Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3206/19 (P. K.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3206/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3206/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Pane Kopanja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pane Kopanja protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 002439 19 Rev 2 od 11. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pane Kopanja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 5. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 002439 19 Rev 2 od 11. aprila 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužena (Federacija BiH) da apelantu na ime naknade štete pričinjene na gospodarskim i stambenim objektima isplati određeni novčani iznos, te je naloženo apelantu da tuženoj naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su se predmetne nekretnine apelanta, po mapi iz 1998. godine, nalazile u okviru granica Središta za borbenu obuku Glamoč (u daljnjem tekstu: SBG), a po mapi iz 2000. godine da su se predmetne nekretnine nalazile u neposrednoj blizini SBG, ali da tužena na njima nije vršila nikakvu obuku ni druge radnje, odnosno da se nisu nalazile u okviru terena koji je označen kao tenkovsko strelište. Dalje je utvrđeno da su na poligonu koji je bio pod komandom svjedoka A.L u toku 2000. godine izbila dva požara, a koji požari su krenuli sa poligona pod kontrolom SFOR-a, te da je istim bilo zahvaćeno i selo Stekerovci. Takođe, da je u postojećoj vojnoj subordinaciji SFOR zapovijedao SBG Vojske Federacije BiH, te da Vojska Federacije BiH bez odobrenja SFOR-a, a koje odobrenje u konkretnom slučaju nije imala, nije smjela gasiti požare. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da se odgovornost tužene za štetu nastalu na objektima apelanta zasniva na odredbama čl. 174. do 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulisana objektivna odgovornost od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 177. ZOO propisano da se imalac stvari oslobađa od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Budući da je tužena dokazala da se nekretnine apelanta nisu nalazile u okviru terena koji je označen kao tenkovsko strelište, te da su objekti uništeni požarom koji je nastao na poligonu pod kontrolom SFOR-a, a koji požar tužena bez odobrenja SFOR-a nije smjela gasiti, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da su se u smislu odredaba člana 177. ZOO ostvarile zakonske pretpostavke da se tužena oslobodi od odgovornosti za štetu na objektima apelanta. Vrhovni sud je naveo i da nije osnovan revizijski prigovor apelanta u odnosu na povrede odredaba Zakona o parničnom postupku jer su nižestepeni sudovi, suprotno navodima apelanta, savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te da apelant ne može svoju ocjenu dokaza suprotstaviti slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju odluka u predmetnom postupku, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2026/17 od 11. oktobra 2017. godine, AP-5897/18 od 19. decembra 2018. godine i AP-1848/19 od 17. jula 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević