Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3589/19 (K. L.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3589/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3589/19, rješavajući apelaciju Konstantina Lazarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Konstantin Lazarević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004190 17 Uvp od 12. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Konstantin Lazarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Dejan Rakić advokat iz Sarajeva, podnio je 16. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 004190 17 Uvp od 12. juna 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, naloženu je apelantu kao poreskom obvezniku da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju, a koje se odnose na zakonitost i pravilnosti prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza izvrši uplatu utvrđene poreske obaveze i pripadajućih kamata u određenim novčanim iznosima.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelantu od strane pravnog lica (čiji je apelant osnivač i lice odgovorno za zastupanje) isplaćen dohodak od kapitala-dividenda u određenom novčanom iznosu, koja potiče iz raspodjele dobiti ostvarene u periodu od 2011. do 2013. godine na osnovu poslovanja tog pravnog lice čije je sjedište Modriči (RS), a za koji prihod nije plaćen porez po odbitku u momentu isplate niti je uplaćen porez na dohodak od kapitala po osnovu poreske prijave apelanta kao fizičkog lica shodno članu 48. stav 1. točka b) Zakona o porezu na dohodak. S tim u vezi, Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbe člana 3. stav 1. tačka g), člana 28. stav 1., člana 31. st. 1. i 2. i člana 44. stav 1. istog zakona, naveo da je pravilno apelantu rješenjem Područnog centra Doboj od 24. marta 2016. godine (potvrđeno rješenjem tuženog Ministarstva finansija RS od 16. juna 2016. godine) naloženo plaćanje utvrđenih obaveza po osnovu prihoda od kapitala. Vrhovni sud je naveo da se apelant (koji je rezident Bosne i Hercegovine, tačnije njenog entiteta Republike Srpske i Republike Srbije) u smislu odredaba Ugovora između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na poreze na dohodak i na imovinu (u daljnjem tekstu: Ugovor) smatra rezidentom Republike Srpske, jer ima tješnje ekonomske veze sa Republikom Srpskom, s obzirom da je kapital koji se oporezuje i ostvaren po osnovu poslovanja u Republici Srpskoj. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je članom 26. stav 2. Ugovora predviđeno da lice koje podliježe oporezivanju, bez obzira na pravna sredstva predviđena unutrašnjim zakonom država ugovornica, ukoliko smatra da je oporezivanje protivno odredbama Ugovora, može izložiti svoj slučaj nadležnom organu države ugovornice, a koji, ako smatra da je prigovor opravdan i ako nije u mogućnosti da sam dođe do zadovoljavajućeg rješenja, će nastojati slučaj riješiti zajedničkim dogovorom sa nadležnim organom druge države ugovornice, radi izbjegavanja oporezivanja koje nije u skladu s Ugovorom. Vrhovni sud je naveo da apelant ovu mogućnost i može koristiti, a što nije od uticaja na zakonitost prvostepene presude od 9. decembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog, pa je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje ove presude.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da „su ispunjeni uslovi iz Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na poreze na dohodak i imovinu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević