Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3165/19 (M. J.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Stanarsko pravo
- Uknjižba
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3165/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3165/19, rješavajući apelaciju Medihe Jašarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mediha Jašarević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 116133 16 Rev od 27. juna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 116133 15 Gž od 30. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mediha Jašarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žepča, koju zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnijela je 2. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 116133 16 Rev od 27. juna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 116133 15 Gž od 30. maja 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (L.R.) i utvrđeno je da je Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, broj: 043-0-0v-0700 2856 od 3. decembra 2007. godine, zaključen između prvotužene Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica kao prodavca i apelantice (drugotužena) kao kupca jednosobnog stana, pobliže označenog u izreci presude, ništavan. Naloženo je Zemljišno-knjižnom uredu Općine Zenica da po pravosnažnosti ove presude izvrši brisanje stanja upisa u knjizi položenih ugovora KPU izvršenog na ime apelantice sa dijelom 1/1, te su tužene obavezane da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju pobijane odluke je navedeno da je tužitelju (L.R.), kao prijeratnom nosiocu stanarskog prava (još od 1980. godine), potvrđeno stanarsko pravo odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 403-607-1/1 od 28. oktobra 1999. godine, te da je tužitelj uveden u posjed predmetnog stana 26. novembra 2013. godine. Vrhovni sud je naveo da je apelantica sa prvotuženom, na temelju rješenja o dodjeli stana na korištenje od 27. aprila 2006.godine, zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je taj ugovor proveden u zemljišne knjige, a što je sada predmet ove parnice - utvrđenje ništavim tog ugovora i uknjižbe. Vrhovni sud je istakao da su primjenom člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, čl. 14., 16., 18.b istog Zakona, te primjenom člana 103. stav 1. i 110. Zakona o obligacionim odnosima, svi akti o dodjeli stana na korištenje koji su zaključeni i doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi, zbog čega se apelantica od navedenog datuma imala smatrati bespravnim korisnikom stana. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da su stoga svi daljnji pravni poslovi koji su uslijedili - zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana i njegova uknjižba u zemljišnu knjigu, ništavi i ne proizvode pravno dejstvo. U odnosu na prigovor apelantice da je predmetni tužbeni zahtjev nepotpun i da je trebao sadržavati i zahtjev za vraćanje plaćenog (datog) u skladu sa odredbom člana 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima, Vrhovni sud je istakao da je isti neosnovan jer je apelantica imala mogućnost da podnese protivtužbu sa zahtjevom za vraćanje plaćenog iznosa temeljem ništavog ugovora o kupoprodaji stana, ili da pokrene novi parnični postupak temeljem čl. 104. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević