Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3169/19 (D.V.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3169/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3169/19, rješavajući apelaciju D. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. V.

protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0P 044727 18 Gž od 9. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 044727 17 P od 4. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 1. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0P 044727 18 Gž od 9. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 044727 17 P od 4. maja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud naloži tuženom (Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu isplati ugovorenu svotu u naznačenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štete pa do konačne isplate, te je apelant obavezan nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka u određenom iznosu s pripadajućom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je Općinski sud cijenio sve provedene dokaze u skladu sa odredbom člana 8, te da obrazloženje sadrži razloge o odlučnim činjenicama tj. sve ono što propisuje odredba čl. 191 st.4 Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke objasnio da je razlog neizvođenja predloženih dokaza propust apelanta da iznese koje bi se to relevantne činjenice utvrđivale. Kantonalni sud je naveo da je, osim toga, svjedok M.D. trebao svjedočiti o činjenicama koje su već utvrđene na temelju rezultata do tada izvedenih dokaza, a apelant nije ukazao na razloge iz kojih bi trebalo odstupiti od redoslijeda izvođenja propisanih članom 99. Zakona o parničnom postupku. Također, ukazao je da je u konkretnom slučaju vješatačenje, koje je provedeno putem vještaka prometno-tehničke struke, procesna radnja koja se preduzima radi dokazivanja činjenica koje se utvrđuju primjenom stručnog znanja, a ne putem svjedoka. Nadalje je Kantonalni sud istakao da je u predmetnom slučaju vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio, strankama na primjedbe argumentirano odgovorio, pa je sud s pravom prihvatio tako postignute rezultate u odnosu na sporne i odlučne činjenice. Kantonalni sud je ukazao da, shodno nalazu i stručnom mišljenju vještaka, zatečeni položaj vozila ,.VW Pasata“ i apelantovog vozila ,.BMW“ tj. spojeno jedno uz drugo, tehnički nije moguć iz razloga što jedno od vozila mora usljed većeg impulsa količine kretanja da odgurne vozilo s manjom količinom kretanja, te da prikazani kontakt u izvještaju policije i skici, da prednji čeoni dio vozila udara u zadnji dio po cijeloj širini vozila ,,VW Pasat", nije se mogao dogoditi, jer deformacije na vozilima ne ukazuju na takav zaključak. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da šteta koja je nastala na vozilu apelanta „BMW“ nije imala svoj uzrok u prikazanom štetnom događaju od 30. septembra 2016. godine, a što ima za posljedicu oslobađanje tuženog od obaveze za isplatu osigurane svote shodno članu 920. Zakona o obligacionim odnosima i članu 21. tačka 3. Pravila za kasko osiguranje cestovnih vozila.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada nisu prihvatili izvođenje dokaza koje je apelant predlagao u toku predmetnog postupka i poklonili vjeru nalazu vještaka koji je po mišljenju apelanta paušalan i nepotpun, odnosno, kada su utvrdili da u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3169/19 (D.V.) | Sudska praksa | Aktio