Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3273/19 (M.K.)

Odluka donesena 07. 02. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3273/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3273/19, rješavajući zahtjev M.K. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M.K. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 9. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003232 19 od 28. maja 2019. godine. Apelant je podnio apelaciju dana 16. januara 2020. godine protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 059772 19 Iksž od 18. novembra 2019. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 K 059722 19 Iks 3 od 1. novembra 2019. godine, te je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojim se ukidaju osporena rješenja od 18. i 1. novembra 2019. godine.

2. Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je presudu broj 13 0 K 003232 15 K od 22. januara 2019. godine kojom je apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i obavezan da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati Republici Srpskoj iznos od 1,120.946,34 KM .

3. Vrhovni sud, odlučujući po žalbi apelanta i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) donio je presudu broj 13 0 K 003232 19 Kž od 28. maja 2019. godine kojom je žalbu tužioca odbio, a djelomičnim uvažavanjem žalbe apelanta odluku o imovinskopravnom zahtjevu preinačio na način da je oštećena Republika Srpska sa tim zahtjevom upućena na parnični postupak. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

4. Rješenjem Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 K 059722 19 Iks 3 od 1. novembra 2019. godine odbijena je molba apelanta za odlaganje izvršenja kazne zatvora izrečene pravosnažnom presudom Okružnog suda i Vrhovnog suda.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio molbu (15. jula 2019. godine) za odgađanje izvršenja kazne zatvora a kao razloge je naveo tešku akutnu bolest, potrebu obavljanja i dovršavanja neodgodivih sezonskih poslova, te završavanja poslova vezanih za započete poslove u firmi. U rješenju je takođe navedeno da apelant uz molbu nije dostavio dokaze kako bi sud o istoj odlučio, te je na poziv suda dostavio medicinsku dokumentaciju na ime A.K. (supruge) i drugu dokumentaciju, dok bilo kakvu medicinsku dokumentaciju na svoje ime, a radi odgode izvršenja kazne zatvora nije dostavio. Osnovni sud je donio rješenje od 6. avgusta 2019. godine, kojim je apelantu odgodio izvršenje kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca u smislu člana 78. stav 1. tačka 3. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS (u daljnjem tekstu: ZIKPS). U obrazloženju je navedeno da sud apelantu nije odobrio odgađanje po osnovu teške akutne bolesti koja se ne može liječiti u kazneno popravnom zavodu, jer isti navedeno nije dokazao. Nakon toga apelant je ponovo podnio molbu sudu za odgađanje izvršenja kazne zatvora (29. oktobra 2019. godine) ističući identične razloge kao u prvoj molbi (kao i pozivanje da je pokrenut postupak pred Ustavnim sudom, da je apelant jedini hranilac porodice). Osnovni sud se pozvao na čl. 79. stav 4. i 80. stav 3. ZIKPS te ukazao da je apelant poučen da će se molba odbiti ako ne dostavi sve relevantne dokaze.

6. Osnovni sud je naveo da apelant nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio navedene razloge za odgađanje izvršenja kazne zatvora. Osnovni sud je ukazao na član 80. stav 2 ZIKPS, te je ocijenio da u vezi sa molbom apelanta nema potrebe vršiti dodatne provjere, jer je apelantu (ranijim) rješenjem od 6. avgusta 2019. godine za tri mjeseca odgodio upućivanje na izdržavanje kazne zatvora, a što se tiče akutne i hronične bolesti i sam apelant je naveo da nema nikakve medicinske dokumentacije i navode o akutnoj bolesti opet nije ničim potkrijepio.

7. Apelant je protiv rješenja Osnovnog suda izjavio žalbu. Okružni sud je odlučujući po žalbi istu odbio. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud dao jasne razloge za odluku, koje je prihvatio i Okružni sud i koji nisu žalbenim navodima dovedeni u pitanje, pa je na osnovu člana 81. stav 3. ZIKPS odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa presudom koju je donio Vrhovni sud 28. maja 2019. godine. Apelant je u apelaciji naveo da apelaciju podnosi zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog povrede krivičnog zakon i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je obrazložio u apelaciji. Apelant je dana 16. januara 2020. godine podnio apelaciju protiv rješenja kojim je odbijena njegova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora te je ukazao na povredu čl. II/3.a), b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3. i 6. Evropske konvencije te je opet naveo zašto smatra da je osporenm presudom Vrhovnog suda došlo do povrede prava apelanta na pravičan postupak i zašto predlaže da se ista ukine. Takođe, u apelaciji od 16. januara 2020. godine apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojim bi se ukinulo rješenje Okružnog suda broj 84 0 K 059722 19 Iksž od 18. novembra 2019. godine i rješenje Osnovnog suda broj 84 0 K 059722 19 Iks 3 od 1. novembra 2019. godine. Apelant, u dijelu apelacije u kojem traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru, navodi da je redovni sud ranije udovoljio njegovoj molbi radi odgađanja izvršenja kazne zatvora, „do 15. jula 2019. godine“ kada je njegova molba „odbijena kao neosnovana iz formalnih razloga“. Apelant dalje ukazuje da „iz dostavljene dokumentacije iz stanja spisa predmeta proizilazi da nikako nisu uzeti navodi iz njegove molbe uz koju je priložio dokaze da boluje od teške bolesti (angina pectoris i hipertensio arteraialis assentialis primaria) radi koje je neophodan operativan zahvat (ugradnja stentova ili bajpasa). Takođe, apelant navodi da je učinio izvjesnim da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno ugroženo, dok sud navodi da on nije dostavio nikakve dokaze. U tim okolnostima apelant smatra da bi izvršenjem presude Vrhovnog suda prije donošenja odluke o apelaciji mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta. Apelant navodi da je postupak inskonstruisan, da mu se prijeti , da mu je ugrožen život i da njegov odlazak na izvršenje kazne zatvora „u okolnostima namještenog krivičnog postupka“ značio sasvim “neizvjestan ali posve vjerovatan smrtni ishod“.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

14. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere se temelji na tvrdnjama o lošem zdravstvenom stanju. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama ZIKPS („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 63/18,) uređuje, između ostalog, postupak izvršenja kazne zatvora, te su u odredbi člana 78. ZIKPS navedeni uslovi na osnovu kojih se može odgoditi izvršenje kazne zatvora osuđenom koji se nalazi na slobodi (na njegovu molbu), te je kao jedan od razloga predviđen „ako je obolio od teže akutne i druge teže bolesti, a provjerom se utvrdi da u kazneno-popravnoj ustanovi nema uslova za liječenje - dok bolest traje,“. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je na osnovu rješenja redovnog suda koje je apelant dostavio vidljivo da je isti koristio mogućnosti predviđene relevantnim odredbama ZIKPS, te mu je rješenjem od 6. avgusta 2019. godine odgođeno izvršenje kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca a iz osnova člana 78. stav 1. tačka 3. ZIKPS (ako je odgađanje potrebno radi izvršenja ili dovršenja neodložnih poljskih ili sezonskih radova izazvanih elementarnom nepogodom ili drugim udesom, a u porodici osuđenog nema drugih članova sposobnih za rad, niti se zbog slabog imovnog stanja i drugih opravdanih razloga može angažovati drugo lice za obavljanje ovih poslova - najduže tri mjeseca), te je u navedenom rješenju istaknuo da apelantu nije dato odlaganje po osnovu teške akutne bolesti koju nije moguće liječiti u kazneno popravnom zavodu jer isti nije niti jednim materijalnim dokazom, odnosno medicinskom dokumentacijom dokazao da boluje od teške bolesti. Kako je apelant opet podnio molbu za odgađanje izvršenja kazne zatvore, u kojoj je naveo identične razloge kao u molbi od 15. jula 2019. godine, pozivom na član 80. stav 3. ZIKPS (Predsjednik suda rješenjem odbacuje molbu ako nije podnesena u roku ili ako je molbu podnijelo neovlašćeno lice, odnosno molbu odbija ako u molbi nisu navedeni razlozi i priloženi dokazi za odgađanje izvršenja kazne zatvora), uz navođenje da je apelant već ranije upoznat sa činjenicom da navode iz molbe mora potkrijepiti dokazima, a što isti nije učinio, redovni sud je našao da nema potrebe da vrši naknadne provjere radi utvrđivanja činjenica navedenih u molbu, već je istu odbio. Naime, apelantu je već odgođeno izdržavanje kazne zatvora za tri mjeseca po osnovu odredbe člana 78. stav tačka 3. ZIKPS, a naveo je da nema medicinske dokumentacije i da se nigdje nije liječio. Apelant u dopuni apelacije osporava ovakav zaključak suda i ukazuje da „iz dostavljene dokumentacije iz stanja spisa predmeta proizilazi da nikako nisu uzeti navodi iz njegove molbe uz koju je priložio dokaze da apelant boluje od teške bolesti“. Međutim, niti Ustavnom sudu apelant nije dostavio bilo kakve dokaze kojim bi potkrijepio svoje navode o teškoj bolesti, odnosno kako bi dokazao da isti postoje i u spisu redovnog suda.

15. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant i u zahtjevu za privremenu mjeru navodi da je postupak „inskonstruisan“ što sugeriše zapravo na zaključak da privremenu mjeru temelji i na razlozima koji se suštinski odnose na meritum apelacije, o čemu Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka.

16. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost i iskoristio da traži odlaganje izvršenja kazne zatvora (te mu je jednom udovoljeno), te da je njegov sljedeći zahtjev pred nadležnim sudovima odbijen, jer nije pružio dokaze u vezi sa svojom molbom. Ustavni sud takođe primjećuje da dokaze o lošem zdravstvenom stanju apelant nije potkrijepio ni u apelaciji (odnosno dopuni) prilikom podnošenja zahtjeva za privremenu mjeru. Takođe, navodi apelanta da mu se prijeti i „posve vjerovatnom smrtnom ishodu“ su ostali (i) bez adekvatnog obrazloženje (iz apelantovih navoda nije jasno da li se smrtni ishod odnosi na prijetnje ili se veže za zdravstveno stanje) i na nivou paušalnih navoda, koje Ustavni sud nije mogao ispitati, jer ih ni sam apelant nije učinio dovoljno uvjerljivim. Proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3273/19 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio