoj fazi postupka). Naime, Vrhovni sud je prihvatio preinačenje tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju, smatrajući da je prvotužitelj tek nakon provedenih vještačenja, u ponovnom postupku, vještaka medicinske struke imao potpuna saznanja o pravno relevantnim činjenicama koje utječu na ocjenu visine njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu pravične novčane naknade nematerijalne štete (pogledaj tačku 16. ove odluke).
38. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, odnosno da je prvostepena presuda (od 14. februara 2015. godine) ukinuta povodom apelantove žalbe u kojoj je apelant ukazao na povrede parničnog postupka, a koje Kantonalni sud nije mogao otkloniti u postupku pred tim sudom, nego se morao provesti ponovni postupak, te imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci koje je dao u vezi sa povećanjem tužbenog zahtjeva prvotužitelja, odnosno preinačenje tužbenog zahtjeva, ukazujući da je visina tog tužbenog zahtjeva upravo zavisila od (pravilnog) vještačenja vještaka medicinske struke, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju, odnosno u postupanju Vrhovnog suda, tako da su neosnovani apelantovi navodi da je Vrhovni sud „izgubio iz vida“ član 230. ZPP.
39. U odnosu na dopune apelacije od 8. i 29. avgusta 2018. godine, te 8. oktobra 2018. godine, kojima apelant ukazuje na stavove, odnosno praksu redovnih sudova Republike Hrvatske, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav (1) prethodnih, odnosno iz člana 18. stav (1) važećih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetnih dopuna apelacije kojima se ukazuje na praksu redovnih sudova iz Republike Hrvatske, Ustavni sud smatra da se te dopune apelacije ne odnose na nove pravne okolnosti u konkretnom slučaju. Uzimajući u obzir da je apelant osporenu presudu primio 16. aprila 2018. godine, a da je dopune apelacije podnio 8. i 29. avgusta 2018. godine, te 8. oktobra 2018. godine, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati navedene dopune.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Pravo na imovinu
41. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, dovode u kontekst primjene člana 230. ZPP, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz okolnosti konkretnog slučaja, kao i obrazloženja osporene odluke ne proizlazi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda, koji je dao u vezi sa povećanjem tužbenog zahtjeva prvotužitelja, odnosno preinačenjem tužbenog zahtjeva, odnosno kad nisu osnovani apelantovi navodi da je Vrhovni sud „izgubio iz vida“ član 230. ZPP.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević