Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3171/19 (A. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3171/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3171/19, rješavajući apelaciju Ajle Bajgorić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ajla Bajgorić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 028821 19 Gž od 3. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ajla Bajgorić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa ZOU Paponja- Bunoza, advokatska kancelarija iz Mostara, podnijela je 1. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 028821 19 Gž od 3. juna 2019. godine.

2. Osporenom presudom Suda BiH od 3. juna 2019. godine uvažena je žalba tužene (Bosna i Hercogovina, Vijeće ministara BiH, Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine), prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice opredijeljen na poništenje pobijanih odluka tužene od 18. aprila 2018. godine (rješenje o prestanku radnog odnosa i rješenje drugostepene disciplinske komisije) i 22. marta 2018. godine (rješenje prvostepene disciplinske komisije). Također, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da apelantici uspostavi radnopravni status na radnom mjestu stručni saradnik za prikupljanje i analizu podataka u Odjelu za javne izvore, Direktorat za analitiku, kao i da joj isplati na ime naknade plate iznose za period pobliže označene izrekom presude, sa pripadajućom zakonskom kamatom, te uplati pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period i u iznosu naznačen u izreci presude. Apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju pobijane odluke Suda BiH navedeno je da je u konkretnom slučaju nesporna imperativna primjena Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o OSA), kao lex specialis propisa, kojim je u članu 59. stav 3. taksativno navedeno koje su to teže povrede radne dužnosti za koje se zaposlenici OSA BiH mogu teretiti, pa je tako pod tačkom d) kao teža povreda radne dužnosti određeno i „neizvršavanje zakonitih naređenja neposrednog rukovodioca“. Sud BiH je nadalje naveo da je, po shvatanju drugostepenog suda, apelantica svojim privatnim putovanjem u Milano- Italiju, bez traženja i dobijanja saglasnosti neposrednog rukovodioca i bez traženja i dobijanja odobrenja Direktora OSA BiH, počinila težu povredu službene dužnosti koja se može podvesti pod „neizvršavanje zakonitih naređenja neposrednog rukovodioca“ propisane članom 59. stav 3. tačka d) Zakona o OSA BiH i sadržajno istovjetnim članom 6. stav 2. tačka d) Pravilnika o disciplinskom postupku u OSA BiH, u vezi sa članom 3. stav 2., 3. i 4 . i člana 6. Instrukcije o postupku prilikom privatnog putovanja radnika Agencije u inostranstvo od 19. januara 2017. godine. Sud BiH je nadalje naveo da sama Instrukcija, sa čijim je sadržajem upoznata i apelantica, propisuje obavezu da su svi zaposlenici Agencije dužni se pridržavati predmetne Instrukcije, kao i da će se njeno nepoštivanje smatrati težom povredom radne dužnosti u skladu sa Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti. Slijedom naprijed navedenog, Sud BiH je naveo da je za navedenu težu povredu službene dužnosti apelantici mogla biti izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa propisana odredbom člana 7. stav 3. tačke e) Pravilnika o disciplinskom postupku u OSA BiH, a u vezi sa članom 59. stav 6. Zakona o OSA BiH. Također, Sud BiH je istakao da sud nema ovlaštenja da mijenja izrečenu kaznu, odnosno da je zamijeni drugom blažom kaznom, već je samo ovlašten da cijeni da li je za konkretnu težu povredu radne dužnosti mogla biti izrečena takva vrsta kazne.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo, što je rezultiralo odlukom kojom se odbija njen tužbeni zahtjev, te je slijedom toga uskraćena za naknadu plaće.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3171/19 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio