Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4146/18 (Grad Široki Brijeg)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 18
- Zakon o zaduživanju, dugu i garancijama Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaduživanju, dugu i garancijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4146/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4146/18, rješavajući apelaciju Grada Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Grada Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 024031 15 Rev od 5. lipnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 024031 14 Pž od 27. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 024031 12 Ps od 7. veljače 2014. godine
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Grad Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobraniteljstvo Široki Brijeg, podnio je 23. srpnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 024031 15 Rev od 5. lipnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 024031 14 Pž od 27. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 024031 12 Ps od 7. veljače 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 25. prosinca 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 27. prosinca 2019. do 10. siječnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Ps 024031 12 Ps od 7. veljače 2014. godine obvezan je apelant tužitelju isplatiti iznos od 65.134,86 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, kao i tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nepobitno da je apelant, kao investitor, 20. travnja 2006. godine zaključio sa španjolskom tvrtkom ,,Madepsa“ S.L. (koja je kasnije promijenila naziv u „Azierta“), kao izvođačem, ugovor o izgradnji, isporuci i instaliranju opreme pogona za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: ugovor), kao i tri aneksa tog ugovora, te da je nepobitno da je tužitelj izmirio dospjele obveze na ime kamate i obvezne naknade u iznosu od 65.134,86 KM. Sporazumom o zaključenju ugovora apelant se obvezao platiti izvođaču na ime ispunjenja ugovorene obveze iznos od 1.800.000,00 eura, kako je navedeno u cjeniku (članak 2.1), te je u odgovarajućem dodatku, koji je sastavni dio sporazuma o zaključenju ugovora, ugovoren način plaćanja (članak 2.2). Nadalje je naveo da je tužitelj, na temelju ugovora od 20. travnja 2006. godine, a radi financiranja nabavke robe i usluga namijenjenih za projekt izgradnje, isporuke i instaliranja opreme pogona za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu, 12. veljače 2009. godine zaključio sa Kraljevinom Španjolskom, koju je zastupao Instituto De Credito Oficial (u daljnjem tekstu: ICO), sporazum o sredstvima zajma u visini od 1.800.000,00 eura. Navedenim sporazumom tužitelju su iz sredstava fondova za pomoć razvoja dodijeljena sredstva u iznosu od 1.800.000,00 eura, koja predstavljaju namjenski zajam koji će biti 100% iskorišten za financiranje izvoza španjolske robe i usluga namijenjenih za projekt izgradnje pogona za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu po sustavu „ključ u ruke“. Također je ugovoreno da će se na povučene iznose sredstava zajma obračunavati kamata u korist ICO-a od datuma svakog povlačenja do datuma konačne isplate po stopi od 1,95 % godišnje, a da će se plaćanje vršiti svakih šest mjeseci (klauzula sedam), te je ugovoreno da se na nepovučeni iznos sredstava zajma obračunava obvezna naknada po stopi od 0,05 %, a administrativna naknada po stopi od 0,05 % na ukupni iznos zajma (klauzula osam). Klauzulom dvanaest sporazuma ugovoreno je da se plaćanje vrši po isteku polugodišnjeg razdoblja, dok sredstva ne budu u potpunosti vraćena, a administrativna naknada bit će plaćena na prvi dan plaćanja kamate, te da će Ministarstvo financija BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) prenijeti ICO-u ugovorene iznose u dogovorenoj valuti na datum dospijeća plaćanja. Općinski sud je dalje naveo da je tužitelj u tijeku postupka dokazao da je platio u korist ICO-a dospjele obveze na ime kamate i obvezne naknade koje se plaćaju na sredstva zajma u ukupnom iznosu od 33.302,92 eura, odnosno 65.134,86 KM. S tim u svezi je istaknuo da je ugovorom apelant upoznat s tim da će se projekt izgradnje i instaliranja opreme pogona za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu financirati sredstvima kredita iz fondova za razvojnu pomoć Kraljevine Španjolske dodijeljenim Federaciji BiH, da su definirani uvjeti i način isplate španjolskom izvođaču, te da je apelant prihvatio isplatu ugovorene cijene u ukupnom iznosu od 1.800.000,00 eura. Općinski sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi prigovori da nije dužan plaćati utužene novčane iznose zbog toga što ugovor nije realiziran, oprema nije isporučena, niti je sačinjena projektna dokumentacija. S tim u svezi je istaknuo da je predmetom tužbenog zahtjeva potraživanje dospjelih kamata i obveznih naknada koje proizlaze iz potpisanog sporazuma o sredstvima zajma koje je tužitelj isplatio kreditoru, te da je komercijalni ugovor, koji je prethodio potpisivanju navedenog sporazuma, još uvijek na snazi. Pri tome je naglasio da apelant ima mogućnost tražiti raskid ugovora zbog neispunjenja u svrhu zaštite svojih prava i interesa iz tog ugovornog odnosa, odnosno poduzeti druge radnje s ciljem izvršenja ugovornih obveza od izvođača.
7. Općinski sud je ukazao da je Zakonom o zaduživanju, dugu i garancijama BiH propisano da je Ministarstvo ovlašteno sklapati kreditne sporazume (članak 41. stavak 1. točka b)), da je zaduživanje po osnovi vanjskog državnog duga moguće za financiranje kapitalnih investicija (članak 37. stavak l. točka f)), te da će, u slučaju kada je financijska obveza po osnovi vanjskog duga alocirana na jedan od entiteta ili Distrikt, istodobno sa upućivanjem kreditnog sporazuma na postupak ratifikacije Ministarstvo pripremiti prijedlog podugovora kojim prenosi prava i obveze na entitete i Distrikt, sukladno odredbama kreditnog sporazuma (članak 39. stavak 9). S tim u svezi je istaknuo da pravodobno okončanje procedura administriranja u predmetnoj ugovornoj stvari na Federaciju BiH predstavlja unutarnja pitanja koja ne osporavaju primjenu međunarodnog ugovora. Nadalje je naveo da je iz izvješća Državne agencije P4R o provedbi projekta za izgradnju pročistača otpadnih voda u Širokom Brijegu od 30. ožujka 2012. godine vidljivo da je stvarni napredak izvršenja projekta 3,73%, što odgovara stavci 1. „upravljanje", da je izvoznik izdao fakture za dobra i usluge u iznosu od 1.330.460 eura, što predstavlja 73,91 % od ukupne vrijednosti ugovora, uključujući i iznos za avansno plaćanje. Zatim, navedeno je da je španjolski izvoznik primio uplatu od 739.710,00 eura, koji iznos predstavlja 41,10 % vrijednosti ugovora, da ne postoji oprema, niti materijal koje je španjolski izvoznik fakturisao i naplatio, te za koju nema tehnički dizajn, odnosno projektnu dokumentaciju, pa se opisuje veoma slabo financijsko stanje španjolskog izvoznika, te je utvrđeno (na str. 13) da je španjolski izvoznik novac od zajma upotrijebio za rješavanje svojih dugova, a ne za projekt izgradnje postrojenja za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu. Općinski sud je naveo da, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, ostali dokazi izvedeni u predmetnom postupku nisu relevantni, te da je, stoga, izostala njihova pojedinačna ocjena. S tim u svezi je istaknuo da se apelantovi dokazi odnose na obraćanje Ministarstvu, Veleposlanstvu Kraljevine Španjolske i španjolskom izvođaču sa primjedbama na ispunjenje ugovorenih obveza, koji, obzirom na to da je predmet tužbenog zahtjeva dugovanje po osnovi kamata naknada na dobivena sredstva zajma za određeno razdoblje, nisu od utjecaja na odluku. U konačnici, Općinski sud je naveo da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj Kraljevini Španjoskoj izmirio dospjele obveze na ime kamata i obvezne naknade u iznosu od 65.134,86 KM, čime je dokazao utemeljenost i visinu svog potraživanja, pa je na temelju odredaba članka 42. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama BiH, Zakona o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli sredstava, Zakona o proračunu u institucijama BiH, Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja i Zakona o financiranju institucija BiH usvojio tužbeni zahtjev.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Ps 024031 14 Pž od 27. ožujka 2015. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv i potvrđena prvostupanjska presuda.
9. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i istaknuo da je odlukom Općinskog vijeća Širokog Brijega od 29. studenog 2010. godine prihvaćeno zaduženje po predmetnom kreditu za projekt izgradnje postrojenja za tretman (pročišćavanje) otpadnih voda u Širokom Brijegu u iznosu od 1.800.000,00 eura. Nadalje je naveo da je nepobitno da je tužitelj izmirio dospjele obveze na ime kamate i obvezne naknade u iznosu od 65.134,86 KM, koje se plaćaju za dobivena sredstva zajma čiji je krajnji korisnik apelant. Naveo je da apelantovim prizivnim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice, kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, te da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je ukazao da je, sukladno odredbama čl. 43. stavak 1. i 45. stavak 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH, apelant obvezan plaćati pripadajući dio vanjskog duga i da ima obvezu servisiranja tog duga. Pri tome je naglasio da je konačna alokacija apelantovog vanjskog duga nastala prije stupanja na snagu navedenog zakona važeća i obvezujuća, sukladno odredbi članka 43. stavak 4. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH, te da su identične odredbe sadržane i u članku 50. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama BiH. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neutemeljen. Nadalje je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju potraživanje dospjelih kamata i obvezne naknade koje proizlaze iz potpisanog sporazuma o sredstvima zajma koje je tužitelj isplatio kreditoru, a ne raskid ugovora između apelanta i izvođača, te da su prizivni navodi suprotno tome neutemeljeni. U konačnici je naveo da apelant ima mogućnost tražiti raskid ugovora zbog neispunjenja, a sve u svrhu zaštite prava i interesa iz ugovornog odnosa, što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 024031 15 Rev od 5. lipnja 2018. godine odbijena je apelantova revizija.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestupanjskih sudova, te istaknuo da je presuda drugostupanjskog suda pravilno i zakonito donesena. Naveo je da su neutemeljeni apelantovi revizijski navodi da postoje osnove sumnje da su sredstva zajma zlouporabljena u financijskim transakcijama koje imaju obilježja kaznenog djela, jer se, prema izvoznoj deklaraciji uvoznika robe i drugim apelantovim dokazima, vidi da je španjolski izvoznik povukao 334.560,00 KM po računu od 14. siječnja 2010. godine za opremu koja je prikazana da je uvezena u Banjaluku, a koja po izvješću neovisnog revizorskog povjerenstva španjolske vlasti od 30. ožujka 2012. godine ne postoji. Nadalje je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da u predmetnoj pravnoj stvari treba razlikovati zaduženje i obvezu isplate plaćenog od tužitelja Kraljevini Španjolskoj, a što se odnosi na potraživanje plaćenih dospjelih kamata i obvezne naknade, što proizlazi iz potpisanog sporazuma o sredstvima zajma, koje je tužitelj isplatio kreditoru, a ne raskid ugovora između apelanta i izvođača i reguliranje njihovih međusobnih obveza nakon eventualnog raskida ugovora zbog neispunjenja, a sve radi zaštite prava i interesa iz ugovornog odnosa. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe članka 43. st. 1. i 4. i članka 45. stavak 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH, te odredbu članka 50. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama BiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi da su redoviti sudovi zanemarili izvješće neovisne revizijske kompanije od 30. ožujka 2012. godine, te da su, sukladno odredbama sporazuma o sredstvima zajma, tijela tužitelja bila dužna voditi brigu da se sredstva zajma iskoriste na ugovoreni način, dok apelant nije imao ovlasti kontrolirati povlačenje sredstava zajma, niti kontrolirati na koji način su tijela tužitelja evidentirala uvoz robe. Apelant navodi da mu se ne može nametnuti obveza servisiranja vanjskog duga, koju je proglasio tužitelj u svezi sa povučenim sredstvima zajma, jer ta sredstva nisu iskorištena za financiranje izgradnje sustava otpadnih voda na apelantovom teritoriju. Nadalje, navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 39. stavak 4. točka c) Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama Federacije BiH, jer sporazum o sredstvima zajma nisu parafirali ovlašteni predstavnici Federacije BiH, niti je zaključen podugovor o prijenosu prava i obveza na Federaciju BiH. Također, navodi da, sukladno odredbi članka 45. stavak 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH, kantoni, općine, gradovi ili javna poduzeća imaju obvezu servisiranje duga po osnovi kreditnih obveza koje je stvorila Federacija BiH sukladno zaključenom podugovoru, koji u konkretnom slučaju nije zaključen, zbog čega smatra da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili odredbu članka 45. stavak
2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH. Apelant navodi da odluka Općinskog vijeća od 29. studenog 2010. godine, kojom je prihvaćen kredit za projekt izgradnje postrojenja za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu, ne predstavlja osnovu za obvezivanje apelanta da servisira vanjski dug za sredstva zajma koja je španjolski izvoznik povukao za robu koja, po izvješću neovisne revizijske kompanije od 30. ožujka 2012. godine, nije ni postojala, već da je navedenom odlukom dana ovlast za potpisivanje podugovora, koji nikada nije potpisan. U konačnici je naveo da je odredbom članka 3. stavak 10. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH propisano da se dug koji nastane nakon stupanja na snagu tog zakona, a nije nastao na način i pod uvjetima propisanim tim zakonom, ne smatra dugom Federacije, kantona, grada i općine.
b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena sukladno domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
14. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
15. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
16. Tužitelj je naveo da su redoviti sudovi potpuno pravilno utvrdili činjenično stanje na koje su pravilno primijenili materijalno pravo, a da pri tome nisu počinili niti jednu povredu parničnog postupka. Naveo je da je predmetni sporazum, zaključen između Kraljevine Španjolske i tužitelja, valjan, ratificiran i da kao takav proizvodi pravna djejstva u svezi sa povučenim kreditnim sredstvima. Nadalje je naveo da je apelant, kao potpisnik komercijalnog ugovora, imao saznanja o svim elementima u svezi sa procesom efikasnosti, da je sam primio garancije i preuzeo obveze iz komercijalnog ugovora, te da je mogao zahtijevati raskid tog ugovora, odnosno svoja prava ostvariti primjenom ugovorenih instrumenata. Također je naveo da su komercijalnim ugovorom, sklopljenim kao rezultat zajedničke volje apelanta i španjolskog dobavljača, definirani prava i obveze ugovornih strana, kao i mehanizmi zaštite prava ugovornih strana, te da apelant nije adekvatno upravljao procesom isporuke, niti koristio ugovorene instrumente zaštite prava. Tužitelj je naveo da Ministarstvo nije bilo ovlašteno nadzirati implementaciju tog ugovora, niti kontaktirati sa isporučiteljem robe ili apelantom, već da je pratilo izvršenje ugovora u dijelu koji se tiče povlačenja kreditnih sredstava. Naveo je da je iskoristio sve instrumente iz ugovora sa ICO-om, te da je, kada je od apelanta saznao da su kreditna sredstva povučena bez isporučene robe, zatražio od ICO-a suspenziju svih daljih isplata španjolskom izvođaču radova i reviziju stupnja izvršenja obveza ugovornih strana iz komercijalnog ugovora. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o zaduživanju, dugu i garancijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 52/05, 103/09 i 90/16) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 37.
Zaduživanje po osnovi vanjskog državnog duga moguće je za:
[…]
f) financiranje kapitalnih investicija; i/ili […] Članak 39.
[…] (9) U slučaju kada je financijska obveza po osnovi vanjskog državnog duga alocirana na jedan od entiteta ili Distrikt, istodobno s upućivanjem kreditnog sporazuma na postupak ratifikacije, Ministarstvo će pripremiti prijedlog podugovora kojim prenosi prava i obveze na entitete i Distrikt, sukladno odredbama kreditnog sporazuma. Ministar i ovlašteni predstavnici entiteta i/ili Distrikta potpisat će podugovore.
[…] Članak 41.
(1) Sukladno odredbama ovog zakona i odluci Vijeća ministara, Ministarstvo ima ovlaštenje da:
a) emitira kratkoročne i dugoročne vrijednosne papire Bosne i Hercegovine; i b)sklapa kreditne sporazume.
[…] Članak 42.
(1) Vanjski državni dug je apsolutna i bezuvjetna obveza države sukladno uvjetima definiranim vrijednosnim papirima Bosne i Hercegovine i kreditnim sporazumima.
(2) U slučaju da država stvori obveze po osnovi vanjskog državnog duga u ime oba entiteta ili Distrikta, a po prispijeću jedan od dužnika ne otplati svoj dio vanjskog duga, takav propust dužnika koji nije izmirio svoje obveze ne izaziva nikakve zakonske obveze na strani dužnika koji je izmirio svoje obveze u smislu preuzimanja odgovornosti za taj dio vanjskog državnog duga.
(3) Neizmirenu obvezu iz stavka (2) ovog članka može dragovoljno, u potpunosti ili djelomično, izmiriti Ministarstvo ili dužnik koji je izmirio svoju obvezu.
Međutim, dužnik koji je ispunio svoje financijske obveze, uključujući i Ministarstvo, može u potpunosti ili djelomično dragovoljno osigurati sredstva za plaćanje na ime servisiranja duga u ime dužnika koji nije izvršio svoje obveze. U tom slučaju, dužnik koji nije izmirio svoje obveze će dužniku koji je izmirio njegove obveze osigurati cjelokupan iznos takvih plaćanja. Dužnik koji nije izmirio svoje obveze dužan je isplatiti dužniku koji je izmirio obveze proviziju od najmanje 10% godišnje na iznos servisiranja duga od strane dužnika koji je izmirio obveze. Takva nadoknada je automatska, ima zakonsku snagu i ne zahtijeva bilo koju dodatnu mjeru ili dokumentaciju dužnika ili Ministarstva.
5. Alokacija obveze otplate vanjskog državnog duga Članak 43.
Federacija, kanton, općina, grad i javno poduzeće obvezni su plaćati svoj pripadajući dio vanjskog duga.
Konačna alokacija vanjskog državnog duga koja je nastala prije stupanja na snagu Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 52/05) i ovog Zakona važeća je i obvezujuća.
Alokacija vanjskog državnog duga nastalog prije stupanja na snagu ovog Zakona, a koja nije konačna sukladno stavku 2. ovog članka, alocirat će se po principu krajnjeg korisnika. U slučaju da princip krajnjeg korisnika nije primjenjiv, tada se obveza otplate duga alocira sukladno udjelima alociranog duga Federacije, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Konačna alokacija vanjskog duga Federacije, kantona, općine, grada i javnog poduzeća nastala prije stupanja na snagu ovog Zakona važeća je i obvezujuća.
Alokacija vanjskog duga Federacije, kantona, općine, grada i javnog poduzeća nastalog prije stupanja na snagu ovog Zakona, a koja nije konačna sukladno stavku 4. ovog članka, alocirat će se na temelju principa krajnjeg korisnika.
Članak 50.
(1) Država ima pravo od oba entiteta i Distrikta zahtijevati da se ugovorno obvežu na ispunjenje uvjeta postavljenih Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu osiguranja prihoda kako bi se omogućilo da država ispuni svoje međunarodne obveze i odredbe ovog zakona.
(2) Država, entiteti i Distrikt obvezni su plaćati svoj pripadajući dio vanjskog državnog duga sukladno sljedećim odredbama:
a) Konačna alokacija vanjskog državnog duga nastala prije stupanja na snagu ovog zakona važeća je i obvezujuća.
b) Alokacija vanjskog državnog zaduženja nastalog prije stupanja na snagu ovog zakona, a koja nije konačna sukladno točki a) ovog stavka, alocirat će se na temelju principa krajnjeg korisnika. U slučaju da princip krajnjeg korisnika nije primjenjiv, tada se obveza otplate duga alocira sukladno udjelu entiteta i Distrikta u državni proračun u godini u kojoj se alokacija i vrši.
c) Zaduženje po osnovi vanjskog državnog duga, nastalo nakon stupanja na snagu ovog zakona, moguće je ako je, prije zaduživanja, obveza plaćanja takvog duga u potpunosti alocirana na državu, entitete i Distrikt, ili je izvršena kombinacija alociranja duga na neke od navedenih strana.
(3) I pored odredbi iz toč. a) i b) stavka (2) ovog članka, alokacija vanjskog državnog duga izvršena prije uspostave Distrikta za dug koji bi bio alociran na Distrikt po principu krajnjeg korisnika nije konačna sukladno točki a) stavka (2) ovog članka.
18. Zakon o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 86/07, 24/09, 44/10 i 30/16) u relevantnom dijelu glasi:
5. Alokacija obveze otplate vanjskog državnog duga Članak 43.
Federacija, kanton, općina, grad i javno poduzeće obvezni su plaćati svoj pripadajući dio vanjskog duga.
Konačna alokacija vanjskog državnog duga koja je nastala prije stupanja na snagu Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 52/05) i ovog Zakona važeća je i obvezujuća.
Alokacija vanjskog državnog duga nastalog prije stupanja na snagu ovog Zakona, a koja nije konačna sukladno stavku 2. ovog članka, alocirat će se po principu krajnjeg korisnika. U slučaju da princip krajnjeg korisnika nije primjenjiv, tada se obveza otplate duga alocira sukladno udjelima alociranog duga Federacije, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Konačna alokacija vanjskog duga Federacije, kantona, općine, grada i javnog poduzeća nastala prije stupanja na snagu ovog Zakona važeća je i obvezujuća.
Alokacija vanjskog duga Federacije, kantona, općine, grada i javnog poduzeća nastalog prije stupanja na snagu ovog Zakona, a koja nije konačna sukladno stavku 4. ovog članka, alocirat će se na temelju principa krajnjeg korisnika.
Zaduženje na osnovi vanjskog duga Federacije, kantona, općine, grada i javnog poduzeća, nastalo nakon stupanja na snagu ovog Zakona, moguće je ako je prije zaduživanja obveza plaćanja takvog duga u potpunosti alocirana na Federaciju, kanton, općinu, grad i javno poduzeće, ili je izvršena kombinacijama alociranja duga na neke od navedenih strana.
6. Obveze na osnovi vanjskog duga Federacije Članak 45.
Vanjski dug Federacije je apsolutna i bezuvjetna obveza Federacije sukladno uvjetima definiranim odlukom o emisiji vrijednosnih papira Bosne i Hercegovine i kreditnim sporazumima.
Ukoliko Federacija stvara kreditne obveze za kantone, općine, gradove ili javna poduzeća oni imaju obvezu servisiranja duga sukladno zaključenim podugovorima.
[…] VI.Dopustivost
19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 024031 15 Rev od 5. lipnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom na to da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena 5. lipnja 2018. godine, a apelacija podnesena 23. srpnja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena pravodobno, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redoviti sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi obvezali apelanta da tužitelju isplati utuženi novčani iznos, kao pripadajući dio vanjskog duga, primjenom odredaba članka 43. st. 1. i 4. i članka 45. stavak 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH, te članka 50. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama BiH. Naime, redoviti sudovi su ukazali da se u konkretnom slučaju radi o dva odvojena ugovorna odnosa, tužitelja sa Kraljevinom Španjolskom kao kreditorom na temelju sporazuma o sredstvima zajma od 12. veljače 2009. godine i apelanta sa španjolskom tvrtkom ,,Madepsa“ S.L. („Azierta“) kao izvođačem radova na temelju ugovora i tri aneksa, odnosno da je tužitelj predmetnim sporazumom preuzeo međunarodnu obvezu povrata plasiranih kreditnih sredstava, kao i kamata i naknada u svrhu realizacije ugovora koji je apelant zaključio sa španjolskim izvođačem s ciljem izgradnje postrojenja za preradu otpadnih voda. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su sudovi zaključili da je apelant odlukom Općinskog vijeća Širokog Brijega od 29. studenog 2010. godine prihvatio predmetni kreditni sporazum na koji način su odobrena kreditna sredstva konačno alocirana na apelanta, te da je alokacija vanjskog duga, koja je nastala prije stupanja na snagu navedenog zakona, važeća i obvezujuća, sukladno odredbi članka 43. stavak
4. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH, te članka 50. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama BiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi naglasili da činjenica da španjolski izvođač radova nije ispoštovao svoje ugovorne obveze, odnosno da povučena novčana sredstva nije iskoristio za financiranje izgradnje sustava otpadnih voda na apelantovom teritoriju, ne može utjecati na apelantovu zakonsku obvezu isplate predmetnih novčanih sredstava, koja predstavljaju državni vanjski dug, obzirom na to da ispunjenje obveza iz tog ugovora predstavlja odnos inter partes apelanta i španjolskog izvođača radova. U pogledu apelantovih navoda da odluka Općinskog vijeća Širokog Brijega od 29. studenog 2010. godine (kojom je prihvaćen predmetni kredit) ne predstavlja osnovu za njegovo obvezivanje da servisira pripadajući dio vanjskog duga i da je u konkretnom slučaju bilo nužno postojanje zaključenog podugovora o prijenosu prava i obveza na Federaciju BiH, u smislu odredbe članka 45. stavak 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama Federacije BiH, Ustavni sud ukazuje da činjenica da u konkretnom slučaju nije zaključen podugovor kojim bi se preciznije definirala apelantova obveza servisiranja duga po osnovi predmetnih kreditnih obveza ne može isključiti njegovu zakonsku obvezu izmirenja pripadajućeg dijela vanjskog državnog duga koji je na njega alociran. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne nalazi da su osporene odluke redovitih sudova, kojima je apelant obvezan platiti navedeni novčani iznos tužitelju (tj. pripadajući dio vanjskog duga koji se odnosi na kamate i obvezne naknade na predmetna kreditna sredstva), zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredaba članka 43. st. 1. i 4. i članka 45. stavak 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH, te članka 50. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama BiH.
29. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovitih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redoviti sudovi dali jasno, precizno i detaljno obrazloženje za zaključak da je apelant, sukladno odredbama članka 43. st. 1. i 4. i članka 45. stavak 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji BiH i članka 50. Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama BiH, obvezan isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos, kao pripadajući dio vanjskog duga, usprkos činjenici da u konkretnom slučaju nije zaključen podugovor, niti je španjolski izvođač radova povučena novčana sredstva iskoristio za ispunjenje obveza preuzetih ugovorom sa apelantom u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovitih sudova.
31. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević