Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3183/19 (R.Ž.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3183/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3183/19, rješavajući apelaciju R. Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela R. Ž.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018386 17 Uvp od 15. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. Ž. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa ZAK Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnijela je 5. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018386 17 Uvp od 15. maja 2019. godine.

2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 4. novembra 2016. godine kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka od 4. februara 2016. godine, kojim je odbijena žalba apelantice izjavljena protiv Rješenja Područne jedinice Laktaši broj od 16. novembra 2015. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev apelantice za ispravku pogrešnog upisa u katastarskom operatu i upisa nje kao posjednika na nepokretnostima pobliže označenim izrekom rješenja, upisanih u naznačeni posjedovni list kao posjed P.D.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelantice da je u provedenom postupku pokušala da dokaže da joj organi uprave nisu omogućili uvid u svu dokumentaciju vezanu za ove nepokretnosti, jer nije navela o kojoj se tačno dokumentaciji radi, pri čemu se svi dokazi na kojima se zasnivaju odluke organa uprave zatiču u spisu i izvedeni su na raspravi kojoj je prisustvovala apelantica lično, te joj je omogućeno neposredno izjašnjenje. Vrhovni sud je ukazao da nije osnovan ni suštinski navod apelantice da su organi uprave bili dužni u upravnom postupku utvrditi da su pravni prednici zainteresovanih lica, prvo P.J. 1948. godine, potom P.M. 1960. godine, te kasnije zainteresovana lica, upisani bez valjanog pravnog osnova u katastarski operat. Vrhovni sud je naveo da se upis porodice Protić koji datira od osnivanja katastra 1948. godine pa do danas, praktično punih 70 godina, nikako ne može smatrati „nedostacima i propustima“ koje bi organ uprave mogao otkloniti primjenom odredbe člana 13. stav 1. Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta u vezi sa odredbom člana 71. stav1. Pravilnika za održavanje premjera i katastra zemljišta. Vrhovni sud je nadalje istakao da okolnosti konkretnog slučaja, tačnije postojanje parničnog postupka koji se već vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci, predmet broj 71 0 P 110224 IIP, između ovih stranaka u vezi sa pravima na predmetnim nepokretnostima, upravo ukazuju na to da će se sporni odnosi između stranaka isključivo riješiti u toj parnici, jer je samo parnični sud ovlašten da utvrdi da li su preci apelantice ove nepokretnosti prodali precima zainteresovanih lica usmenim ugovorom na temelju kojeg su uvedeni u posjed i upisani u katastarski operat, ili se pak radi o „samovlasnom zauzimanju imovine bez plaćanja naknade“ što tvrdi apelantica, a koje seako je to u pitanju, opet i isključivo rješava u parnici za predaju u posjed nepokretnosti, a nikako u postupku ispravke greške pred organom uprave.

4. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini, smatra da su upravni organi, Okružni sud u Banjaluci i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, što je rezultiralo osporenom odlukom kojom se vrijeđaju prava apelantice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3183/19 (R.Ž.) | Sudska praksa | Aktio