Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3145/18 (M. Č.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3145/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3145/18, rješavajući apelacije Mladena Čilića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije Mladena Čilića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023941 17 Gž 2 od 5. ožujka 2018. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Mladenu Čiliću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati Mladenu Čiliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mladena Čilića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023941 17 Gž 2 od 5. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 023941 16 P 4 od 14. prosinca 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mladen Čilić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023941 17 Gž 2 od 5. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 023941 16 P 4 od 14. prosinca 2016. godine. Navedena apelacija zavedena je pod brojem AP 3145/18.

2. Apelant, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 5. studenog 2018. godine apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 023941 18 Rev od 14. kolovoza 2018. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 023941 17 Gž 2 od 5. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 P 023941 16 P 4 od 14. prosinca 2016. godine. Navedena apelacija zavedena je pod brojem AP 6326/18. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se predmetne apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3145/18.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i J. O. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. prosinca 2019. godine da dostave odgovor na apelacije.

5. Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelacije 16. siječnja 2020. i 17. siječnja 2020. godine.

6. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelacije.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tijek postupka

8. Apelant je 30. kolovoza 2006. godine podnio predmetnu tužbu.

9. Općinski sud je presudom od 9. travnja 2012. godine u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je rješenjem od 16. siječnja 2013. godine ukinuo prvostupanjsku presudu od 9. travnja 2012. godine i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Osporene odluke

11. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 023941 16 P 4 od 14. prosinca 2016. godine u cijelosti je odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da, prema nalazu vještaka geometra, ukloni garažu, kapiju i spremnik plina s apelantove nekretnine, pobliže opisane u izreci presude, dovede zemljište u prijašnje stanje i preda ga apelantu u mirni posjed, te je obvezan apelant tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.214,30 KM.

12. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je apelant podnio predmetnu tužbu zbog smetanja posjeda jer je tužena na predmetnim nekretninama neovlašteno sagradila garažu, spremnik plina i postavila kapiju, čije uklanjanje i dovođenje zemljišta u prijašnje stanje, kao i predaju u posjed traži tužbenim zahtjevom. Ukazao je da je Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVO) propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (članak 80.), da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od godinu dana od dana nastalog smetanja (članak 82.), te da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika (članak 83.). Općinski sud je naveo da je utvrdio da se predmetne nekretnine u javnim evidencijama vode kao posjed J. Ć. (apelantov otac), te kao suvlasništvo, između ostalog, tužene i apelanta s određenim suvlasničkim dijelovima. Općinski sud je dalje naveo da je iz dokaza provedenih tijekom postupka utvrđeno da je tužena gradnju obiteljske kuće sa garažom započela 1999., a okončala 2003. godine, te istaknuo da je apelant, ukoliko se u to vrijeme nalazio u savjesnom i mirnom posjedu predmetnih nekretnina, posjedovnu zaštitu od suda mogao tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje učinitelja, a najkasnije u roku od godinu dana od dana nastalog smetanja. U svezi s tim je naglasio da je apelant predmetnu tužbu podnio 30. kolovoza 2006. godine, odnosno tri godine nakon što je tužena završila gradnju garaže, spremnika plina i postavila ulaznu kapiju na predmetnu parcelu. Općinski sud je ukazao da, shodno odredbi članka 50. ZVO, suvlasnik, odnosno zajedničar, ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari. U svezi s tim je istaknuo da je tužena građenjem spornih objekata postala vlasnik zemljišnih parcela na kojima su one izgrađene, te da stoga u predmetnoj parnici pravna osnova nije primjena pravila o međusobnim odnosima suvlasnika, pa apelantu ne pripada pravo na predaju u posjed tog dijela predmetnih nekretnina. Općinski sud je naveo da je apelant tijekom postupka bio dužan dokazati da tužena drži u posjedu predmetne nekretnine i na koji način to čini, te s obzirom na to da sud nije uspio formirati uvjerenje o istinitosti apelantovih tvrdnji oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, odbio je njegov tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome je naglasio da je prilikom donošenja odluke cijenio i dokaze čiju sadržinu nije izlagao, s obzirom na to da pri utvrđenom činjeničnom stanju nisu bili relevantni za odluku. U konačnici, Općinski sud je, shodno odredbi članka 386. stavak 1. ZPP, obvezao apelanta na naknadu troškova parničnog postupka koji se sastoje od sastavljanja odgovora na tužbu, pristupa na pripremno ročište 7. listopada 2009. godine, na glavnu raspravu 8. studenog 2011. godine, nastavka glavne rasprave 6. prosinca 2011., 26. siječnja 2012. godine i 8. ožujka 2012. godine, očevida na licu mjesta dana u iznosu od po 820,00 KM, troškova prijevoza u iznosu od 50,00 KM, te PDV u iznosu od 984,30 KM. Potom, na ime pristupa na pripremno ročište 7. rujna 2016. godine i ročište za glavnu raspravu 17. studenog 2016. godine iznos od po 720,00 KM, što ukupno iznosi 7.214,30 KM.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 023941 17 Gž 2 od 5. ožujka 2018. godine odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska presuda.

14. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, te ukazao da je odredbom članka 43. ZVO propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, da mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U svezi s tim je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da apelant tijekom postupka nije dokazao niti jedan od kumulativno propisanih uvjeta iz odredbe članka 43. ZVO s obzirom na to da je na predmetnoj nekretnini u istom materijalnopravnom položaju kao i tužena, odnosno suvlasnik s određenim suvlasničkim dijelom. Pri tome je ukazao da je odredbom članka 15. ZVO propisano da suvlasništvo postoji u slučaju kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen razmjerno cjelini (idealni dio) i da svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi razmjerno svom dijelu ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 50. ZVO kojim je propisano da suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari. U svezi s tim je istaknuo da je iz dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da je tužena gradnju obiteljske kuće sa garažom započela 1999., a okončala 2003. godine, slijedom čega je zaključio da je građenjem postala vlasnik parcele na kojoj su, pored kuće, sagrađeni pripadajući objekti čije uklanjanje apelant traži. U konačnici je naveo da su neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi u odnosu na dosuđene troškove parničnog postupka, te da je prvostupanjski sud pravilno odmjerio i dosudio troškove primjenom odredbi čl. 383. i 386. ZPP i Odvjetničke tarife.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 023941 18 Rev od 14. kolovoza 2018. godine odbačena je apelantova revizija.

16. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 237. stavak 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Također je ukazao da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, pa je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelant označio u tužbi (članak 53. stavak 2. točka 4. i članak 316. stavak 1. u svezi sa člankom 321. stavak 2. ZPP). U svezi s tim je istaknuo da je apelant u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 20.000,00 KM, slijedom čega je zaključio da vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne ispunjava imovinski cenzus od 30.000,00 KM, propisan kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP. U konačnici je naveo da nije ni iznimno, primjenom članka 237. st. 3. i 4. ZPP, dopustio reviziju u konkretnom slučaju jer je ocijenio da ne postoje uvjeti za dopuštanje (iznimne) revizije zato što apelant nije postupio u skladu s odredbom članka 237. stavak 5. ZPP, odnosno u reviziji nije označio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant navodi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe čl. 7., 8. i 123., u svezi sa člankom 191. stavak 4. ZPP. Navodi da se u konkretnom slučaju nije radilo o klasičnoj tužbi za smetanje posjeda, već o vlasničkoj publicijanskoj tužbi, te da se drugostupanjski sud nije osvrnuo na apelantove prigovore iznesene u tom pravcu. Nadalje navodi da je tužena jedino u slučaju savjesnosti mogla na temelju odredbe članka 27. ZVO steći prava na zemljištu ispod garaže za njezinu redovnu uporabu, te da bi i u tom slučaju sud bio dužan usvojiti apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu. Također navodi da je nejasno na temelju kojih dokaza je sud utvrdio da je tužena počela izgradnju obiteljske kuće sa garažom 1999., a završila 2003. godine, kao i da iz osporenih presuda nisu vidljivi iskazi parničnih stranaka i svjedoka, zbog čega smatra da osporene presude ne mogu „opstati na snazi“ jer je obveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine). Apelant je dalje naveo da je predmetni postupak trajao skoro dvanaest godina, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je predložio da mu Ustavni sud odredi naknadu štete i pravičnu naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka. U konačnici je naveo da su redovni sudovi pogrešno obračunali troškove postupka određujući nagradu za jednu radnju u iznosu od 820,00 KM umjesto 720,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud je naveo da, suprotno navodima apelacije, donošenjem odluke tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu.

19. Tužena je navela da apelant ponavlja navode koje je isticao u dosadašnjem tijeku postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili i dali jasno i argumentirano obrazloženje zbog kojih razloga ih nisu prihvatili. Nadalje je navela da ni apelant, niti njegov prednik, nikada nisu imali posjed na predmetnim nekretninama, dok je tužena na savjestan način stekla posjed predmetnih nekretnina na kojima je sagradila obiteljsku kuću. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije. V.Relevantni propisi

20. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

5. Suvlasništvo Članak 15. st. (1) i (2) Suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio).

Svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom dijelu, ne povrijeđujući prava ostalih suvlasnika.

III ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Članak 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarjeva.

Članak 50.

Suvlasnik, odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari.

2. Zaštita posjeda Članak 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

Članak 82.

Posjednik ima pravo zahtjevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

Članak 83. stavak (1) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni temelj posjeda i savjesnost posjednika.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 023941 17 Gž 2 od 5. ožujka 2018. godine, protiv koje je apelant podnio reviziju koja je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 023941 18 Rev od 14. kolovoza 2018. godine odbačena kao nedopuštena. U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetnom postupku presuda Kantonalnog suda od 5. ožujka 2018. godine koju je apelant primio 6. travnja 2018. godine, a prva apelacija je podnesena 4. lipnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na predaju u posjed, dakle, na predmet građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. a)U odnosu na osporene odluke

29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da apelant nema pravo na predaju u posjed predmetnih nekretnina, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da apelantu navedeno pravo ne pripada na temelju vlasničke tužbe u smislu članka 43. ZVO, s obzirom na to da nije dokazao niti jedan od uvjeta kumulativno propisanih navedenom zakonskom odredbom jer na predmetnim nekretninama ima jednaka prava kao i tužena, odnosno na predmetnim nekretninama ima pravo suvlasništva. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe članka 15. ZVO, na koje se pozvao Kantonalni sud, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne vidi nikakvu proizvoljnost Kantonalnog suda u primjeni materijalnog prava. Nadalje, u svezi s apelantovim navodima da „iz osporenih presuda nisu vidljivi iskazi parničnih stranaka i svjedoka“ Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud explicite naveo da je cijenio i dokaze čiju sadržinu nije izlagao jer ih nije smatrao relevantnim za donošenje odluke. Stoga Ustavni sud zaključuje da navedenim postupanjem redovnih sudova nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje. U pogledu apelantovih navoda kojim osporava visinu troškova predmetnog parničnog postupka na čiju naknadu je obvezan, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice, kao i njihove visine, spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2470/15 od 8. prosinca 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.

c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

32. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

33. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 30. kolovoza 2006. godine, kao dana podnošenja predmetne tužbe, do 5. ožujka 2018. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio osporenu presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi oko 11 godina i šest mjeseci. Analiza duljine trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi predaje u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.

35. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvom navratu (9. travnja 2012. godine) donio presudu nakon pet godina i sedam mjeseci, a u drugom (osporena presuda od 14. prosinca 2016. godine) nakon tri godine i deset mjeseci. Ustavni sud ukazuje da je navedena duljina postupka pred prvostupanjskim sudom a priori suprotna načelu „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te bi se mogla opravdati samo u iznimnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve iznimne okolnosti, niti je Općinski sud na njih ukazao, odnosno u odgovoru na apelacije nije iznio bilo kakve navode u svezi s duljinom trajanja predmetnog postupka. S druge strane, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne nalazi da je svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio duljini trajanja predmetnog postupka.

36. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka, a kojoj je u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Općinskog suda, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

37. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

39. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. Pravo na učinkovit pravni lijek

41. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije explicite naveo u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih zakonom, koju je iskoristio izjavljivanjem žalbe drugostupanjskom i revizije Vrhovnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neutemeljeni.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je predmetni postupak trajao ukupno 11 godina i šest mjeseci, pri čemu je duljini trajanja postupka u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Općinskog suda, koji za to nije dao razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

43. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je sud dao jasno obrazloženje da apelantu, kao suvlasniku predmetnih nekretnina, ne pripada pravo na predaju u posjed predmetnih nekretnina na temelju vlasničke tužbe u smislu članka 43. ZVO, a koja obrazloženja Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.

44. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu s obzirom na to da je u predmetnom postupku imao mogućnost koristiti pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.

45. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3145/18 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio