Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2679/18 (D. M.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ugovor o poklonu
  • Nekretnina
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2679/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2679/18, rješavajući apelaciju Dževdete Mešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževdete Mešić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024180 17 Rev od 23. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dževdeta Mešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjih Rainaca-Kalesija, koju zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnijela je 9. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 024180 17 Rev od 23. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i M. M. i J. K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 6. i 8. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. novembra 2019. godine, dok tuženi nisu dostavili traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Apelantica je Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela tužbu (30. aprila 2007. godine) protiv prvotuženog radi vraćanja zajma. Općinski sud je 24. augusta 2007. godine presudom zbog propuštanja usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i naložio prvotuženom da joj vrati zajam, tj. pozajmljeni novac u iznosu od 33.400,00 KM i 19.190,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Odlučujući o prijedlogu prvotuženog za ponavljanje pravomoćno završenog postupka presudom zbog propuštanja, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je rješenjem od 15. aprila 2009. godine dozvolio ponavljanje postupka, ukinuo prvostepenu presudu zbog propuštanja od 24. augusta 2007. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku presudom Općinskog suda od 24. septembra 2010. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 15. februara 2012. godine, obavezan je prvotuženi da apelantici vrati zajam (33.400,00 KM i 19.190,00 eura) sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen dio apelantičinog zahtjeva koji se odnosi na tok kamata, kao i sa dio zahtjeva za troškove postupka preko dosuđenog iznosa.

8. Apelantica je na osnovu presude zbog propuštanja protiv prvotuženog pokrenula izvršni postupak radi naplate svojih potraživanja (prodajom nepokretnosti prvotuženog, pobliže navedenih u prijedlogu za izvršenje) koji je rješenjem Općinskog suda od 15. aprila 2009. godine obustavljen u odnosu na prodaju nepokretnosti prvotuženog (predmetne nekretnine nisu u vlasništvu izvršenika-prvotuženog), dok je navedeno da će se izvršni postupak nastaviti na pokretnoj imovini prvotuženog.

Postupak okončan osporenom presudom

9. Općinski sud je, odlučujući po apelantičinoj tužbi koju je podnijela 25. aprila 2008. godine protiv tuženih „radi poništenja ugovora o poklonu“, donio Presudu broj 32 0 P 024180 15 P 3 od 5. maja 2015. godine kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu sačinjen i ovjeren 7. novembra 2007. godine između prvotuženog kao poklonodavca i drugotužene kao poklonoprimca. Slijedom toga, naloženo je zemljišnoknjižnom uredu i geodetskoj upravi da uspostavi ranije zemljišnoknjižno i katastarsko stanje, dok su obavezani tuženi da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela predmetnu tužbu radi poništenja ugovora o poklonu iz koje proizlazi da je prvotuženi u ranijim sudskim postupcima obavezan da apelantici isplati određeni novčani iznos, da je apelantica na temelju te presude podnijela prijedlog za izvršenje tražeći „izvršenje na nekretninama koje su vlasništvo i posjed tuženog bile u vrijeme presuđenja i donošenja rješenja o izvršenju“, te da je prvotuženi „s ciljem izbjegavanja izvršenja, te naplate dosuđenog novčanog iznosa izvršio promet navedenih nekretnina na način da ih je poklonio drugotuženoj kao kćerki“. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je u prethodno vođenom parničnom postupku prvotuženi obavezan isplatiti apelantici na ime zajma novčani iznos od 33.400,00 KM i 19.190,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Istaknuto je da navedena obaveza proizlazi iz pozajmljenog novca i da je ona utvrđena presudom zbog propuštanja od 24. augusta 2007. godine, odnosno nakon što je usvojen prijedlog prvotuženog za ponavljanje postupka donesena je presuda od 24. septembra 2010. godine kojom je utvrđena obaveza prvotuženog na isplatu navedenog novčanog iznosa po osnovu ugovora o zajmu. Dalje, apelantica je na osnovu presude zbog propuštanja podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja (pljenidbom i prodajom nekretnina prvotuženog) na nekretninama koje su bile predmet ugovora o poklonu od 7. novembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Navedeno je da je među parničnim strankama nesporno da je predmetni ugovor o poklonu zaključen na predmetnim nekretninama (1/2 porodične kuće koja pripada prvotuženom) koje su bile predmet izvršenja u smislu naplate apelantičinog potraživanja, te da je prvotuženi predmetnu nekretninu poklonio svojoj kćerki (drugotuženoj). Iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica izdjejstvovala odluke kojima je utvrđena obaveza prvotuženog da joj vrati pozajmljeni novac, dok prvotuženi nije izvršio svoju obavezu i vratio apelantici novac.

11. Općinski sud je naveo da iz ranije donesenih presuda proizlazi da je ugovor o poklonu zaključen nakon donošenja presude zbog propuštanja, što ukazuje na mogući zaključak da je prvotuženi na taj način pokušao izbjeći svoju obavezu vraćanja zajma. Dalje, Općinski sud je ocijenio kao paušalne i ničim dokazane navode tuženih (da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu prvotuženog i njegove supruge, da je poklonio dio predmetne nekretnine i da se apelantica mogla naplatiti na drugi način), te je navedeno da su ove navode tuženi mogli isticati u izvršnom postupku kao prigovor na rješenje o izvršenju. Također, Općinski sud je ostale navode tuženih u odnosu na dospijeće nastale obaveze ocijenio kao irelevantne za predmetnu pravnu stvar zbog toga što je apelantičino potraživanje dospjelo momentom donošenja presude zbog propuštanja, odnosno presude donesene nakon ponavljanja postupka, kao i činjenice da apelantici nije vraćen pozajmljeni novac. Općinski sud je istakao da je tuženi svojim postupanjem (poklonio svoju imovinu kćerki) doveo apelanticu u nezavidan položaj (u smislu naplate navedenog dugovanja) zbog čega apelantica ima pravni interes da traži utvrđivanje ništavosti zaključenog ugovora o poklonu. Naime, prvotuženi je zaključenjem predmetnog ugovora o poklonu izbjegao eventualnu mogućnost prodaje označenih nekretnina u toku izvršnog postupka zbog čega je Općinski sud, shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredaba čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i važeće Advokatske tarife.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 024180 16 Gž 2 od 17. maja 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe tuženih i potvrđena je prvostepena presuda, dok su odbijeni zahtjevi apelantice i drugotužene za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu dospjelosti apelantičinog potraživanja. Ovo zbog toga što se u konkretnom slučaju ne radi o apelantičinom zahtjevu za sudsku zaštitu po osnovu paulijanske tužbe u smislu odredaba čl. 280. do 285. ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je apelantica kao povjerilac mogla pobijati pravne radnje svog dužnika (prvotuženog) u dijelu koliko je potrebno za ispunjenje njenih potraživanja i ukoliko prvotuženi nema dovoljno sredstava za ispunjenje njenog potraživanja (član 280. st. 1. i 2. u vezi sa članom 284. ZOO). Međutim, ovo ne isključuje pravo apelantice, kao povjerioca, na isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu koji je prvotuženi zaključio sa drugotuženom zbog njegove prividnosti, što je apelantica i tražila u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelantica je tužbenim zahtjevom tražila utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o poklonu, pozivajući se na odredbu člana 66. stav 1. ZOO (u presudi pogrešno navedeno član 61. stav 1. ZOO) u vezi sa članom 103. stav 1. ZOO u kojim granicama tužbenog zahtjeva je morao i odlučivati prvostepeni sud.

13. Kantonalni sud je naveo da su irelevantni žalbeni navodi da potraživanje tužiteljice nije dospjelo za isplatu do podnošenja tužbe (25. aprila 2008. godine). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda zbog propuštanja od 24. augusta 2007. godine ukinuta rješenjem drugostepenog suda od 15. aprila 2009. godine, ali da su tuženi zanemarili da je nakon navedenog rješenja Kantonalnog suda donesena pravosnažna presuda (24. septembra 2010. godine) kojom je prvotuženi ponovo obavezan da vrati zajam apelantici. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvotuženi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o poklonu znao da je dužan apelantici navedeno novčano potraživanje. Također, Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda u pogledu sudskih postupaka koje je vodila apelantica (tužba radi vraćanja zajma i izvršni postupak), te je naveo da je u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvotuženi zaključenjem predmetnog ugovora o poklonu želio samo da stvori privid kod apelantice da predmetne nekretnine nisu njegove, već da su one vlasništvo drugotužene. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni ugovor u smislu člana 66. stav 1 ZOO prividan i da nema djejstvo među ugovornim stranama, odnosno da je taj ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Osim toga, Kantonalni sud smatra da apelantica, iako nije ugovorna strana u ugovoru čije se utvrđenje ništavosti traži, ima opravdan pravni interes za podizanje tužbe radi utvrđenja, u smislu odredbe člana 54. stav 2. ZPP u vezi sa članom 109. ZOO, zbog toga što se njen položaj pokazuje kao nesiguran u odnosu na tužene. Naime, apelantica ima opravdanu potrebu da se nepostojanje pravnog odnosa (kao što je slučaj u konkretnom predmetu) učini nesumnjivim pri čemu drugotužena ne može imati položaj trećeg savjesnog lica (član 66. stav 3. ZOO). Ovo tim prije što iz podataka spisa proizlazi da je punomoćnik drugotužene odustao od dokaza saslušanja drugotužene kao parnične stranke uz paušalno navođenje da je ona bolesna, dok iz iskaza prvotuženog prvostepeni sud nije mogao steći uvjerenje da je stvarna namjera prvotuženog bila da predmetne nekretnine pokloni drugotuženoj, budući da je njegov iskaz u suprotnosti sa materijalnim dokazima koje je izvela apelantica.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 024180 17 Rev od 23. januara 2018. godine uvažena je revizija drugotužene, preinačene su obje nižestepene presude i odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da je paušalan prigovor drugotužene o povredi odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom. Ovo zbog toga što se ne ukazuje niti na jednu odredbu ZPP koja eventualno nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena, a što bi bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Također, Vrhovni sud je naveo da nije ustanovio povrede parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti s obzirom na to da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da je konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o poklonu apelantica zasnovala na činjenici da je prvotuženi, znajući da ima obavezu da vrati apelantici pozajmljeni novac po pravosnažnoj presudi Općinskog suda od 24. septembra 2010. godine (u iznosu od 33.400,00 KM i 19.190,00 eura), zaključio ugovor o poklonu sa drugotuženom (kćerkom) sa namjerom da apelantici uskrati mogućnost izvršenja naplate u izvršnom postupku smatrajući da je zbog toga predmetni ugovor o poklonu prividan i kao takav ništav (član 66. stav 1. ZOO). U pobijanoj odluci drugostepenog suda prihvaćeno je odlučenje prvostepenog suda da je predmetni ugovor o poklonu prividan i da nema djejstvo među ugovornim stranama zbog čega je ništav, shodno odredbi člana 103. stav 1. ZOO.

15. Vrhovni sud je istakao da je bitno obilježje prividnog ugovora da ugovorne strane izjave volja daju prividno bez namjere da proizvedu pravno djejstvo. Međutim, kako dalje navodi Vrhovni sud, kod zaključenog (predmetnog) ugovora o poklonu izjave volja date su stvarno sa ciljem da se izvrši prijenos suvlasničkog prava sa poklonodavca na poklonoprimca (član 26. ZOO), što je i učinjeno upisom u zemljišnu knjigu, zbog čega ne stoji ocjena da je predmetni ugovor prividan i samim time ništav. Naime, kod predmetnog ugovora o poklonu postoji dopušten i moguć predmet ugovorne obaveze (član 46. stav 2. ZOO), postoji osnov ugovorne obaveze jer je poklonodavac suvlasnik nekretnine sa ½ koju je prenio u suvlasništvo poklonoprimca tako da je prenio onoliko prava koliko je i imao (član 52. ZOO), te postoji opća poslovna sposobnost ugovarača da izjave pravno relevantnu volju za stjecanje ugovorenih prava i obaveza (član 56. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je istakao da predmetni ugovor o poklonu ispunjava sve tražene uvjete punovažnosti po materijalnom pravu i da se on ne može smatrati ništavim, kao što to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. Naime, samo u slučaju kada navedene materijalne pretpostavke nisu ispunjene pojedinačno ili kumulativno, tek tada bi se zaključeni ugovor o poklonu mogao smatrati ništavim. Dalje, apelantica je sve vrijeme, do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda, tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o poklonu zasnivala na činjenici da je predmetni ugovor ništav zbog toga što je zaključen sa namjerom da se spriječi (apelantica) da svoje dosuđeno potraživanje naplati u izvršnom postupku prodajom nekretnine, koja činjenica, po ocjeni Vrhovnog suda, nije razlog za ništavost. S bzirom na to da apelantica ni do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda nije iznijela činjenicu koja prema ZOO može biti razlog za ništavost, Vrhovni sud je uvažio reviziju drugotužene i odlučio kao u izreci presude prema odredbi člana 250. stav 1. ZPP, imajući u vidu da su tuženi jedinstveni nužni suparničari i da se izjavljena revizija drugotužene proteže i na prvotuženog koji nije izjavio reviziju (član 366. ZPP). Vrhovni sud nije odlučivao o troškovima postupka budući da drugotužena u reviziji nije ponovila zahtjev za dosuđenje troškova postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava apelantica je u apelaciji, između ostalog, detaljno navela tok predmetnog postupka i presude prvostepenog i drugostepenog suda za koje smatra da su pravilne, te je istakla da je Vrhovni sud svojom odlukom povrijedio njeno pravo na jednako postupanje. Naime, apelantica smatra da je Vrhovni sud svoju odluku donio uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava i bez osvrta na činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, te da su u konkretnom slučaju izostali razlozi i objašnjenja zbog kojih je Vrhovni sud promijenio stav koji je inače zastupao u istim slučajevima. Apelantica navodi da je ustaljena praksa Vrhovnog suda i nižestepenih sudova da u predmetima u kojim je više osoba istaklo istovrsne zahtjeve u istim situacijama sud utvrđuje motiv ugovora, da li je ugovor protivan moralu društva, te da li je ugovor fiktivan i samim tim apsolutno ništav, što je u konkretnom slučaju izostalo. Apelantica je ukazala na presudu Vrhovnog suda u predmetu broj 70 0 Ps 000137 09 Rev od 10. februara 2011. godine (koja nije dostavljena uz apelaciju, već su samo navedeni dijelovi te presude) u kojoj je, prema apelantičinom shvatanju, u istoj situaciji kao u konkretnom slučaju presuđeno sasvim suprotno od pobijane presude (uvažena revizija tužitelja, preinačena drugostepena presuda na način što je odbijena žalba tuženih i potvrđena prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu nekretnina zaključen između zakonskog zastupnika tuženog (tuženi pravosnažnom presudom obavezan da tužitelju isplati iznos od 159.136,48 KM) i njegovog sina, kojim je prenesena imovina privrednog društva na sina sa namjerom da se ošteti tužitelj tako da se onemogući izvršenje pravosnažne presude) s obzirom na to da se radilo o nedopuštenom motivu koji ugovor čini ništavim, odnosno da je navedeni pravni posao apsolutno ništav zbog postojanja svjesnog nesklada između volje i očitovanja. Apelantica smatra da je Vrhovni sud donio protivrječnu presudu o istom činjeničnom i pravnom pitanju, odnosno da je osporenom presudom povrijedio načelo pravne sigurnosti koje je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom, da su neosnovani apelantičini navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji, te da ostaje u cijelosti kod obrazloženja osporene presude. Istakao je da je apelantica u konkretnom slučaju trebalo da traži pravnu zaštitu podnošenjem tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji koje su preduzete na štetu povjerioca (čl. 280-285. ZOO).

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) glasi:

Član 250.

(1)Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Član 366.

Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način po svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju djejstvo parničnih radnji koje su preduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Kakav mora biti predmet obaveze Član 46.

(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.

(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Ugovor poslovno nesposobnog lica Član 56.

(1) Za zaključenje punovažnog ugovora potrebno je da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora.

[…] Prividan ugovor Član 66.

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

[…] Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[…] VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 024180 17 Rev od 23. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin punomoćnik je primio 14. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na poništenje ugovora o poklonu predmetnih nekretnina na kojim je apelantica tražila prinudno izvršenje radi naplate novčanog potraživanja utvrđenog u drugom parničnom postupku iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. U vezi sa apelantičinim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

30. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, na temelju ovlaštenja sadržanog u članu 250. stav 1. ZPP, uvažio reviziju drugotužene, preinačio nižestepene presude i u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Tom odredbom je propisano: „Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“ Dakle, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantičinim navodima, Vrhovni sud upravo na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom eksplicitno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO (čl. 26, 46. stav 2, 52. i 56. stav 1), da predmetni ugovor o poklonu ispunjava tražene uvjete punovažnosti po materijalnom pravu, odnosno da, suprotno zaključku nižestepenih sudova, predmetni ugovor nije ništav. Ovo zbog toga što postoji saglasnost volja u smislu člana 26. ZOO, te, kako je obrazložio Vrhovni sud, zato što je predmet obaveze dopušten i moguć (član 46. stav 2. ZOO) postoji osnov ugovorne obaveze jer je poklonodavac suvlasnik nekretnine sa ½ koju je prenio u suvlasništvo poklonoprimca, tako da je prenio onoliko prava koliko je i imao (član 52. ZOO), te postoji opća poslovna sposobnost ugovarača da izjave pravno relevantnu volju za stjecanje ugovorenih prava i obaveza (član 56. stav

1. ZOO). S druge strane, imajući u vidu apelantičin opredijeljeni tužbeni zahtjev, kao i utvrđenje da apelantica do zaključenja glavne rasprave nije iznijela činjenicu koja po ZOO može biti razlog za ništavost, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev. S obzirom na nespornu činjenicu da je apelantica tužbenim zahtjevom eksplicitno tražila da sud utvrdi „da je ništav ugovor o poklonu“, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je presuda zbog propuštanja od 24. augusta 2007. godine (kojom je utvrđena obaveza na vraćanje duga-zajma apelantici) ukinuta, da je u ponovnom postupku donesena nova odluka 24. septembra 2010. godine (potvrđena drugostepenom presudom od 15. februara 2012. godine), dok je predmetni ugovor o poklonu sačinjen i ovjeren 7. novembra 2007. godine. Također, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Vrhovnog suda na apelaciju proizlazi da je Vrhovni sud istakao da je apelantica u konkretnom slučaju, umjesto predmetne tužbe trebalo da podnese tužbu radi pobijanja dužnikovih radnji koje su preduzete na štetu povjerioca (čl. 280-285. ZOO). Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantičinu štetu.

31. U vezi sa prigovorima kojima apelantica ukazuje da je Vrhovni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao u konkretnom slučaju presudio sasvim suprotno od pobijane presude, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja apelantičini prigovori koji se odnose na načelo pravne sigurnosti čine neosnovanim. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi, Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). Međutim, u konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja je meritorna odluka Vrhovnog suda koja je donesena u postupku kojim je disponirala apelantica, od podnošenja tužbe i postavljanja tužbenog zahtjeva (o čemu je prethodno navedeno obrazloženje Vrhovnog suda), za koju Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke nije mogao utvrditi da je donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se u takvim okolnostima čine neosnovanim ovi apelantičini prigovori. Navedeno stoga što se stavovi suda nužno prilagođavaju tužbenom zahtjevu, kojim su redovni sudovi vezani, te činjeničnim okolnostima i raspoloživim dokazima svakog konkretnog slučaja, pa i onih na koje je apelantica ukazala u apelaciji. Iz presude na koju je ukazala apelantica (broj 70 0 Ps 000137 09) Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio drugostepenu presudu na način što je odbio žalbu tuženih i potvrdio prvostepenu presudu kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu nekretnina zaključen između zakonskog zastupnika tuženog i njegovog sina (o prenosu imovine privrednog društva na sina sa namjerom da se onemogući izvršenje pravosnažne presude) s obzirom na to da je utvrđena njegova ništavost zbog svjesnog nesklada između volje i očitovanja ugovornih strana. Ustavni sud zapaža da se u navedenom predmetu radilo o prenosu imovine privrednog društva na fizičko lice, te da su redovni sudovi utvrdili da je namjera zakonskog zastupnika tuženog bila da se onemogući izvršenje pravosnažne presude (namirenja duga tužitelju). Upravo navedene okolnosti u bitnome razlikuju apelantičin slučaj od predmeta na koji se apelantica pozvala. Shodno tome, Ustavni sud ove apelacione prigovore smatra neosnovanim.

32. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredaba ZOO na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, na temelju izvedenih dokaza i uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, obrazložio zašto je revizija drugotužene osnovana, odnosno zašto je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o poklonu, odnosno nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na koju je apelantica neosnovano ukazivala.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević