Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3255/19 (B. V.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3255/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3255/19, rješavajući apelaciju Branke Vidačić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Branka Vidačić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 276740 19 Gž od 24. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Vidačić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ognjen Đurić advokat iz Banjaluke, podnijela je 9. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 276740 19 Gž od 24. maja 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 276740 18 P od 19. oktobra 2018. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 24. maja 2019. godine, djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži da se obaveže tužena („Addiko bank“ a.d. Banjaluka) da apelantici po osnovu neosnovanog obogaćenja na ime razlike između uplata apelantice i anuiteta kredita te na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit neusklađenih sa tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u periodu od 27. marta 2008. do 13. maja 2010. godine isplati određene novčane iznose, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za kamatu. Također, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime neosnovanog obogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u istom periodu, te određeni novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike u istom periodu.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su parnične stranke zaključile ugovor o namjenskom stambenom kreditu uz valutnu klauzulu CHF, da je ispunjenje obaveze ugovoreno u KM, prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze odnosno plaćanja rate kredita. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 210. stav 1., člana 1065. i člana 277. stav 1. Zakona obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te čl. 5. i 19. Zakona o deviznom poslovanju donio odluku kao u izreci prvostepene odluke. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj po osnovu sticanja bez osnova plati iznos od 9.194,39 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za utuženi period, te iznos od 9.194,39 KM na ime obračunate i dospjele kamate na više obračuna i naplaćen kredit za utuženi period, jer je obračun rata kredita vršen u skladu sa ugovorom prema srednjem kursu kod tužene na dan uplate rate, na koji način apelantica nije pretrpila štetu niti se tužena neosnovano obogatila. Okružni sud je naveo da je prilikom zaključenja navedenog ugovora između stranaka ugovornica došla do izražaja autonomija volje, te da se apelantica saglasila sa uslovima propisanim od strane prednika tužene o uslovima i načinu zaključenja i otplate predmetnog kredita. Također, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud obavezao tuženu da vrati apelantici na ime razlike naprijed navedene iznose i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos (člana 210. ZOO). Okružni sud je naveo da je otplata anuiteta kredita vršena suprotno ugovoru o kreditu (apelantica je uplatila tuženoj više 4.957,69 KM, jer tužena nije vršila promjene kamatne stope u vezi sa zvaničnom vrijednošću LIBOR-a i nije pratila stvarno kretanje LIBOR-a kao referentne kamatne stope prilikom utvrđivanja visine kamatne stope), zbog čega je na strani tužene došlo do uvećanja imovine, a istovremeno do umanjenja apelantičine imovine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica navodi da je Okružni sud donošenjem osporene odluke tuženoj omogućio sticanje nesrazmjerne imovinske koristi u vidu kursne razlike između odobrenog i vraćenog kredita, budući da Okružni sud nije ispitivao dejstvo i ekonomsku opravdanost valutne klauzule, što je suprotno odredbi člana 1065. ZOO.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3255/19 (B. V.) | Sudska praksa | Aktio