Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1682/18 (M. K.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Kamata
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1682/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1682/18, rješavajući apelaciju Milorada Klještanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Klještanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000540 17 Gž 3 od 5. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 000540 14 P 4 od 10. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Klještanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnio je 13. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000540 17 Gž 3 od 5. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 000540 14 P 4 od 10. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od tuženog AD „Vodovod i komunalije“ Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 11. novembra 2019. do 3. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je 12. novembra 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog i protiv Opštine Zvornik kojom je tražio da ih sud obaveže da mu solidarno isplate određeni novčani iznos za oduzetu parcelu (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište). Apelant je u tužbi naveo da je posjednik i vlasnik predmetnog zemljišta na kojem su tuženi sagradili bazen za vodu, tako da je cijela parcela zauzeta i više nije u mogućnosti koristiti je u bilo koje svrhe. Apelant je u toku postupka (22. avgusta 2008. godine i na glavnoj raspravi) precizirao tužbeni zahtjev tako što je pored ranije istaknutog zahtjeva tražio i naknadu štete zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta za period od 1992. godine do zaključno sa 2004. godinom u iznosu od 728,00 KM i na ime potpune naknade za predmetno zemljište iznos od 4.800,00 KM.

6. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 000540 10 P 2 od 27. oktobra 2010. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta isplati ukupan iznos od 728,00 KM za period od 1992. do 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan tuženi da apelantu preda u posjed predmetno zemljište ili da mu na ime naknade isplati iznos od 4.800 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na kamate za određeni period pobliže naveden u izreci presude, kao i tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Opštinu Zvornik (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 P 000540 11 Gž od 21. aprila 2011. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da prvostepeni sud nije u cijelosti utvrdio činjenično stanje, te proveo dokaze koji su bili neophodni za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 83 0 P 000540 11 P 3 od 16. septembra 2013. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta za period od 1999. do 2004. godine isplati iznos od po 56,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta za period od 1992. do 1998. godine u iznosima od po 56,00 KM za svaku godinu (zbog zastarjelosti potraživanja). Istom presudom je obavezan tuženi da apelantu preda predmetno zemljište ili da mu na ime naknade za istu parcelu isplati iznos od 4.800 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Predmetnom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Opštinu Zvornik.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 P 000540 14 Gž 2 od 26. juna 2014. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na apelanta i tuženog i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud propustio da se izjasni da li postoji osnov da se obaveže tuženi da apelantu naknadi štetu u vidu neostvarenog prihoda zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta u navedenim godinama ako je već utvrdio da je tuženi gradnjom rezervoara za vodu stekao pravo svojine na predmetnom zemljištu i da je zbog toga tuženi u obavezi da apelantu isplati novčanu naknadu u visini prometne vrijednosti predmetnog zemljišta u iznosu od 4.800,00 KM. Osporene presude

10. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 000540 14 P 4 od 10. januara 2017. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade za eksproprisanu nepokretnost (predmetno zemljište) isplati iznos od 4.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Osnovni sud je naveo da je apelant u toku postupka precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati godišnji iznos u visini od 56,00 KM, počev od 1. januara 1999. pa do 1. januara 2015. godine, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na svaki godišnji iznos, kao i da mu na ime naknade štete za predmetno zemljište isplati iznos od 4.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan zbog zastarjelosti potraživanja.

12. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da apelant više od 30 godina nije u posjedu predmetnog zemljišta koje je dobio nasljeđivanjem iza svog oca. Nadalje je utvrđeno da apelant nije primio naknadu za predmetno zemljište, što proizlazi iz presude Osnovnog suda od 20. februara 1988. godine, dok je presudom Osnovnog suda od 8. januara 1992. godine utvrđeno da apelant ima pravo svojine i posjeda na eksproprisanoj nepokretnosti. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je na predmetnom zemljištu izgrađen rezervoar za vodu koji je od 1990. godine u faktičkom posjedu tuženog, koji u katastru nije upisan kao posjednik, niti u zemljišnim knjigama kao vlasnik. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke (od 25. aprila 2009. godine, 12. oktobra 2003. godine i 25. novembra 2016. godine) utvrdio da tržišna vrijednost predmetnog zemljišta na kojem je izgrađen bazen za vodu iznosi 4,00 KM po kvadratnom metru, odnosno za 1.200 m ukupno 4.800 KM, da izgubljena dobit zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta za jednu godinu iznosi 56,00 KM, te da je vrijednost predmetnog zemljišta 2,00 KM po kvadratnom metru prije nego što je počela izgradnja rezervoara za vodu.

13. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je apelant bio posjednik na predmetnom zemljištu, da je znao za izgradnju rezervoara za vodu na predmetnom zemljištu, ali da se u vrijeme njegove izgradnje u to vrijeme nije smio usprotiviti, pa je, prema ocjeni suda, u smislu člana 24 stav 2 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, ovlašćen da traži naknadu za predmetno zemljište u punom iznosu po prometnoj vrijednosti s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je tuženi vlasnik spornog objekta (rezervoara za vodu). U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da, u smislu člana 24 stav 2 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, apelantu pripada naknada vrijednosti zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke od tuženog kao faktičnog držaoca predmetnog zemljišta. U vezi s istaknutim prigovorom zastarjelosti potraživanja, Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o eksproprijaciji prema kojima ovo pravo ne zastarijeva. Naime, prema pravnom shvatanju usvojenom na Panelu za ujednačavanje sudske prakse održanom 30. januara 2014. godine, „faktička eksproprijacija“ predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji i pravo na ovu naknadu ne zastarijeva. Osnovni sud je odluku o kamatama donio primjenom člana 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je zaključio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta s obzirom na to da je tužbenim zahtjevom tražio i potpunu naknadu za predmetno zemljište. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. 6 i 7 obrazloženja.

14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 83 0 P 000540 17 Gž 3 od 5. januara 2018. godine kojom je žalbu apelanta i tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti (predmetno zemljište) isplati iznos od 2.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 10. januara 2017. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate, te da apelantu na ime izgubljene koristi zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta isplati iznos od po 56,00 KM godišnje za period od 1999. do 2004. godine sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Okružni sud je istom presudom odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

15. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o „faktičkoj eksproprijaciji“ u kom slučaju raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije pa do isteka rokova određenih za isplatu, što je propisano članom 62 Zakona o eksproprijaciji. Kako je tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovan, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i obavezao tuženog da apelantu na ime izgubljene koristi zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta isplati iznose pobliže navedene u izreci presude (koje je tokom postupka utvrdio vještak).

16. Osim toga, Okružni sud je naveo da je apelantova žalba u preostalom dijelu koji se odnosi na troškove postupka neosnovana, posebno kada se ima u vidu apelantov uspjeh u sporu.

17. Okružni sud je dalje naveo da je tuženi u žalbi osnovano ukazao da utvrđena tržišna vrijednost predmetnog zemljišta po kvadratnom metru iznosi 2,00 KM, a ne 4,00 KM. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da je vrijednost od 4,00 KM, koju je prilikom utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti koristio prvostepeni sud, vrijednost zemljišta koja se odnosi na vrijednost nakon ulaganja u teren od strane tuženog, na koje okolnosti se dodatno izjasnio vještak poljoprivredne struke na glavnoj raspravi od 9. decembra 2016. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan preko iznosa od 2.400,00 KM, koliko iznosi tržišna vrijednost predmetnog zemljišta bez uvećanja vrijednosti zemljišta od strane tuženog. Osim toga, Okružni sud je naveo da je tuženi u žalbi osnovano ukazao da zakonske zatezne kamate na taj iznos mogu pripadati apelantu samo od dana donošenja pobijane presude, iz kojeg razloga je Okružni sud prvostepenu presudu i preinačio u tom dijelu i obavezao tuženog da apelantu na ime naknade za eksproprisanu nepokretnost isplati iznos od 2.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 10. januara 2017. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate. Okružni sud je takođe naveo da je tuženi u žalbi osnovano ukazao i da su troškovi postupka u konkretnom slučaju previsoko određeni kada se ima u vidu uspjeh u sporu, pa je primjenom člana 386 stav 2 ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Konačno, Okružni sud je ocijenio da nije osnovana žalba tuženog u preostalom dijelu koji se odnosi na zastarjelost potraživanja i nepostojanje zakonskog osnova po kome je apelantov tužbeni zahtjev usvojen, kao i žalbeni navodi na osnovanost prava na naknadu izgubljene koristi za nekorišćenje zemljišta (o čemu se drugostepeni sud detaljno izjasnio na strani 4 obrazloženja).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant prvenstveno navodi da je naknadu za nekorišćenje zemljišta tražio za period od 1. januara 1999. pa do 1. januara 2015. godine, da je prvostepeni sud u presudi od 10. januara 2017. godine u cijelosti odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva. Nakon toga, drugostepeni sud je u osporenoj presudi od 5. januara 2018. godine djelimično uvažio njegovu žalbu i preinačio presudu prvostepenog suda tako što mu je dosudio naknadu za nekorišćenje zemljišta za period od 1999. do 2005. godine, dok je odbio tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete za nekorišćenje zemljišta za period nakon 2005. godine (od 2006. do 2015. godine). Pri tome je apelant naveo da je navedena odluka nejasna i iz razloga što nije ni obrazložena. Nadalje, apelant navodi da nije osnovana, niti obrazložena odluka suda ni u dijelu dosuđenih kamata na glavni iznos od 2.400,00 KM. Smatra da mu pripada kamata na stvarnu štetu koju je pretrpio oduzimanjem zemljišta počev od dana nastanka štete, odnosno dana njegove faktičke eksproprijacije. Pored toga, apelant osporava drugostepenu presudu i u dijelu kojim mu je dosudio iznos od 2.400,00 KM umjesto iznosa od 4.800,00 KM. Naime, apelant je tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa koji odgovara tržišnoj vrijednosti nepokretnosti i taj tužbeni zahtjev je i usvojen prvostepenom presudom od 10. januara 2017. godine. Međutim, drugostepeni sud mu je u presudi od 5. januara 2018. godine umjesto tržišne vrijednosti u vrijeme donošenja presude dosudio vrijednost nepokretnosti u trenutku kada mu je zemljište eksproprisano. Konačno, smatra da je odluka o troškovima postupka nezakonita.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da ostaje pri stavu i obrazloženju iz osporene presude od 5. januara 2018. godine i smatra da su neosnovani navodi apelacije. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud smatra da je osporena presuda donijeta u skladu sa zakonom i ustavom, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani. Pri tome je Osnovni sud naveo da odlukom kojom je okončan predmetni parnični postupak od 10. januara 2017. godine nisu povrijeđena apelantova prava. Osnovni sud je uz odgovor na apelaciju dostavio i fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantovom punomoćniku.

22. Tuženi je naveo da su svi razlozi kojima se osporavaju predmetne sudske odluke neosnovani i suprotni stvarnim činjenicama iz predmetnog postupka. Tuženi je dalje istakao da su neosnovani i apelantovi navodi koji se odnose na odluku o troškovima parničnog postupka jer apelant nikada nije opredijelio vrijednost spora nego je u više navrata disponirao visinom tužbenog zahtjeva u odnosu na koju visinu je i odlučivano o visini troškova parničnog postupka. Odluka o troškovima postupka u konkretnom slučaju donesena je saglasno odredbi člana 386 ZPP, kojim je propisano da će sud odlučiti o troškovima postupka u skladu s uspjehom stranaka u parnici. Apelant je djelimično uspio u sporu, kako to uostalom i navodi u predmetnoj apelaciji, te je i o troškovima spora pravilno odlučio u skladu s djelimičnim uspjehom s tužbenim zahtjevom.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o eksproprijaciji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka US, 2/15 – odluka US i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 62.

Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade.

24. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 24. stav 2.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove prometne cene u vreme donošenja sudske odluke.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

26. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 83 0 P 000540 17 Gž 3 od 5. januara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda Okružnog suda apelantovom punomoćniku dostavljena 22. januara 2018. godine, a da je apelacija podnesena 13. marta 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud konstatuje da u konkretnom postupku odlučivalo o apelantovom zahtjevu za isplatu naknade za eksproprisane nepokretnosti. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tačka 38, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), iz čega proizlazi da apelant uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka, po samoj njegovoj prirodi, posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, te primjenom materijalnog i procesnog prava. Nadalje, apelant smatra da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio pravo kada je umjesto tržišne vrijednosti u vrijeme donošenja presude dosudio vrijednost nepokretnosti u trenutku kada mu je zemljište eksproprisano, zatim kada je donio odluku u pogledu početka toka dosuđenih kamata, kao i u pogledu troškova postupka. Osim toga, povredu ovog prava apelant vidi i u tome što drugostepeni sud nije obrazložio zašto je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu izgubljene dobiti zbog nekorišćenja eksproprisane nepokretnosti za period od 2006. do 2015. godine.

36. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti (predmetno zemljište) isplati određeni novčani iznos, kao i da mu na ime izgubljene koristi zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta isplati određeni novčani iznos za period od 1999. do 2004. godine, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Okružni sud vrijednost predmetnog zemljišta po m procijenio na iznos od 2,00 KM, odnosno da je tržišnu vrijednost uradio po posljednjem nalazu vještaka poljoprivredne struke, i to na osnovu stanja parcele prije eksproprijacije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, što proizlazi iz obrazloženja osporene presude gdje se poziva na zapisnik s glavne rasprave, da je, prilikom izrade nalaza i mišljenja, vještak imao u vidu „da je ranija procjena tržišne vrijednosti zemljišta rađena na osnovu sadašnjeg stanja na licu mjesta poslije izvršene rekultivacije zemljišta na dijelu parcele, odnosno ravnanja terena, a tržišna vrijednost po posljednjem nalazu je urađena na osnovu stanja parcele prije eksproprijacije“, te da je navedeni nalaz sud prihvatio kao stručan i objektivan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o „faktičkoj eksproprijaciji“ u kojem slučaju apelant, u smislu člana 62 Zakona o eksproprijaciji, kao raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud apelantu dosudio naknadu u određenim novčanim iznosima koje je utvrdio vještak u tom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitao sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao da zaključi da je postojala bilo kakva proizvoljnost Okružnog suda u primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja osporene odluke, koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava.

39. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na početak toka dosuđenih kamata, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da se zakonska zatezna kamata kod određivanja naknade za eksproprirano zemljište određuje od dana donošenja odluke kojom je utvrđena naknada za eksproprirano zemljište, slijedom čega je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu na način kako je to navedeno u izreci osporene presude. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom zahtjevu za određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti u pogledu toka zakonske zatezne kamate na iznos dosuđen na ime naknade zbog eksproprijacije nepokretnosti, Ustavni sud podsjeća na standardnu sudsku praksu prema kojoj kamate teku od dana donošenja odluke o utvrđivanju naknade (vidi npr. odluke br. AP 4240/14 od 19. aprila 2017. godine, AP 5522/14 od 10. maja 2017. godine, AP 5331/14 od 15. jula 2017. godine, AP 5464/15 od 20. decembra 2017. godine). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.

40. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na troškove postupka, Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud odlučio o troškovima postupka pozivajući se na relevantne odredbe člana 386 stav 2 ZPP, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog predmeta u navedenim aspektima ne nalazi bilo kakav osnov koji bi mogao da bude razlog da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Okružnog suda u njegovoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari.

41. Konačno, u vezi s apelantovim navodima da Okružni sud nije obrazložio zašto je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu izgubljene dobiti zbog nekorišćenja eksproprisane nepokretnosti za period od 2006. do 2015. godine, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju da daju detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud, takođe, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvim ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda od 16. septembra 2013. godine usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tužena, između ostalog, obavezana da mu na ime naknade štete zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta za period od 1999. do 2004. godine isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud zapaža da protiv navedene presude žalbu nije podnosio apelant, nego je žalbu podnio tuženi, tako da je navedena presuda ostala kao presuđena stvar u odnosu na apelanta (res iudicata). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u daljnjem toku postupka Okružni sud donio rješenje od 26. juna 2014. godine kojim je uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je u ponovljenom postupku Osnovni sud donio presudu od 10. januara 2017. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na naknadu štete zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta za period od 1999. do 2004. godine, protiv koje je apelant podnio žalbu. Dakle, apelant je podnio žalbu zato što je njegov tužbeni zahtjev u tom dijelu u cijelosti odbijen. Nakon toga, Okružni sud je osporenom presudom apelantu dosudio naknadu zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta za onaj period i u onom iznosu kako je bilo dosuđeno presudom Osnovnog suda od 16. septembra 2013. godine protiv koje apelant nije podnosio žalbu. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, apelantu dosudio naknadu na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, kako je i obrazložio u osporenoj odluci. Dakle, Okružni sud je u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud osporenom presudom obavezao tuženog da apelantu na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti (predmetno zemljište) isplati određeni novčani iznos, kao i da mu na ime izgubljene koristi zbog nekorišćenja predmetnog zemljišta isplati određeni novčani iznos za period od 1999. do 2004. godine i pri tome u obrazloženju dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredbi Zakona o eksproprijaciji i Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje ni u dijelu kojim je odlučeno o početku toka dosuđenih kamata i tržišnoj vrijednosti eksproprisane nepokretnosti budući da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud na argumentovan i jasan način obrazložio zašto apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

44. Ustavni sud , takođe, zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1682/18 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio