Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2783/18 (B. R.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Ništavost
- Doživotno izdržavanje
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2783/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2783/18, rješavajući apelaciju Blaženke Radman, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Blaženke Radman.
Utvrđuje se povreda iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056680 17 Rev 2 od 8. februara 2018. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantkinji Blaženki Radman u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantkinji Blaženki Radman nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Blaženke Radman podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056680 17 Rev 2 od 8. februara 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Blaženka Radman (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Jelena Todić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 14. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 056680 17 Rev 2 od 8. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i advokata Mirsada Bajramovića, koji je zastupao tužioce J. Z. i V. Z., zatraženo je 29. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 11. decembra 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 25. decembra 2019. godine.
4. Osnovni sud je 11. decembra 2019. godine dostavio kopiju dostavnice o uručenju presude Vrhovnog suda apelantkinji, ali nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
5. Takođe, ni zastupnik tužilaca J. Z. i V. Z. nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
6. Ustavni sud je od Osnovnog suda 31. januara 2020. godine zatražio kompletan spis na uvid, koji je Osnovni sud 5. februara 2020. godine dostavio Ustavnom sudu. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Ostavinski postupak
8. Osnovni sud je 7. jula 2003. godine održao ročište na kojem je konstatovano postojanje testamenta umrle L. P., te je taj testament proglašen na navedenom ročištu, a kao nasljednici su označeni J. Z. i V. Z.
9. U ostavinskom predmetu iza umrle L. P. Osnovni sud je zatim donio Rješenje broj O- 911/03 od 25. septembra 2003. godine kojim je odlučeno da se neće raspravljati zaostavština iza umrle L. P., rođene 7. septembra 1912. godine u Drakuliću, Banjaluka, s posljednjim prebivalištem u Banjaluci, gdje je i preminula 5. januara 2003. godine.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 991 od 12. juna 2007. godine uvažena je žalba zakonske nasljednice A. R., te je rješenje Osnovnog suda od 25. septembra 2003. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Rješenjem Osnovnog suda od 18. novembra 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 25. marta 2011. godine, odlučeno je da se neće raspravljati zaostavština iza umrle L. P. jer na imenu umrle nema više imovine koja bi bila predmet raspravljanja u ostavinskom postupku.
Osporeni postupak
12. L. P. je 10. maja 2001. godine podnijela tužbu protiv apelantkinje kao tužene sa zahtjevom da se poništi ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen 12. septembra 1998. godine na Visu između L. P. kao primaoca izdržavanja i apelantkinje kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod notara J. D. S. pod brojem Ov-4102/98 od (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te je uz navedeni zahtjev postavila i zahtjev da se predmetni ugovor raskine.
13. Osnovni sud je 17. oktobra 2002. godine održao pripremno ročište, nakon čega se, istog dana, rješenjem oglasio mjesno nenadležnim za rješavanje predmetnog spora, te je konstatovao da je mjesno nadležan sud za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari Opštinski sud u Gvozdu, Republika Hrvatska.
14. Protiv navedenog rješenja L. P. je izjavila žalbu, koja je uvažena rješenjem Okružnog suda od 5. maja 2004. godine, te je rješenje Osnovnog suda od 17. oktobra 2002. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
15. U periodu od 17. marta do 8. jula 2008. godine Osnovni sud je održao jedno pripremno ročište (na kojem je apelantkinjin punomoćnik predlagao da se tužba odbaci, pri čemu je ukazivao na postupak u Hrvatskoj – Glina, kao i da se predmetni postupak prekine jer je L. P. umrla), te tri ročišta za glavnu raspravu, dok je jedno pripremno ročište odgođeno (jer za apelantkinju nije pristupio niko, niti je bilo podataka o dostavi poziva za ročište).
16. Osnovni sud je Presudom broj P-675/04 od 28. jula 2008. godine raskinuo predmetni ugovor. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da Osnovni sud nije prihvatio prijedlog apelantkinjinog punomoćnika da se predmetni postupak prekine jer je umrla L. P. imala punomoćnika u predmetnoj parnici, pri čemu je imao u vidu odredbu člana 378 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Protiv navedene presude Osnovnog suda apelantkinja je izjavila žalbu 9. oktobra 2008. godine.
17. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001876 od 27. januara 2009. godine uvažena je apelantkinjina žalba, ukinuta presuda Osnovnog suda od 28. jula 2008. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
18. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001876 od 27. februara 2009. godine ispravljeno je rješenje od 27. januara 2009. godine tako da u uvodnom dijelu (sedmi red) umjesto „dana 27. 1. 2008. godine“, treba da stoji 27. januara 2009. godine.
19. U periodu od 9. juna 2010. do 29. marta 2011. godine Osnovni sud je održao ukupno pet, a odgodio tri ročišta (punomoćnik umrle L. P. zamolio je za dodatni rok kako bi postupio po nalogu suda da pravilno označi tužilačku stranu, punomoćnik tužilaca predložio je da se priklopi ostavinski spis, apelantkinjin punomoćnik uložio je prijedlog za povrat u pređašnje stanje budući da nije bio u mogućnosti da pristupi održanom ročištu zbog prisustva na seminaru, te je podnio zahtjev za odgodu ročišta zbog suđenja pred Sudom Bosne i Hercegovine).
20. Postupajući po nalogu suda da pravilno označi tužilačku stranu, odnosno nasljednike iza umrle L. P., te da sudu dostavi urednu punomoć za zastupanje od strane zakonskih nasljednika, punomoćnik umrle L. P. je podneskom od 13. septembra 2010. godine označio kao tužioce J. Z. i V. Z. (u daljnjem tekstu: tužioci) s obzirom na to da su testamentom određeni kao nasljednici L. P. (u daljnjem tekstu: pravna prednica tužilaca).
21. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 056680 09 P od 29. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se predmetni ugovor raskine. Protiv navedene presude Osnovnog suda tužioci su blagovremeno izjavili žalbu.
22. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 05680 11 Gž od 28. septembra 2012. godine odbijena je žalba tužilaca i potvrđena presuda Osnovnog suda od 29. aprila 2011. godine. Protiv navedene presude Okružnog suda tužioci su izjavili reviziju.
23. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 056680 13 Rev od 17. marta 2015. godine usvojena je revizija tužilaca, presuda Okružnog suda od 28. septembra 2012. godine je ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
24. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 056680 15 Gž 2 od 29. septembra 2015. godine uvažena je žalba tužilaca, presuda Osnovnog suda od 29. aprila 2011. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
25. Apelantkinja je protiv tužilaca podnijela protivtužbu.
26. U periodu od 11. decembra 2015. do 1. novembra 2016. godine Osnovni sud je održao ukupno osam ročišta, a odgodio je jedno ročište (jer odgovor na protivtužbu omaškom suda nije dostavljen apelantkinji).
27. Postavljanje protivtužbe u predmetnoj pravnoj stvari nije dozvoljeno, te je izvršeno razdvajanje parnica po tužbi i protivtužbi.
28. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 056680 15 P 3 od 30. decembra 2016. godine utvrđeno je da je predmetni ugovor raskinut, što je apelantkinja dužna priznati. Osim toga, apelantkinja je obavezana da tužiocima na ime troškova postupka isplati novčani iznos preciziran u presudi.
29. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je istakao da je predmetni ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj, te da se kroz primjenu odredbi (član 21) Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ima smatrati ugovorom o doživotnom izdržavanju iz Zakona o nasljeđivanju koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, budući da su predmet ugovora nepokretnosti koje se nalaze na području KO Banjaluka i KO Drakulić.
30. Osnovni sud je naveo da je cijeneći sve izvedene dokaze (pobliže navedene na stranicama od 2 do 7 presude, uključujući i iskaze tužilaca, kako je to navedeno na stranici 5 presude), kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima u smislu člana 8 ZPP, donio odluku kao u izreci. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je nesporna činjenica da je pravna prednica tužilaca preminula u Banjaluci, a da je iz iskaza svjedoka B. M., M. M., J. A., A. M. i V. F. utvrđeno da su troškove sahrane snosili tužioci, a ne apelantkinja, iako je to bila njena obaveza shodno odredbama predmetnog ugovora. Takođe, da u prilog tvrdnji da apelantkinja nije uredno izvršavala obaveze iz predmetnog ugovora govori i činjenica da je pravna prednica tužilaca sačinila testament 27. avgusta 1999. godine u korist tužilaca i da je s njima kasnije zasnovala zajednicu domaćinstva, što su potvrdili brojni saslušani svjedoci. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz spisa P-319/00, koji je izveden kao dokaz u predmetnom postupku, proizlazi da je pravna prednica tužilaca saslušana u svojstvu parnične stranke na ročištu od 30. oktobra 2001. godine, te da je navela da je boravila kod apelantkinje, ali da je morala otići jer nije imala ništa i da je otišla na more. Osnovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da apelantkinja nije ili nije u onom obimu u kome je ugovoreno izvršavala svoje obaveze prema pravnoj prednici tužilaca, kao i da djelimično izvršavanje tih obaveza nije dovoljno da bi se zahtjev za raskid ugovora odbio. Nadalje, da je činjenica da pravna prednica tužilaca nikada nije tražila ispunjenje obaveza od apelantkinje, već da je i sa tužiocima (6. juna 2000. godine) zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju za iste nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ugovor o doživotnom izdržavanju).
31. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja tokom postupka isticala da nije mogla u cijelosti izvršavati obaveze prema pravnoj prednici tužilaca jer je napustila njeno domaćinstvo i otišla s tužiocima, zbog čega više nije mogla ostvarivati kontakt s njom. Nadalje, da su apelantkinjine iskaze potvrdili svjedoci A. R. (suprug) i K. D. (kćerka), koji su naveli da je pravna prednica tužilaca živjela s apelantkinjom u domaćinstvu od 1997. pa do kraja 1999. godine, da su je hranili, prali i slično, kao i da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme dok je živjela s apelantkinjom. U odnosu na dio iskaza da je u periodu zaključenja ugovora pa do kraja 1999. godine pravna prednica tužilaca živjela u domaćinstvu sa apelantkinjom i navedenim svjedocima, Osnovni sud je istakao da ga nije mogao prihvatiti jer se iz uputnice za organizovani smještaj Vlade RS Kancelarije za prognanike i izbjeglice od 22. februara 1998. godine i akta Kancelarije za prognanike i izbjeglice od 26. marta 1999. godine može utvrditi da je pravna prednica tužilaca u tom periodu bila smještena u izbjegličkom centru u Visu u objektu I. C. Samogor, te da je u toku 1999. godine upućena na smještaj u objekte u Varaždinu. U odnosu na navode apelantkinje i svjedoka A. R. i K. D. da je apelantkinja posjećivala pravnu prednicu tužilaca jednom do dva puta mjesečno i da je slala pakete, Osnovni sud je istakao da to ne predstavlja izvršenje obaveze iz predmetnog ugovora u onom obimu koji je utvrđen predmetnim ugovorom. Nadalje, da nije od uticaja činjenica da je pravna prednica tužilaca eventualno živjela s apelantkinjom u domaćinstvu u ranijem periodu, o čemu je govorio svjedok I. D. (da ju je viđao kod apelantkinje 1996. ili 1997. godine) i svjedok Z. M., budući da je predmetni ugovor zaključen tek 1998. godine, te da su apelantkinjine obaveze tekle od dana zaključenja predmetnog ugovora. Osnovni sud je zaključio da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelantkinja znala gdje se nalazi pravna prednica tužilaca, kao i da je bila u mogućnosti da nastavi sa izvršenjem ugovorne obaveze i u vrijeme dok se nalazila u izbjegličkom centru, te kod tužilaca. Nadalje, da ni iz jednog dokaza ne proizlazi da je apelantkinja pokušavala izvršiti svoju obavezu, odnosno da je bila spriječena u izvršenju takve obaveze, a što je apelantkinja bila u obavezi da dokaže u skladu s odredbama čl. 7 i 123 ZPP.
32. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, Osnovni sud je istakao da su tužioci testamentom koji je proglašen u ostavinskom postupku označeni kao nasljednici iza pravne prednice tužilaca, te da su kao takvi aktivno legitimisani i imaju pravo da traže raskid predmetnog ugovora ukoliko davalac izdržavanja svoju obavezu ne izvršava na način i u obimu kako je to ugovoreno.
33. Osim toga, Osnovni sud je odbio apelantkinjin zahtjev da se obavi vještačenje po vještaku grafološke struke, nalazeći da je prijedlog za vještačenje podnesen kao prijedlog dokaza uz ranije podnesenu apelantkinjinu protivtužbu od 11. decembra 2015. godine. Imajući u vidu da predmetnu protivtužbu sud nije dozvolio, kao i da su postupci razdvojeni, Osnovni sud je istakao da nije bilo opravdano da se u konkretnoj parnici dozvoli takvo vještačenje s obzirom na sam predmet spora. U odnosu na apelantkinjin prijedlog da se obavi i vještačenje potpisa na predmetnom ugovoru, Osnovni sud je naveo da je takav prijedlog nepotreban i da nije predložen u pravcu dokazivanja apelantkinjinih tvrdnji, koja tokom postupka nije osporavala da je predmetni ugovor zaključen, a imajući u vidu i to da na predmetnom ugovoru postoji ovjera notara.
34. Apelantkinja je podnijela prijedlog za oslobađanje od plaćanja troškova postupka koji se odnose na sudske takse, koji je odbijen kao neosnovan Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 056680 15 P 3 od 31. marta 2017. godine..
35. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 056680 17 Gž 3 od 9. juna 2017. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 31. marta 2017. godine.
36. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 056680 17 Gž 3 od 9. juna 2017. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 30. decembra 2016. godine. Osim toga, odbijen je apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, kao i zahtjev tužilaca za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
37. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da je saslušanjem svjedoka koje su predložili tužioci (V. F., D. Z., D. Ž., A. M., J. A., M. M., B. M. i H. Z.) prvostepeni sud na siguran i pouzdan način utvrdio da je pravna prednica tužilaca živjela s tužiocima sve do smrti, kao i da su je tužioci i sahranili. Nadalje, da su apelantkinjini svjedoci A. R., K. D., Z. M., A. G. i I. D. potvrdili da je apelantkinja posjećivala pravnu prednicu tužilaca i da je jedno vrijeme živjela kod apelantkinje, ali da se nisu mogli tačno sjetiti o kojem se vremenskom periodu radi. Kod nesporne činjenice da je pravna prednica tužilaca bila smještena u izbjegličkom centru na ostrvu Vis, a da je zatim premještena u Varaždin, dok je apelantkinja za to vrijeme živjela u Petrinji, Okružni sud je zaključio da je apelantkinja nije mogla tako često posjećivati, niti je apelantkinja dokazala da je pravnu prednicu tužilaca finansijski pomagala. Osim toga, Okružni sud je naveo da nije ugovorena zajednica života između apelantkinje i pravne prednice tužilaca, ali da nije ostvarena svrha predmetnog ugovora. Okružni sud je istakao i to da je pravna prednica tužilaca u Hrvatskoj podnijela tužbu protiv apelantkinje, te da je Opštinski sud u Gvozdu u predmetu broj P-23/00 donio rješenje o određivanju mjere radi obezbjeđenja novčanog potraživanja apelantkinje prema pravnoj prednici tužilaca, te joj zabranio raspolaganje i otuđenje nepokretnosti koje su predmet predmetnog ugovora. U odnosu na apelantkinjin prijedlog da se provede dokaz vještačenjem po vještaku grafološke struke, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao jasne razloge zbog kojih je odbio navedeni prijedlog. Nadalje, da nije osnovan ni istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je apelantkinja ponovila u žalbi budući da su tužioci s pravnom prednicom tužilaca zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju, te da su, samim tim, kao ugovorna strana aktivno legitimisani da traže raskid predmetnog ugovora. Osim toga, Okružni sud je istakao da su svi ostali žalbeni navodi kojima se ukazuje na to da su tužioci svojim ponašanjem onemogućili apelantkinju da izvršava svoje obaveze paušalni i neargumentovani.
38. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 9. juna 2017. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 056680 17 Rev 2 od 8. februara 2018. godine kojom je predmetna revizija odbijena. Osim toga, odbijen je zahtjev tužilaca za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
39. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je naveo da iz materijalnih dokaza proizlazi da je u izbjegličkim centrima pravnoj prednici tužilaca bio obezbijeđen besplatan smještaj i ishrana o trošku hrvatskih vlasti, a da je to bila apelantkinjina osnovna obaveza iz predmetnog ugovora. Imajući u vidu da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme dok je pravna prednica tužilaca bila smještena u izbjegličkom centru, gdje su uslovi bili veoma loši, Vrhovni sud je istakao da je cilj ugovora bio da ona tu više ne živi, koji očigledno nije ostvaren. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je apelantkinja prekinula svaki kontakt s pravnom prednicom tužilaca nakon što je u maju 1999. godine prodala trećem licu njene nepokretnosti u Banjaluci, koje su joj trebale pripasti u svojinu tek nakon smrti pravne prednice tužilaca. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na osnovu pravilne ocjene izvedenih dokaza pravilno zaključili da je neizvršavanje ugovornih obaveza onako kako one glase, a kasnije u potpunosti, dovelo do poremećaja odnosa ugovornih stranaka i doprinijelo sticanju uvjerenja pravne prednice tužilaca da se kao stara i bolesna žena u pogledu svojih potreba ne može osloniti na apelantkinju, što predstavlja razlog za raskid ugovora. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, Vrhovni sud je istakao da niko od zakonskih nasljednika nije osporio testament pravne prednice tužilaca, niti je putem suda pobijao njegovu valjanost, te da ne postoji sudska presuda kojom je utvrđena eventualna ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju, zbog čega su tužioci imali legitimaciju da nakon smrti pravne prednice tužilaca stupe na njeno mjesto u predmetnom sporu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja u toku prvostepenog postupka nije osporavala vjerodostojnost potpisa pravne prednice tužilaca na predmetnoj tužbi i punomoći za zastupanje u konkretnoj parnici, a da se u žalbi, a time ni u reviziji, ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi shodno članu 207 u vezi sa članom 253 ZPP, zbog čega je irelevantan revizioni prigovor da je grafološkim vještačenjem trebalo utvrditi da li je pravna prednica tužilaca potpisala tužbu i punomoć. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio učešće apelantkinjine svekrve kao umješača na strani tužilaca jer je željela da apelantkinja uspije u sporu, zbog čega bi njeno miješanje na strani tužilaca bilo suprotno članu 369 stav 1 ZPP. Vrhovni sud je takođe istakao da je navedeni prigovor revizije potpuno bespredmetan jer se na navedenu povredu postupka nije ukazivalo u žalbi, kao i da iz podataka u spisima proizlazi da je apelantkinjina svekrva umrla 2009. godine, od kojeg momenta ona svakako nije ni mogla učestvovati u parnici. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
40. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantkinja ističe da označeni tužioci ne mogu biti stranke u predmetnom parničnom postupku, kao i da nikada nije doneseno rješenje kojim se V. Z. proglašava testamentarnim nasljednikom. U vezi s tim smatra da je drugostepeni sud trebao u smislu odredbe člana 221 ZPP paziti po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Osim toga, apelantkinja smatra da su redovni sudovi zaključili da apelantkinja nije izdržavala pravnu prednicu tužilaca na osnovu proizvoljne i paušalne ocjene iskaza svjedoka koje su predložili tužioci, pri čemu nije izvršena ocjena iskaza tužilaca. Nadalje, da za predmetnu pravnu stvar nije bitna ocjena činjenica iz parničnog postupka koji se vodio pod poslovnim brojem P-319/2000. Apelantkinja, takođe, smatra da je sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka u smislu odredbe člana 209 ZPP jer je dozvolio da se kao dokaz izvedu ugovori, ali nije dozvolio da se ocjena tih dokaza izvrši putem vještačenja potpisa pravne prednice tužilaca. Apelantkinja, takođe, ukazuje na stav suda da A. R. ne može biti umješač na strani pravne prednice tužilaca jer nije obrazložila svoj pravni interes, te tvrdi da je ex lege dokazan njen pravni interes budući da je A. R. jedan od zakonskih nasljednika iza pravne prednice tužilaca. U konačnici, apelantkinja ističe da se predmetni postupak vodi 17 godina, te da je i zbog dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, zbog čega potražuje naknadu štete u iznosu od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
41. Vrhovni sud je naveo da predmet konkretnog postupka nije utvrđenje valjanosti testamenta pravne prednice tužilaca, već raskid predmetnog ugovora, te da su, stoga, irelevantni apelacioni prigovori kojima se pobija valjanost navedenog testamenta. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da niko od zainteresovanih lica, tj. zakonskih nasljednika, nije vodio spor radi poništenja tog testamenta. Nadalje, da su sudovi, shodno članu 81 ZPP, s pravom odbili apelantkinjin prijedlog da se provede dokaz grafološkim vještačenjem. Osim toga, da su nižestepeni sudovi na osnovu pravilne ocjene provedenih dokaza pravilno utvrdili da apelantkinja nije izvršavala obaveze koje je preuzela predmetnim ugovorom, slijedom čega su se ispunile zakonske pretpostavke za raskid tog ugovora. Vrhovni sud je takođe istakao da je tačno da je predmetni postupak dugo trajao, ali da je to djelimično skrivila i sama apelantkinja, koja je predlagala utvrđivanje činjenica i izvođenje dokaza koji nisu od značaja za rješenje spora. Nadalje, da je na dužinu predmetnog postupka uticala i činjenica da je u toku trajanja parnice umrla pravna prednica tužilaca, zbog čega je postupak morao biti prekinut sve dok njeni nasljednici nisu stupili na mjesto tužilaca. Vrhovni sud je istakao da je o apelantkinjinoj reviziji odlučio u primjerenom roku, te da je predmetni spis revizionom sudu dostavljen u novembru 2017. godine, a da je odluka donesena nakon tri mjeseca.
42. Okružni sud je istakao da ne stoje tvrdnje iznesene u apelaciji u pogledu navedenih povreda, kao i da taj sud ostaje pri svim navodima u obrazloženju svoje odluke u predmetu broj 71 0 P 056680 15 P 3 od 30. decembra 2016. godine.
V.Relevantni propisi
43. Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82 – ispravka).
Član 21.
Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina.
44. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ broj 7/80).
Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju Član 120. stav 1.
Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).
Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju Član 123. stav 3.
Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.
45. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 81. st. 1. i 2.
Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi. Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 207. stav 1.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Član 209. stav 1.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 253.
Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
VI.Dopustivost
46. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
47. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 056680 17 Rev 2 od 8. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin zastupnik je primio 16. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
50. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
51. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
52. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
53. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ispunjenosti uslova za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju (predmetnog ugovora), dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi
54. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
55. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom 10. maja 2001. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 8. februara 2018. godine. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz odgovora Vrhovnog suda proizlazi da je predmetni postupak morao da bude prekinut sve dok nasljednici pravne prednice tužilaca nisu stupili na mjesto tužilaca. Međutim, Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz stanja spisa, da predmetni postupak nije bio prekidan. Dakle, Ustavni sud nalazi da relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste period od 16 godina i nešto manje od devet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
56. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je za predmet imao utvrđivanje ispunjenosti uslova za raskid predmetnog ugovora. Imajući u vidu da je tokom predmetnog postupka došlo do smrti pravne prednice tužilaca kao jedne od parničnih stranaka, da je proveden veći broj materijalnih dokaza, da je saslušan veći broj svjedoka, te da se na tužilačkoj strani nalazilo više lica, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku. Nadalje, ocjenjujući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud nalazi da apelantkinjin punomoćnik nije pristupio na dva ročišta, kao i da je zahtijevao dodatni rok kako bi postupio po nalogu suda da pravilno označi tužilačku stranu, a što je nesporno u određenom dijelu uticalo na dužinu predmetnog postupka. S obzirom na to da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su ispunjeni uslovi za raskid predmetnog ugovora koji je apelantkinja zaključila s tužiteljicom, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od značaja za apelantkinju.
57. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u navedenom periodu donio četiri prvostepene odluke, te da je drugostepeni sud tri puta ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, a dva puta potvrdio prvostepenu odluku, kao i da je revizioni sud jednom ukinuo drugostepenu odluku i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak, a jednom potvrdio drugostepenu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ukidanje odluka nižih sudova od viših i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim, ali da stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 36/00). Nadalje, Ustavni sud posebno uočava da je Osnovni sud preduzeo niz procesnih radnji u svim fazama postupka, ali i da je, istovremeno, u jednoj fazi postupka pripremno ročište zakazao tek nakon tri godine i oko deset mjeseci. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su Okružni sud i Vrhovni sud donosili svoje odluke u periodima od oko pet mjeseci do dvije godine i oko šest mjeseci. Ustavni sud, takođe, zapaža da Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u kojem bi eventualno ponudio objektivno prihvatljive razloge za dužinu trajanja postupka, dok Okružni sud i Vrhovni sud u svojim odgovorima nisu ponudili razloge kojima bi se moglo opravdati ovako dugo trajanje predmetnog sudskog postupka. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da je postupak ukupno trajao 16 godina i nešto manje od devet mjeseci, te imajući u vidu da su više puta ukidane odluke nižih sudova i predmet vraćan na ponovni postupak, kao i to da je dužini trajanja doprinijelo neefikasno i neažurno postupanje redovnih sudova, a posebno Osnovnog suda, koji je u jednoj fazi postupka pripremno ročište zakazao tek nakon tri godine i oko deset mjeseci, Ustavni sud, uprkos činjenici da se radilo o složenom postupku, nalazi da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
58. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
59. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
60. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantkinji treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
61. Navedeni iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
62. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, apelantkinja smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
63. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
64. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi da je Osnovni sud sproveo dokazni postupak (saslušanjem tužilaca i apelantkinje kao parničnih stranaka i saslušanjem većeg broja svjedoka, te uvidom u materijalnu dokumentaciju) i utvrdio činjenično stanje, te primjenom relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava utvrdio da je raskinut predmetni ugovor. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su, nasuprot navodima apelacije, redovni sudovi u obrazloženju presuda jasno naveli koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza, posebno naglašavajući činjenicu da je pravna prednica tužilaca sa tužiocima zasnovala zajednicu domaćinstva, kao i da iz iskaza svjedoka (pobliže navedenih u činjeničnom dijelu predmetne odluke) proizlazi da su troškove njene sahrane snosili tužioci, a ne apelantkinja, iako je to bila njena obaveza shodno odredbama predmetnog ugovora. Takođe, iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da ni iz jednog dokaza ne proizlazi da je apelantkinja pokušavala da izvrši svoju obavezu, odnosno da je bila spriječena u izvršenju te obaveze, a što je bila dužna da dokaže u smislu odredbi čl. 7 i 123 ZPP. Osim toga, redovni sudovi su obrazložili zbog čega smatraju da su tužioci aktivno legitimisani da traže raskid predmetnog ugovora, kao i zbog čega je odbijen apelantkinjin zahtjev da se obavi vještačenje po vještaku grafološke struke, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
65. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
66. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije budući da redovni sudovi nisu svestrano raspravljali o svim navodima istaknutim pravnim lijekovima koje je koristila. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantkinja dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelantkinja u predmetnom postupku koristila zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, koje su Vrhovni sud i Okružni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu imali za rezultat donošenje odluka u apelantkinjinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantkinjinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani.
Pravo na imovinu
67. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.
Član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi)
68. Apelantkinja navodi da su joj u predmetnom postupku povrijeđene odredbe člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud uočava da je apelantkinja paušalno navela da je povrijeđen navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu sadržaj ovih odredbi (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.
VIII.Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak trajao 16 godina i gotovo devet mjeseci, te kada su odluke nižih sudova više puta ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak, kao i kada je dužini trajanja doprinijelo neefikasno i neažurno postupanje, prije svega, Osnovnog suda, a da pri tome redovni sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje predmetnog sudskog postupka.
70. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti ima elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava.
71. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantkinji bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, koju je i koristila, a činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantkinjinim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
72. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
73. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević