Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3118/19 (J. K.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3118/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3118/19, rješavajući apelaciju Jovana Komljenovića, vl. "Samarice Mimik" Kneževo, na osnovu člana VI/ 3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Komljenović, vl. "Samarice Mimik" Kneževo protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 114569 19 Pž od 27. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Komljenović, vl. "Samarice Mimik" Kneževo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Trivun Kozomara advokat iz Trna, podnio je 30. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 114569 19 Pž od 27. maja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, obavezan je apelant da tužiocu (JPS „Šume RS“ a.d. Sokolac, ŠG „Gradiška“ Gradiška) na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužioca za isplatu isporučene, a neplaćene robe u određenom novčanom iznosu, te je na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i nespornih navoda stranaka u predmetnom postupku utvrđeno da su apelant i tužilac bili u ugovornom odnosu koji je kvalifikovan kao ugovor o prodaji iz člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim, da je utvrđeno da je tužilac apelantu isporučivao robu koju apelant nije platio u cjelini i da se radilo o isporuci robe predajom robe prevozniku u smislu odredbi člana 472. ZOO (kojim je propisano da u slučaju kad je prema ugovoru potrebno da se izvrši prevoz stvari, a ugovorom nije određeno mjesto ispunjenja, predaja je izvršena uručenjem stvari prevoziocu ili licu koje organizuje otpremu). Viši privredni sud je naveo da je, upravo imajući navedenu odredbu u vidu, pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelant po predmetnim računima i otpremnim iskazima primio robu, budući da je tužilac dokazao da je robu predao prevozniku, pa u smislu navedene odredbe potpis apelanta, kao primaoca robe, nije bio ni potreban. Viši privredni sud je takođe naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da nije bila od značaja činjenica da je ime apelanta na pojedinim otpremnim iskazima bilo različito navedeno (negdje „Mimik“, negdje „DOO „Mimik samarica“, negdje SZR „Mimik“ Kneževo, i slično) te da je na apelantu bio teret dokazivanja da, eventualno, dokaže da se radilo o drugim subjektima, a ne o apelantu. Viši privredni sud je naveo da žalbeni navodi apelanta zasnovani na odredbama člana 473. ZOO (kojim je propisano da, ako je prodavac dužan poslati stvar kupcu, mora zaključiti na uobičajen način i pod uobičajenim uslovima ugovore potrebne za izvršenje prevoza do određenog mjesta), a prema kojim žalbenim navodima je za usvajanje predmetnog tužbenog zahtjeva bilo potrebno da između tužioca i apelanta postoji pismeni ugovor o spornom prevozu, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, nisu osnovani. Naime, Viši privredni sud je naveo da navedene zakonske odredbe ne propisuju formu zaključenja ugovora, te da se moglo zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o „uobičajenim uslovima ugovora“, kako je navedenom zakonskom odredbom i propisano.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi da nije potpisao otpremnice da je preuzeo isporučenu robu, te da na pojedinim otpremnicama nije bilo navedeno ime, odnosno, naziv apelanta nego drugih subjekata. Apelant takođe smatra da je Viši privredni sud pogrešno cijenio odredbe člana 472. ZOO, jer iz navedenih odredbi proizilazi da je između tužioca i apelanta morao postojati zaključen ugovor u pisanoj formi, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević