Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3188/19 (B. S.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • In dubio pro reo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3188/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3188/19, rješavajući apelaciju Bilala Sarajlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bilal Sarajlić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 061233 19 Kž od 23. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bilal Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Neđo Šutanović advokat iz Sokoca, podnio je 5. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 061233 19 Kž od 23. aprila 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Šumske krađe iz člana 316. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja kazna se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Apelant je takođe obavezan da naknadi štetu oštećenoj Kantonalnoj upravi za šumarsko Zeničko-dobojskog kantona u iznosu od 1.531,35 KM, kao i da plati troškove postupka-paušala.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je zaključak o krivici apelanta prvostepeni sud zasnovao kako na dokazima subjektivne prirode (iskazima svjedoka E.S., A.K., F.K. i Z.H.), tako i na materijalnim dokazima (nalaz i mišljenje vještaka geometra A.H., zapisnik o obračunu štete, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu zapisnika Kantonalne uprave za šumarstvo-Odjeljenje Olovo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava), a koji zapisnik nije osporavao ni branilac apelanta, utvrdio vrstu oborenog i prisvojenog drveta, te je na osnovu navedenog zapisnika pravilno utvrđena količina oborenog drveta. Kantonalni sud je naveo da su nebitni navodi iz naredbe o pohranjivanju i čuvanju privremeno oduzetih predmeta od 9. septembra 206. godine, kada se ima u vidu nedvosmislenost i vjerodostojnost zapisnika Kantonalne uprave, potvrđenog (kako u pogledu tačnosti obračuna, tako i u pogledu visine štete) i od strane predstavnika i uposlenika oštećenog Z.H, te svjedoka F.K i A.K. Navedeni svjedoci su u svojim iskazima potvrdili količinu posječene drvne mase, kao i vrstu oborenih stabala, a potvrdili su i da je šteta obračunata po važećem odštetnom cjenovniku. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud osnovano poklonio vjeru navedenim iskazima svjedoka, a imajući u vidu da su njihovi iskazi u pogledu bitnih činjenica i okolnosti jasni, određeni i uvjerljivi. Kantonalni sud je dalje naveo da su iskazi svjedoka u pogledu odlučnih činjenica (mjesto sječe, količina, vrsta i broj oborenih stabala) potvrđeni i nalazom i mišljenjem vještaka geometra A.H koji je na teren izašao na lice mjesta, a po naredbi suda i uz prisustvo čuvara šuma, svjedoka o predmetnom postupku A.K. i utvrdio da je sječa 10 živih stabala jele, smrče i bora, kako je navedeno u prijavi za šumsku štetu, izvršena na parceli preciziranoj drugostepenom odlukom, kojom parcelom gospodari JP ŠPD ZDK d.o.o. Zavidovići, P.J. Šumarija Olovo. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije moglo biti primijenjeno načelo in dubio pro reo jer je prvostepeni sud pravilno sve odlučne činjenice utvrdio s potpunom izvjesnošću, a nije postojala ni sumnja u pogledu postojanja pravno relevantnih činjenica koje se odnose na bitna obilježja krivičnog djela, te je pravilno postupio kada je apelanta oglasio krivim za radnje opisane u izreci presude, a u kojima se stiču sva bitna obilježja krivičnog djela šumske krađe, za što je u obrazloženju presude naveo sasvim jasne i određene razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je količina i vrsta posječenih stabala različito navedena u zapisniku Kantonalne uprave i u naredbi o pohranjivanju i čuvanju privremeno oduzetih predmeta od 9 . septembra 2016. godine, te da postoje nedostaci u pogledu postojanja i visine štete, a imajući u vidu naprijed navedenu neusaglašenost između zapisnika i naredbe. Apelant navodi da je u konkretnom predmetu redovni sud morao primijeniti načelo in dubio pro reo jer nije bilo moguće utvrditi da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3188/19 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio