Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-876/18 (Z. Š.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Reformatio in peius
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-876/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP 876/18, rješavajući apelaciju Zlatana Šadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Šadića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 299690 17 Pžp od 29. oktobra 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 299690 17 Pr od 12. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatan Šadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Pr 299690 17 Pžp od 29. oktobra 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Pr 299690 17 Pr od 12. juna 2017. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Pr 299690 17 Pr od 12. juna 2017. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim za počinjeni prekršaj iz člana 52. stav 2. u vezi stava 1.e) u vezi sa članom 33. Zakona o fiskalnim sistemima, pa mu je na osnovu tog zakonskog propisa i odredbi čl. 21, 22. i 23. Zakona o prekršajima FBiH izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti navedenog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 2. marta 2017. godine podnio zahtjev za sudsko odlučivanje protiv prekršajnog naloga od 27. februara 2017. godine izdatog od strane Kantonalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Uprava za inspekciju), da je na usmenom pretresu izjavio da ne prihvata odgovornost za prekršaj jer kvalitet ponuđenih dokaza ne pruža osnov za izvođenje prekršajne odgovornosti; da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi predloženi od strane Uprave za inspekciju i apelanta, između ostalog uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka i saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka. Imajući u vidu izvedene dokaze, pri čemu saglasne izjave svjedoka u pogledu predmeta i načina kontrole pri inspekcijskom nadzoru objekta u kome je apelant odgovorno lice, Općinski sud je zaključio da je apelant kao odgovorno lice počinio prekršaj povrijedivši odredbu člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima. Navedena odredba obavezuje svako lice upisano u registar za promet dobara i pružanja usluga klijentima da izda fiskalni račun odštampan na fiskalnom uređaju preko kojeg se evidentira promet, bez obzira da li je klijent to zahtijevao ili ne. Cijeneći sve okolnosti pri odlučivanju o vrsti i visini sankcije (olakšavajuće i otežavajuće), između ostalog i okolnost da je apelant već prekršajno kažnjavan za istovrsne prekršaje, izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM kojom će se, po ocjeni Općinskog suda, postići svrha kažnjavanja.

3. Kantonalni sud je rješenjem broj 32 0 Pr 299690 17 pžp od 29. oktobra 2017. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje nakon što je isto ispitano u okviru žalbenih navoda u smislu člana 88. stav 3. Zakona o prekršajima i po službenoj dužnosti u skladu sa članom 321. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 18. Zakona o prekršajima. U tom kontekstu je naveden sadržaj odredbe člana 16. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) na čiju primjenu upućuju odredbe Zakona o prekršajima, prema kojoj sud u postupku ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica te nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora o bitnoj povredi postupka, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u potpunosti proveo prekršajni postupak u skladu s odredbama Zakona o prekršajima i nije učinio ni jednu povredu odredaba prekršajnog postupka. U pogledu primjene materijalnog prava je u ključnim dijelovima ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku te istaknuto da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis kada je apelantove radnje, u svojstvu odgovornog lica u pravnom licu, okvalifikovao kao prekršaj koji je bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja. Također je u pogledu vrste i visine sankcije zaključeno da je prvostepeni sud postupio pravilno jer je uzeo u obzir sve okolnosti izvršenog prekršaja. U pogledu utvrđenog činjeničnog stanja žalbeni prigovori su ocijenjeni nedopuštenim jer u smislu člana 84. stav 1. Zakona o prekršajima prvostepeno rješenje se ne može ispitivati iz ovog osnova.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 14. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je ukazao da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode u vezi bitne povrede postupka, primjene materijalnog prava i odluke o kazni.

5. Osim toga, smatra da je pobijanim rješenjima povrijeđen princip zabrane reformatio in peius s obzirom da mu je prilikom izdavanja prekršajnog naloga bila određena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM povodom kojeg je zahtijevao sudsko odlučivanje, a nakon toga mu je izrečena novčana kazna od 1.500,00 KM, dakle veća od one koja je bila prethodno izrečena. Predloženo je da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na pravično suđenje i zabranu diskriminacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na to da Kantonalni sud u svojoj odluci nije odgovorio na sve žalbene navode apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u odluci iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

10. Imajući u vidu apelacione navode te činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju rješenja koje je osporeno predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju ovog suda. U odnosu na navode da Kantonalni sud nije odgovorio na žalbene navode apelanta, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio, kako u pogledu neosnovanosti bitne povrede postupka i primjene materijalnog prava tako i u pogledu odluke o sankciji. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da nije povrijeđen princip reformatio in peius, jer je apelantu u dvostepenom prekršajnom postupku izrečena istovjetna kazna. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant je nadalje naveo da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, pa imajući u vidu prethodnu analizu, proizilazi da je ovo pravo dovedeno u vezu s pravom na pravično suđenje. Međutim, apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je prekršajnom postupku iz kog su proizašla osporena rješenja diskriminiran odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u bitno sličnoj situaciji . Stoga proizilazi da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-876/18 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio