Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3220/19 (B. G.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3220/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3220/19, rješavajući apelaciju Bore Gajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Gajić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065987 19 Rev 3 od 26. juna 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Bora Gajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić advokati iz Banjaluke, podnijela je 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 065987 19 Rev 3 od 26. juna 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 065987 16 P 3 od 4. oktobra 2017. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da je apelantica vanknjižni suvlasnik sa ½ dijela stambeno poslovne zgrade izgrađene na parceli, pobliže označenoj stavom I izreke prvostepene presude, što je tužena (R.M.) dužna priznati i trpiti da se apelantica na osnovu presude upiše u ZK evidencijama kao suvlasnik, te je obavezana tužena da apelantici preda predmetnu nekretninu u posjed. Stavom II izreke presude djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, te je obavezana apelantica da tuženoj za predmetnu nekretninu isplati iznos od 11.600,00 KM, a odbijen je protivtužbeni zahtjev tužene da se apelantica obaveže na isplatu iznosa od 90.000,00 KM za uništenu poslovnu zgradu sagrađenu na parceli pobliže opisanoj stavom II izreke presude. Osim toga, stavom III izreke presude određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. Odlučujući o žalbi protiv presude od 4. oktobra 2017. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 065987 18 Gž 5 od 15. januara 2019. godine djelimično uvažio žalbu apelantice i ukinuo presudu Osnovnog suda u dijelu odluke o troškovima postupka, te predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je žalbu apelantice u preostalom dijelu, kao i žalbu tužene, odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu odluku u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu.

4. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 15. januara 2019. godine, Vrhovni sud je donio rješenje kojim je predmetnu reviziju odbacio. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je članom 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) izmijenjena i odredba člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku tako što je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbom člana 456. ZPP-a propisano da će se postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena presuda nastaviti prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončaće se prema odredbama ovog zakona. Budući da su navedene izmjene zakona stupile na snagu 27. jula 2013. godine, a prvostepena presuda je donesena 4. oktobra 2017. godine, pravo na izjavljivanje revizije se ima cijeniti prema imovinskom cenzusu od 30.000,00 KM. Kako u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi navedeni imovinski cenzus, Vrhovni sud je naveo da sa stanovišta navedene odredbe, revizija nije dopuštena. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom predmetu nije mogao upuštati u ocjenu da li bi odlučivanje po reviziji bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredbe člana 237. stav (3) ZPP, jer se apelantica u reviziji nije pozvala na navedenu odredbu.

Apelacioni navodi

5. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelantica osporava odluku kojom je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obavezama» apelantice u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3220/19 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio