Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1770/19 (G. R.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1770/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-1770/19, rješavajući apelaciju Gorana Radivojca, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Radivojac protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 19920 19 Gž od 8. veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Radivojac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Z.O.U. Dragan Stupar i Aleksandar Čorni podnio je 19. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 19920 19 Gž od 8. veljače 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Okružnog suda djelimično je uvažena žalba tužitelja (Zajednica etažnih vlasnika Nikole Tesle broj 7-9) i prvostupanjska presuda preinačena tako što je obvezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos, dok je odbijena žalba tužitelja u ostalom dijelu i potvrđena prvostupanjska presuda u preostalom odbijajućem dijelu.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da se apelant nalazi na spisku stanara. Naime, apelant se zaključivanjem ugovora s tužiteljem o reguliranju međusobnih prava i obaveza (ugovor o međusobnim pravima i obavezama u postupku nadogradnje tavanskog stambenog prostora cijele zgrade i mansarde iz 2007. godine) suglasio sa odredbama ugovora o osnivanju tužitelja, odnosno pristupio je tom ugovoru, a predmetni ugovor je bio i osnov za upis apelanta kao vlasnika stana. Okružni sud je istakao da iz ovih razloga proizilazi apelantova obveza (kao i kod ostalih stanara), da plaća mjesečne naknade na ime održavanja zgrade, kako to propisuje čl. 12. Zakona o održavanju zgrada. Također, da čl. 35. st. 1. Zakona o održavanju zgrada propisuje da su etažni vlasnici dužni kao akontaciju za troškove održavanja, poboljšanje kvaliteta zgrade i za stvaranje zajedničke rezerve iz čl. 34. tog zakona plaćati mjesečni iznos na račun zajednice, koji utvrđuje skupština zajednice na način određen zakonom, a koji ne može biti manji od određenog novčanog iznosa po 1m2 korisne površine. U vezi s tim zakonskim odredbama tužitelj je svojim odlukama utvrdio mjesečne iznose koje stanari imaju plaćati na ime održavanja zgrade (odlukom od 2004 utvrđena vrijednost boda za mjesečnu akontaciju troškova održavanja po m/2, a posebnim odlukama od 2004. i 2010. godine utvrđena visina naknade za čišćenje stubišta po stambenoj jedinici-stanu), što je u skladu s čl. 13. st. 1. toč. z) Zakona o održavanju zgrada. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je u predmetnoj pravnoj stvari tužitelj trebao dokazati svoje potraživanje vještačenjem po vještaku ekonomske struke, jer je visinu tužbenog zahtjeva dokazao odlukama o visini naknade za održavanje stambenih zgrada, rješenjem o upisu prava vlasništva apelanta na stanu u predmetnoj zgradi, kao i odlukom o obavezi stanara da plaćaju mjesečni iznos na ime plaćanja obaveze koja održava i čišćenja zgrade.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je Okružni sud u drugom postupku, odlučujući po tužbi istog tužitelja, uvažio prigovor tuženog u tom postupku da tužitelj nije valjanim dokazima dokazao visinu potraživanja, a koji prigovor je isticao i apelant u predmetnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primjenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1770/19 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio