Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3238/19 (D. Đ.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3238/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-3238/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Dušanka Đurić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dušanka Đurić protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 80 2 Rs 000770 19 Rsž od 3. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lopara, koju zastupa Dušan Tošić odvjetnik iz Lopara, podnijela je 9. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 2 Rs 000770 19 Rsž od 3. lipnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila poništenje Rješenja Odbora uprave za žalbe RS od 18. siječnja 2017. godine i Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova RS od 28. studenog 2016. godine u pogledu koeficijenata za isplatu plaća i drugih primanja, te da se naloži tuženici (Republika Srpska, Ministarstvo unutarnjih poslova) da apelantici naknadi razliku plaća koje su joj obračunate i isplaćene prema koeficijentu 4 umjesto prema koeficijentu 6, kao i razliku otpremnine koja joj je isplaćena zbog odlaska u mirovinu prema koeficijentu 4 umjesto prema koeficijentu 6, te da se naloži tuženici isplata kamata, kao i troškova parničnoga postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je osnovana žalba tuženice kojom je tražila da se prvostupanjska Presuda Osnovnog suda u Bijeljini – Odjeljenje u Loparama od 20. studenog 2018. godine, a kojom je prvotno usvojen tužbeni zahtjev apelantice, preinači i tužbeni zahtjev apelantice odbije ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Okružni je sud naveo da prvostupanjski sud nije vodio računa o tome da apelantica tužbenim zahtjevom ne pobija dio Rješenja tuženice kojim je raspoređena na novo radno mjesto održavanja čistoće, umjesto ranijeg radnoga mjesta daktilografa, već da apelantica osporava navedeno Rješenje kao nezakonito samo u dijelu kojim joj je utvrđen koeficijent 4. za obračun plate za radno mjesto održavanje čistoće, smatrajući da joj pripada koeficijent 6. koji je imala na ranijem radnom mjestu daktilografa. Okružni sud je naveo da, kako je koeficijent određenog radnoga mjesta u skladu s općim aktom tuženice (Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u MUP-u RS od 8. kolovoza 2016. godine) neodvojivo vezan za određeno radno mjesto, te da je promjena koeficijenta odnosno njegovo utvrđivanje moguće samo u odnosu na konkretno radno mjesto, određeno rješenjem o rasporedu poslodavca. Okružni je sud naveo da je stoga nemoguće zahtijevati koeficijent koji pripada radnome mjestu daktilografa, a suglasiti se sa rješenjem u dijelu kojim je izvršen raspored na radno mjesto namještenika za održavanje čistoće. Okružni je sud naveo da je, s obzirom da apelantica nije tražila poništenje Rješenja u dijelu raspoređivanja na radno mjesto održavanja čistoće, neosnovan njen zahtjev za poništenje Rješenja samo u dijelu određivanja koeficijenta plaće za to radno mjesto.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3238/19 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio