Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3189/19 (R. K.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3189/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3189/19, rješavajući apelaciju Raseme Kahrimanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Rasema Kahrimanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 048308 14 Rsž od 11. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 048308 12 Rs od 14. januara 2013.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasema Kahrimanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnijela je 6. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 048308 18 Rev od 25. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 048308 14 Rsž od 11. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 048308 12 Rs od 14. januara 2013. godine.

2. Apelantica je prije podnošenja ove apelacije, 1. avgusta 2018. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u kojem su bile donesene presude Kantonalnog suda od 11. jula 2018. godine i presuda Općinskog suda od 14. januara 2013. godine, a povodom koje je Ustavni sud donio odluku broj AP-2792/17 od 13. februara 2019. godine kojom je ovu apelaciju, zavedenu pod brojem AP-4379/18, odbacio zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. S obzirom na to da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 25. juna 2019. godine odbačena apelantičina revizija, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda od 14. januara 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 11. jula 2018. godine, odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Općina Živinice) da apelantici na ime manje obračunate i isplaćene plaće za utuženi period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da kod Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar Kantonalna administrativna služba Tuzla u korist apelantice kao osiguranika izvrši uplatu određenog novčanog iznosa na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za PIO/MIO za naznačeni period.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio u cijelosti kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da polazna osnovica za obračun plaće iz zaključka Vlade FBiH od 6. februara 2008.godine (od 60% prosječne neto plaće u FBiH za prethodni kvartal) ne može predstavljati osnovicu za obračun apelantičine plaće u utuženom periodu, pa ni za period od 1. do 29. jula 2010.godine za koji je važio Pravilnik o plaćama i drugim novčanim naknadama koje nemaju karakter plaće (koji pravilnik je tužena s pozivom na član 47. stav 1. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH i član 46.stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH donijela 8. juna 2010.godine, a koji je stupio na snagu 1. jula 2010 godine). Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantica ničim nije dokazala da je navedena polazna osnovica za obračun plaće iz navedenog zaključka utvrđena na osnovu dogovora sindikata, Vlade FBiH i Vlada kantona, odnosno dogovora između načelnika tužene i sindikata tužene (član 39. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH u vezi sa članom 40. stav 3. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, odnosno članom 5. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH). Također, Kantonalni sud je ukazao da je Pravilnik o plaćama zaposlenika tuženog od 19. decembra 2002. godine donesen pozivom na odredbe člana 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH, zbog čega taj pravilnik (donesen kao provedbeni akt tog zakona) dijeli pravnu sudbinu Zakona na osnovu koga je donesen i za čiju je primjenu služio. Naime, Kantonalni sud je da je Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH prestao da važi 16. avgusta 2005.godine kada je stupio na snagu Zakon o namještenicima u organima državne službe FBiH, jer je u članu 79. tog zakona određeno da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH iz 1998.godine, pa je tim danom i navedeni pravilnik tužene kao provedbeni i prateći podzakonski normativni akt tog zakona prestao da važi. Kantonalni sud je zaključio da predmetni pravilnik u utuženom periodu nije primjenjiv na potraživanje razlike plaća. Također, Kantonalni sud je naveo, s obzirom da je iz navedenih razloga neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća, to je neosnovan i apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu doprinosa za PIO, koji predstavljaju akcesorno pravo koje zavisi od obračunatih i isplaćenih plaća.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su odluke Kantonalnog suda i Vrhovnog suda suprotne ranijim odlukama ovih sudova koje su donijete u predmetima sa istom činjeničnom i pravnom osnovom, a da pri tome Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu obrazložili iz kojih razloga odstupaju od dotadašnje prakse rješavanja istih predmeta, te ističe da je bilo osnova da Vrhovni sud dopusti reviziju budući da je presuda Kantonalnog suda suprotna zauzetom stavu Vrhovnog suda o istom pitanju, zbog čega je diskriminisana i čime joj je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je podnijela tužbu 3. decembra 2012. godine a da je postupak okončan nakon više od šest i po godina, zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su u konkretnom slučaju Kantonalni i Općinski sud primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1929/17 od 6. juna 2018. godine, te Odluka o dopustivosti broj AP-5411/17 od 23. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantičinih navoda da su odluke Kantonalnog suda i Vrhovnog suda suprotne ranijim odlukama ovih sudova koje su donijete u predmetima sa istom činjeničnom i pravnom osnovom, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. U odnosu na apelantičine navode kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak trajao oko pet godina i sedam mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije sudske odluke, što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da prilikom razmatranja dužine trajanja postupka nije razmatrana dužina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, s obzirom na procesnu odluku tog suda i činjenicu da revizija nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP-4449/16 od 31. januara 2018. godine, tačka 48., dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3189/19 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio