Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3117/19 (M.M.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3117/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-3117/19, rješavajući apelaciju koju je podnio M. M., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. M.

protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 094825 19 Rsž od 3. lipnja 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 094825 18 Rs od 23. studenog 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojega zastupa Radenka Kajtaz iz Saveza sindikata Republike Srpske, Službe za besplatnu pravnu pomoć iz Bijeljine, podnio je 29. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 094825 19 Rsž od 3. lipnja 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 094825 18 Rs od 23. studenog 2018. godine. Apelant je 7. listopada 2019. godine obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud Republike Srpske donio rješenje od 21. kolovoza 2019. godine kojim je apelantova revizija protiv drugostupanjske presude odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je zahtijevao da se utvrdi da mu je tuženik (Republika Srpska, Ministarstvo pravde, Kazneno popravni zavod Bijeljina) uskratio pravo na korištenje godišnjeg odmora u određenom trajanju i za određene periode, te da se tuženiku naloži da isplati apelantu određeni novčani iznos, na ime naknade štete zbog nekorištenja godišnjeg odmora, sa pripadajućom zakonskom kamatom. Apelant je također obvezan da tuženiku nadoknadi troškove parničnoga postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju činjeničnoga stanja utvrđenog potpunom ocjenom svih izvedenih dokaza pravilno zaključio da tuženik nije uskratio apelantu korištenje određenog broja dana godišnjeg odmora, u odnosu na broj dana koji je utvrđen Rješenjem o korištenju godišnjeg odmora. Kako je Rješenjem utvrđen ukupan broj dana godišnjeg odmora na koji apelant ima pravo, kao i period korištenja istog u cjelini, Okružni sud je naveo da se žalbom neutemeljeno ističe da mu tuženik za sporne dane godišnjeg odmora nije donio posebno rješenje i da mu nije omogućio korištenje istih. Okružni sud je naveo da, pored činjenice da tuženik nije skrivio nemogućnost korištenja određenog broja dana godišnjeg odmora (apelant je godišnji odmor prekinuo bolovanjem) u periodu koji je Rješenjem određen, tuženik nije bio u obvezi da ponovno donosi rješenje, te je stoga usmeno odobrenje, dato u drugoj polovini prosinca 2017. godine prije apelantovog umirovljenja, imalo za posljedicu i faktičko korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora u 2017. godini. Kako je Okružni sud naveo, u navedenim okolnostima je, bez značaja da li je tuženik usmeno naveo da mu daje slobodne dane ili dane godišnjeg odmora.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3117/19 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio