Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-820/18 ("Autoprevoz" a.d. Banja Luka i "Bewo Real Estate" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-820/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 820/18, rješavajući apelaciju "Autoprevoza" a.d. Banja Luka i "Bewo Real Estate" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "Autoprevoza" a.d. Banja Luka i "Bewo Real Estate" d.o.o. Banja Luka.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 2 od 17. oktobra 2017. godine.

Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006434 17 Ps 2 od 7. augusta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Autoprevoz" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i "Bewo Real Estate" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugoapelant, zajedno: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo Radić i Mladen Baštinac, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 10. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 3 od 17. oktobra 2017. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 19. marta 2018. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 820/18.

2. Apelanti su 19. juna 2018. godine dostavili i apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 006434 18 Rev 2 od 8. maja 2018. godine kojim je odbačena revizija apelanata protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 3 od 17. oktobra 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3419/18. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istih apelanata koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 802/18 i AP 3419/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 820/18.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, JU Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske (u daljnjem tekstu: umješač) i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 4. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Viši privredni sud je dostavio odgovor 11. decembra 2019. godine, umješač 13. decembra 2019. godine i tužitelj 20. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 04 Ps od 9. oktobra 2012. godine, donesenom po tužbi tužitelja i umješača protiv apelanata, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa ugovornih strana vezanih za dislokaciju stare autobuske stanice u Banjoj Luci broj 05-1867/79, zaključen 16. oktobra 1979. godine između pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika prvoapelanta (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kao i da se utvrdi da tužitelj ima pravo vlasništva na nekretninama preciziranim u stavu 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što je prvoapelant dužan priznati i trpjeti da se tužitelj na osnovu presude uknjiži kao vlasnik i posjednik na navedenim nekretninama s dijelom 1/1 u javnim evidencijama RUGIP-a PJ Banja Luka. Presudom je obavezan tužitelj da prvoapelantu preda u posjed, slobodne od lica i stvari, nekretnine bliže označene u stavu 2. izreke presude u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Tužitelj je obavezan da prvoapelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni privredni sud ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tužitelj tokom postupka nije pružio relevantne dokaze da su parnične stranke izvršile ugovorne obaveze iz spornog ugovora (tužitelj nije dostavio zapisnik o primopredaji spornih nekretnina ili zapisnik o uvođenju u posjed, što bi bili relevantni dokazi da je predaja spornih nekretnina zaista izvršena). Svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u vezi s pravnom valjanošću spornog ugovora Okružni privredni sud je temeljio na odredbama čl. 7, 8. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te odredbama čl. 26. i 67. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbama člana 9. Zakona o prometu nekretnina.

9. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanata, Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je prvoapelant, na osnovu ugovora zaključenog 1969. godine, dokazao da su nekretnine čiju predaju traži njegovo vlasništvo i da se tužitelj nalazi u njihovom posjedu. Stoga je Okružni privredni sud, pozivajući se na odredbe člana 37. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja protivtužbe, usvojio protivtužbeni zahtjev, te obavezao tužitelja da prvoapelantu preda u posjed predmetne nekretnine.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine žalba tužitelja je uvažena, prvostepena presuda Okružnog privrednog suda preinačena, te je tužbeni zahtjev usvojen. Prvoapelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Istom presudom protivtužbeni zahtjev prvoapelanta je odbijen kao neosnovan. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Viši privredni sud zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev o pravnoj valjanosti spornog ugovora, shodno odredbama čl. 2. i 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Naime, Viši privredni sud je, između ostalog, istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je u konkretnom slučaju pravni prednik prvoapelanta dobrovoljno predao predmetne nekretnine pravnom predniku tužitelja, odnosno putem suda (na osnovu Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine), te da je pravni prednik tužitelja isplatio predniku prvoapelanta cijenu za ugovorenu namjenu iz ugovora. S tim u vezi je istaknuto da je u postupku utvrđeno da je Fond za obnovu i razvoj odobrio predniku tužitelja sredstva na ime otkupa dijela stare autobuske stanice, kao i na ime rekonstrukcije ulica, te da je zaključen ugovor između SIZ-a i PBS Osnovna banka Banja Luka kojim banka SIZ-u odobrava investiciona sredstva u iznosu od 14.057.000,00 dinara, a da će se sva sredstva upotrijebiti za otkup dijela stare željezničke stanice. Također, Viši privredni sud je zaključio da prvoapelant kao tuženi nije dokazao da je u odnosu na ugovorenu cijenu iz predmetnog ugovora podnosio tužbu protiv tužitelja radi isplate cijene, odnosno radi ispunjenja ugovora, niti je dokazao da je podnosio eventualnu tužbu zbog predaje u posjed predmetnih nekretnina ukoliko je smatrao da ugovorenu cijenu tužitelj nije isplatio, ili da tužitelj predmetne nekretnine eventualno koristi protivpravno. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da je sporni ugovor izvršen u cijelosti, te je zaključio da tužitelj ima pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, što je prvoapelant dužan priznati i trpjeti da se tužitelj na osnovu ovakve odluke suda uknjiži kao vlasnik i posjednik na predmetnim nekretninama s dijelom 1/1 u javnim knjigama RUGIP-a Banja Luka, odnosno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, shodno odredbama člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina.

11. Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim protivtužbeni zahtjev prvoapelanta, shodno odredbama člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, uz obrazloženje da je prvoapelant morao dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u državini tužitelja, odnosno dokazati da je podnosio eventualnu tužbu zbog predaje u posjed ukoliko je smatrao da ugovorenu cijenu prednik tužitelja nije isplatio, ili da tužitelj nekretnine eventualno koristi protivpravno, pa da, po mišljenju suda, sve to upućuje na zaključak da je pravni prednik tužitelja isplatio ugovorenu cijenu pravnom predniku prvoapelanta iz predmetnog ugovora. Viši privredni sud je zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari upravo tužitelj dokazao da ima pravno valjan ugovor koji je osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama u njegovu korist.

12. Odlučujući o apelaciji broj AP 2560/14, koju je prvoapelant podnio protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 12 Pž od 18. juna 2013. godine, Ustavni sud je Odlukom broj AP 2560/14 od 1. decembra 2016. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) apelaciju usvojio i utvrdio da je tom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Viši privredni sud, proizvoljno primjenjujući odredbe materijalnog i procesnog prava na štetu prvoapelanta, bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti predmetnog slučaja, te na osnovu jednostranog pristupa spornim i bitnim pitanjima i zanemarujući pojedina relevantna pitanja uvažio žalbu tužitelja, što je, kao posljedica, dovelo do kršenja prava na pravično suđenje na štetu prvoapelanta, što je i bio razlog da se predmet vrati Višem privrednom sudu na ponovno odlučivanje.

13. Ustavni sud je u citiranoj odluci, u tački 62, ukazao, između ostalog, da je Viši privredni sud, ocjenjujući pravnu valjanost spornog ugovora, u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, utvrdio da su ugovorne strane ispunile obaveze iz ugovora, nalazeći uporište za takav stav u pravomoćnoj Presudi Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine iz koje proizlazi da je utvrđena obaveza prvoapelantovog pravnog prednika da dislocira montažne objekte sa nekretnine k.č. broj 2424/6. S tim u vezi, Ustavni sud je naveo da se sporni ugovor odnosio na dislokaciju stare autobuske stanice koja je obuhvaćala objekte i zemljište i koji se odnosio na više parcela preciziranih u citiranoj odluci Ustavnog suda, a da se pravomoćna presuda iz 1986. godine, na kojoj je Viši privredni sud zasnovao svoju odluku, odnosila na dislokaciju montažnih objekata sa samo jedne parcele. S tim u vezi, Ustavni sud je istakao da se u takvim okolnostima postavlja pitanje da li se u konkretnom slučaju uopće može govoriti da je izvršena primopredaja nekretnina iz spornog ugovora u cijelosti, odnosno u pretežnom dijelu, kako predviđa član 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina. Prema ocjeni Ustavnog suda, utvrđivanje ovako bitne činjenice je zahtijevalo detaljniji pristup suda, sagledavanje svih okolnosti konkretnog slučaja, a što je, prema mišljenju Ustavnog suda, očito izostalo od Višeg privrednog suda.

14. Ustavni sud je, dalje (tačka 63), ukazao da je Viši privredni sud prilikom utvrđivanja pravne valjanosti spornog ugovora teret dokazivanja činjenice da je pravni prednik tužitelja ispunio obaveze iz ugovora, tj. da je isplatio ugovorenu naknadu pravnom predniku prvoapelanta, a na kojoj činjenici je tužitelj temeljio svoj tužbeni zahtjev, prebacio na prvoapelanta kao tuženog u predmetnom postupku, što je suprotno procesnom zakonu (čl. 7, 123. i 126. ZPP). Također, Ustavni sud je (tačka 64) jasno ukazao da Viši privredni sud nije ocijenio okolnost da su pod istim poslovnim brojem 05-1867/79 pravni prednici parničnih stranaka u razmaku od šest dana zaključili dva ugovora istog sadržaja (16. oktobar i 22. oktobar 1979. godine), pri čemu je, prema mišljenju Ustavnog suda, Viši privredni sud propustio dati svoj stav kakav je status ranijeg, a kakav kasnijeg ugovora.

15. Ustavni sud je, osim toga, istakao (tačka 67) da je Viši privredni sud propustio dati i obrazloženje na koji način je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu spornog ugovora, kao i obrazloženje tvrdnje da sporni ugovor predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva u korist tužitelja. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedene okolnosti su bile značajne sa aspekta nadležnosti suda da odlučuje o pravu vlasništva na imovini koju je u legalnom procesu privatizacije privatizirao apelant.

16. Također, Ustavni sud je (tačka 68) ukazao da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je neosnovanost protivtužbenog zahtjeva utvrdio primjenom člana 127. stav

1. Zakona o stvarnim pravima, budući da je u konkretnom slučaju relevantan Zakon o vlasničkopravnim odnosima na šta upućuje odredba člana 356. Zakona o stvarnim pravima.

17. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud je zaključio da je osporena presuda Višeg privrednog suda donesena kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, i to prvenstveno člana 9. stav 4. Zakona o prenosu nekretnina i čl. 7, 123. i 126. ZPP, što je dovelo do kršenja prvoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Činjenice konkretnog predmeta

18. Viši privredni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 2560/14, donio Rješenje broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 2 od 28. februara 2017. godine kojim je Presudu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 04 Ps od 9. oktobra 2012. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.

19. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 2 od 7. augusta 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan sporni ugovor od 16. oktobra 1979. godine između pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika prvoapelanta, te da se utvrdi i da tužitelj ima pravo vlasništva na nekretninama preciziranim u stavu 1. izreke presude, što je prvoapelant dužan priznati i trpjeti da se tužitelj na osnovu presude uknjiži kao vlasnik i posjednik na navedenim nekretninama s dijelom 1/1 u javnim evidencijama RUGIP-a PJ Banja Luka. Tužitelj je obavezan da prvoapelantu preda u posjed, slobodne od lica i stvari, nekretnine ( k.č. br. 3749/4, 3749/5, 3747, 3745 i 3744), detaljno precizirane u stavu 2. izreke presude, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Tužitelj je obavezan i da naknadi prvoapelantu troškove postupka precizirane u presudi, dok je dio zahtjeva za troškove postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Istom presudom odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje sudske mjere obezbjeđenja kojom je tužitelj tražio da sud zabrani prvoapelantu raspolaganje i otuđenje nekretnina preciziranih u stavu 1. izreke presude.

20. Nakon provedenog dokaznog postupka, te ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP, Okružni privredni sud je zaključio da je pravni prednik prvoapelanta na osnovu ugovora zaključenog sa ŽTP Sarajevo 9. januara 1969. godine stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Naime, Okružni privredni sud, u vezi s pravnom valjanošću spornog ugovora, pozvao se na odredbe čl. 26. i 67. stav 1. ZOO i člana 9. Zakona o prometu nekretnina. Okružni privredni sud je istakao i da je tužitelj uz tužbu dostavio fotokopiju spornog ugovora (iz 1979. godine) iz kojeg je vidljivo da taj ugovor nije ovjeren kod nadležnog suda, pri čemu, prema mišljenju tog suda, tužitelj tokom postupka nije na pouzdan način dokazao da je sporni ugovor zaista i zaključen, jer nije dostavljen originalni primjerak tog ugovora. Osim toga, kako je istakao Okružni privredni sud, sve i da je sporni ugovor zaključen, on ne bi ispunio obaveznu zakonsku formu koju propisuju odredbe člana 9. Zakona o prometu nekretnina. U vezi s tim, Okružni privredni sud se pozvao i na odredbu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina koja predviđa mogućnost, i to izuzetno, da ugovor koji nije ovjeren pred nadležnim sudom može proizvesti pravno djejstvo ukoliko su ugovorne strane u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunile obaveze iz ugovora. Međutim, Okružni privredni sud je, imajući u vidu i tu zakonsku mogućnost, zaključio da tužitelj tokom postupka nije pružio relevantne dokaze da su parnične stranke izvršile ugovorne obaveze budući da je nesporno utvrđeno da je prvoapelant „u punom obimu“ koristio predmetne nekretnine sve do 2000. godine, a jednim dijelom ih i sada koristi. Također, Okružni privredni sud je naveo da je obaveza pravnog prednika tužitelja, shodno spornom ugovoru, bila da za predmetne nekretnine isplati iznos od 4.685.283,00 dinara s tim da je ugovorom koji su iste ugovorne strane zaključile 22. oktobra 1979. godine iznos naknade povećan na iznos od 13.577.000,00 dinara, a tužitelj tokom postupka nije dokazao da je navedeni novčani iznos isplaćen pravnom predniku prvoapelanta. Naime, kako je naveo Okružni privredni sud, tokom postupka su provedeni dokazi iz kojih je vidljivo da su pravnom predniku tužitelja odobrena investiciona novčana sredstva na ime otkupa dijela stare „željezničke“ stanice. Međutim, ti dokazi samo potvrđuju da je SIZ-u odobren određeni iznos novca, što ne dokazuje i da je odobreni novac isplaćen pravnom predniku prvoapelanta. Ovo stoga što je, po mišljenju Okružnog suda, tužitelj u tom pravcu morao da dostavi druge relevantne dokaze na osnovu kojih bi se na pouzdan način moglo zaključiti da je pravni prednik tužitelja izvršio svoju ugovornu obavezu. S tim u vezi, Okružni privredni sud je istakao da se na osnovu vjerovatnosti ne može zaključiti da je određena činjenica dokazana, pri čemu je teret dokazivanja u tom slučaju bio na tužitelju.

21. U odnosu na protivtužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da mu tužitelj preda u posjed predmetne nekretnine, Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je prvoapelant izvodom iz javnih evidencija dokazao da su predmetne nekretnine čiju predaju traži njegovo vlasništvo i da se tužitelj nalazi u njihovom posjedu. Stoga je Okružni privredni sud, pozivajući se na odredbe člana 37. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja protivtužbe, usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev.

22. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 3 od 17. oktobra 2017. godine žalba tužitelja i umješača je uvažena, prvostepena presuda Okružnog privrednog suda preinačena, te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen. Prvoapelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je protivtužbeni zahtjev prvoapelanta odbijen kao neosnovan. Viši privredni sud je prezentirao činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud i pravni zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Viši privredni sud je, između ostalog, ukazao da je Presudom Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine, koja je postala pravosnažna 25. novembra 1988. godine, a parnične stranke nisu osporavale ovaj dokaz, obavezan pravni prednik prvoapelanta (,,Autoprevoz“ OOUR „Autobuska stanica“ Banja Luka) da dislocira objekte stare autobuske stanice, i to montažni kiosk „Oslobođenje“, bife „Slavija“ i montažni kiosk „Vjesnik“, koji su bili izgrađeni na zemljištu označenom kao k. č. broj 2424/6, površine 10 467 m , jer će u protivnom pravni prednik tužitelja dislociranje predmetnih objekata izvršiti posredstvom trećih lica o trošku prvoapelantovog pravnog prednika. Viši privredni sud je obrazložio da iz presude Osnovnog suda od 20. juna 1986. godine proizlazi da su parnične stranke zaključile sporni ugovor kojim se pravni prednik prvoapelanta obavezao da će dislocirati objekte sa zemljišta koje je predmet ugovora između parničnih stranaka, predati to zemljište predniku tužitelja radi privođenja konačnoj namjeni, a da pravni prednik prvoapelanta svoju obavezu iz spornog ugovora nije u cijelosti izvršio. Shodno tome, Viši privredni sud je zaključio da je u postupku povodom kojeg je donesena presuda Osnovnog suda od 20. juna 1986. godine „nesporno utvrđena činjenica o postojanju ugovora između parničnih stranaka i da tuženi (prvoapelant) nije ispunio svoje obaveze iz ugovora od 16. oktobra 1979. i 22. oktobra 1979. godine (sporni ugovor)“.

23. Viši privredni sud je, također, utvrdio da su prednik tužitelja, i to SIZ za upravljanje građevinskim zemljištem u Banjoj Luci, i pravni prednik prvoapelanta zaključili Ugovor pod brojem 05-1867/79 od 16. oktobra 1979. godine čiji je predmet reguliranje međusobnih odnosa ugovornih strana u vezi sa dislokacijom stare autobuske stanice u Banjoj Luci. Navedeno je da su stranke u članu 1. ugovora ugovorile da je programom uređenja građevinskog zemljišta predviđeno da se izvrši dislokacija stare autobuske stanice iz centra grada na novu lokaciju, a članom 2. ugovora pravni prednik prvoapelanta prenosi pravo korištenja na nekretninama u k. o. Banja Luka 1 u korist prednika tužitelja, i to na parcelama preciznije označenim u obrazloženju presude. Viši privredni sud je, dalje, naveo da su članom 4. navedenog ugovora pravni prednik prvoapelanta i pravni prednik tužitelja ugovorili da je prednik prvoapelanta saglasan da pravni prednik tužitelja može odmah, na osnovu tog ugovora, upisati pravo korištenja na nekretninama iz člana 2. ugovora u zemljišnim knjigama kod Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Banjoj Luci. Dalje je navedeno da, kada se dovedu u uzajamnu vezu dokazi u vidu isprava, i to Ugovor broj 05-1867/79 od 16. oktobra 1979. godine i pravomoćna Presuda Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine, koja predstavlja javnu ispravu, onda jasno proizlazi da su u konkretnoj pravnoj stvari prvoapelant i tužitelj zaključili pismeni ugovor o prometu nekretnina, da potpisi ugovornih strana nisu ovjereni pred nadležnim sudom, što je obaveza iz Zakona o prometu nekretnina, da postoji pismeno zaključeni ugovor bez obzira na činjenicu da tužitelj nije ponudio originalni primjerak ugovora u dokaznom postupku, te da je ugovor kakav su stranke zaključile izvršen u cjelini ili pretežnom dijelu u odnosu na obaveze stranaka koje su iz njega proizašle. Navedeni ugovor je, prema obrazloženju Višeg privrednog suda, poslužio kao dokaz u parničnom predmetu Osnovnog suda broj Ps 480/88 od 20. juna 1986. godine i upravo na osnovu tog ugovora Osnovni sud je obavezao pravnog prednika prvoapelanta da dislocira navedene objekte koji su bili izgrađeni na označenom zemljištu, „u protivnom da će tužilac, tj. pravni prednik tužioca, dislociranje predmetnih objekata izvršiti posredstvom trećih lica o trošku tuženog (apelanta)“.

24. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja o pravnoj valjanosti Ugovora broj 05-1867/79 koji je zaključen između stranaka 16. oktobra 1979. godine, i to pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika prvoapelanta, pozivajući se na odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, kao i na odredbe člana 2. citiranog zakona. Viši privredni sud je navedeni stav temeljio na zaključku da je tužitelj isplatio prvoapelantu cijenu iz ugovora i da je ugovor izvršen u cijelosti, da je u konkretnom slučaju prvoapelant dobrovoljno predao sporne nekretnine tužitelju, odnosno putem suda (što je utvrdio na osnovu presude Osnovnog suda od 20. juna 1986. godine), a da se cijena naknade koju su stranke ugovorile odnosila na objekte koji su se nalazili na spornim nekretninama. S tim u vezi je istaknuto da je u postupku utvrđeno da je pravnom predniku tužitelja banka odobrila sredstva za namjenu iz ugovora, odnosno da je Fond za obnovu i razvoj odobrio sredstva na ime otkupa dijela stare autobuske stanice, kao i na ime rekonstrukcije ulica, kao i da je zaključen ugovor između SIZ-a i PBS Osnovna banka Banja Luka kojim banka SIZ-u odobrava investiciona sredstva u iznosu od 14.057.000,00 dinara, a da će se sva sredstva upotrijebiti za otkup dijela stare „željezničke“ stanice. S tim u vezi, Viši privredni sud je zaključio da u toku postupka „tuženi (prvoapelant) nije dokazao da je u odnosu na ugovorenu cijenu iz spornog ugovora podnosio tužbu protiv tužioca radi isplate cijene, odnosno radi ispunjenja ugovora, niti je dokazao da je podnosio eventualnu tužbu zbog predaje u posjed ukoliko je smatrao da ugovorenu cijenu tužilac nije isplatio, ili da tužilac nekretnine eventualno koristi protivpravno“. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, navedeno upućuje na zaključak da je tužitelj isplatio ugovorenu cijenu iz spornog ugovora tuženom (prvoapelantu) koja se odnosila na uklanjanje objekata koji su se nalazili na predmetnim nekretninama u iznosu kako je to ugovoreno ugovorom od 16. oktobra 1979. godine“.

25. Viši privredni sud je, također, obrazložio da su pravni prednici stranaka članom 1. ugovora od 16. oktobra 1979. godine ugovorili da je Programom uređenja građevinskog zemljišta predviđeno da se izvrši dislokacija stare autobuske stanice iz centra grada na novu lokaciju, dok su članom 2. ugovorne strane ugovorile da pravni prednik apelanta prenosi u korist prednika tužitelja pravo korištenja predmetnih nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva. Ocjenjujući da je pravni prednik tužitelja stupio u posjed predmetnih nekretnina „prije više od četrdeset godina, da je on sa svoje strane ispunio svoje obaveze iz ugovora“, Viši privredni sud je zaključio da u konkretnom slučaju „nije od značaja što ne postoji zapisnik o primopredaji nekretnina potpisan parničnih stranaka“, jer iz dokaza izvedenih u toku postupka jasno proizlazi da je tužitelj u posjedu predmetnih nekretnina. Stoga je Viši privredni sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan shodno odredbama člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina.

26. U odnosu na prvoapelantov protivtužbeni zahtjev, Viši privredni sud je zaključio da je „tuženi (prvoapelant) u odnosu na svoj protivtužbeni zahtjev morao dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u državini tužioca da bi ostvario pravo na vraćanje stvari kao vlasnik“, shodno odredbama člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, što prvoapelant, prema mišljenju Višeg privrednog suda, nije dokazao, te da je stoga njegov protivtužbeni zahtjev neosnovan.

27. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006434 18 Rev 2 od 8. maja 2018. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija prvoapelanta izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda od 17. oktobra 2017. godine s obzirom na to da vrijednost spora ne prelazi iznos od 20.000,00 KM. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju revizija ne ispunjava imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP, te da prvoapelant nije ponudio razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju postoji potreba da se o reviziji odluči u smislu člana 237. st. 3. i 4. ZPP (odlučivanje povodom revizije bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima i da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

28. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U opširnoj apelaciji navode da je nesporno da je Viši privredni sud donio presudu koja je istovjetna onoj koju je Ustavni sud ukinuo svojom Odlukom broj AP 2560/14. Apelanti navode da je Viši privredni sud ponovo preinačio odluku prvostepenog suda i ponovo samo na osnovu Presude Osnovnog suda broj 480/88 od 20. juna 1986. godine utvrdio da je sporni ugovor zaključen i obaveze koje su proizašle iz tog ugovora izvršene iako ne postoji nikakav konkretan dokaz za takav zaključak. Apelanti navode da se, također, pitanje prava vlasništva na spornim nekretninama ne može rješavati odvojeno od pitanja vlasničke trasformacije preduzeća u državnom, odnosno ranije društvenom vlasništvu, a kakav stav je, prema navodima apelanata, zauzeo i Ustavni sud u navedenom predmetu broj AP 2560/14. Nadalje, navode da je u toku postupka predloženo i provedeno više od 110 dokaza, ali da je Viši sud svoju odluku zasnovao samo na tri dokaza, i to na neovjerenoj fotokopiji spornog ugovora, navedenoj presudi Osnovnog suda i odluci o odobrenju novčanih sredstava predniku tužitelja, a što je taj sud učinio i u postupku i presudi koju je Ustavni sud ukinuo Odlukom broj AP 2560/14 i pri tome apelanti obrazlažu detaljno svaki od provedenih dokaza. Apelanti navode i da je Viši privredni sud naprosto iskopirao svoju raniju odluku koju je Ustavni sud ukinuo, te da je potpuno pogrešan zaključak Višeg privrednog suda da je nesporno da je tužitelj više od 40 godina u posjedu spornih nekretnina, jer da je to istina, postavlja se pitanje zašto onda tužitelj vodi sudski spor o njima.

b)Odgovor na apelaciju

29. Viši privredni sud je naveo da je u osporenoj odluci dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i zbog kojih razloga, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u osporenoj odluci. Smatra da u postupku pred tim sudom nisu prekršena ustavna prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

30. Okružni privredni sud je naveo da u postupku koji je vođen pred tim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.

31. Umješač je naveo da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Između ostalog, navedeno je da je na osnovu Odluke Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Stara željeznička stanica - Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske-proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine i zbog čega taj objekat ne može biti vlasništvo prvoapelanta. Također je navedeno da je Viši privredni sud u osporenoj presudi dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena procesnih i materijalnopravnih propisa nije bila proizvoljna i na štetu apelanata. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

32. Tužitelj je naveo da su tvrdnje apelanata neutemeljene i da nisu zasnovane na činjenicama predmeta, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Neformalnost ugovora Član 67. stav (1) (1)Zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.

Sankcije nedostatka posebne forme Član 70.

(1)Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizilazi što drugo.

(2)Ugovor koji nije zaključen u ugovorenoj formi nema pravno dejstvo ukoliko su stranke punovažnost ugovora uslovile posebnom formom.

34. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.

35. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 i 49/09), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav (1) (1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 229. stav (1) tačka 3.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

3) Ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

Član 237. stav (2) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka, a u privrednim sporovima 20.000 KM.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom broj AP 3419/18 Rješenje Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006434 18 Rev 2 od 8. maja 2018. godine kojim je odbačena revizija apelanata protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 3 od 17. oktobra 2017. godine zbog neispunjavanja uvjeta imovinskog cenzusa, odnosno da je odbačena zbog formalnog razloga. Dakle, navedeno rješenje ne predstavlja odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su stranke u predmetnom postupku koristile. Ustavni sud, s tim u vezi, zapaža da je odluka o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku u konkretnom slučaju Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 3 od 17. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. januara 2018. godine a apelacija je podnesena 10. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).

43. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem je rješavano pitanje prava valjanosti ugovora iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi.

44. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučivanja došlo do proizvoljne primjene prava.

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud će uporediti i razmotriti presudu Višeg privrednog suda koja je osporena konkretnom apelacijom sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 2560/14.

47. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz osporene presude Višeg privrednog suda, a što je vidljivo iz činjenica predmeta navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, proizlazi da je taj sud ponovio isti stav kao u presudi koju je Ustavni sud ukinuo svojom Odlukom broj AP 2560/14. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud ponovo istakao da je u postupku dokazana valjanost spornog ugovora i da je utvrđeno da je ugovor izvršen i pri tome se taj sud ponovo pozvao i svoju presudu zasnovao na tri „dokaza“ (presudi Osnovnog suda iz 1986. godine, odluci o dodjeli sredstava predniku tužitelja i neovjerenu fotokopiju spornog ugovora koji nije ovjeren u sudu) a koja utvrđenja, u suštini, proizlaze iz citirane presude Osnovnog suda iz 1986. godine. Na taj način Viši privredni sud nije uvažio stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2560/14 u kojoj je jasno naznačeno da se zaključak o valjanosti spornog ugovora i njegovom eventualnom izvršenju ne može zasnovati isključivo na navedenim dokazima. Postupajući na taj način, ne vodeći računa o nalogu Ustavnog suda, kao ni o suštini već citiranih odredaba ZOO, ZPP i Zakona o prometu nepokretnosti, Viši privredni sud ponovo nije sagledao specifičnu situaciju konkretnog predmeta, niti predložene i provedene dokaze u postupku pred prvostepenim sudom.

48. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud i u ovom postupku, kao i u prethodnom postupku u kojem je donesena presuda Višeg privrednog suda koju je Ustavni sud ukinuo, slijedeći relevantne zakonske odredbe zaključio da se na osnovu provedenih dokaza-citirane presude Osnovnog suda, potvrde i odluke o dodjeli novčanih sredstava predniku tužitelja i neovjerene fotokopije spornog ugovora - ne može smatrati dokazanim da je sporni ugovor zaključen i izvršen. Okružni sud je, s tim u vezi, istakao „da se na osnovu vjerovatnosti ne može zaključiti da je određena činjenica dokazana, pri čemu je teret dokazivanja u tom slučaju bio na tužitelju“. Ustavni sud ukazuje da navedeni stav proizlazi i iz same Odluke Ustavnog suda broj AP 2560/14, kojom je prvi put utvrđena povreda prava apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud ističe i da je obrazloženje navedene presude Okružnog privrednog suda, za razliku od obrazloženja presude Višeg privrednog suda, argumentirano i jasno i da je iz njega vidljiv proces provođenja dokaza i činjenica utvrđenih na tim dokazima koje su dovedene u kontekst sa relevantnim zakonskim odredbama, te da time navedeno obrazloženje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

49. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu Presudu Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 3 od 17. oktobra 2017. godine i ostaviti na snazi Presudu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 006434 17 Pž 2 od 7. augusta 2017. godine. Pri tome Ustavni sud ističe da se ovom odlukom Ustavnog suda ne dira u prava umješača s obzirom na to da se objekat u kojem je smješten umješač nalazi na parceli (k.č. broj 3752) detaljno preciziranoj u presudi a koja je društveno/državno vlasništvo i za koju tužitelj nije obavezan presudom Okružnog privrednog suda, koja se ostavlja na snazi, da je vrati prvoapelantu.

50. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

51. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kako apelanti kršenje navedenih prava vezuju za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da je pravo na pravično suđenje apelanata prekršeno, Ustavni sud smatra da u ovakvoj situaciji nema potrebe posebno razmatrati pitanje kršenja prava na imovinu. VIII.Zaključak

52. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Viši privredni sud, zanemarujući odluku Ustavnog suda kojom mu je predmet vraćen na ponovni postupak, ponovno donio istovjetnu odluku kao što je ona koju je Ustavni sud ukinuo i zasnovao je na „vjerovatnoći istinitosti“, a ne na čvrstim dokazima provedenim u postupku.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-820/18 ("Autoprevoz" a.d. Banja Luka i "Bewo… | Sudska praksa | Aktio