Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1264/18 (B. S. i drugi)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Vještak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Oduzimanje imovine
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1264/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1264/18, rješavajući apelaciju Branislava Smiljanića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Smiljanića, Rada Smiljanića i Dijane Stanković podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 011005 17 Kž 9 od 21. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branislav Smiljanić iz Banjaluke, Rade Smiljanić iz Kneževa i Dijana Stanković iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i apelantkinja ili apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, podnijeli su 27. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 011005 17 Kž 9 od 21. decembra 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1264/18.
2. Drugoapelant je 3. marta 2018. godine i lično podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 011005 17 Kž 9 od 21. decembra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1323/18. Drugoapelant je 23. marta 2018. godine dopunio navedenu apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 17. jula 2019. godine, a od Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 15. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1323/18. Od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Tužilaštva takođe je zatraženo 2. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1264/18.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su u periodu od 25. jula do 21. avgusta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju broj AP 1323/18, a u periodu od 9. do 14. oktobra 2019. godine dostavili su odgovore na apelaciju broj AP 1264/18.
5. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1264/18.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine (koja je postala pravosnažna 6. novembra 2014. godine) prvoapelant proglašen krivim zbog izvršenog produženog krivičnog djela zelenaštva iz člana 245 stav 2 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s tri krivična djela iznude iz člana 242 stav 1 KZRS i pet krivičnih djela iznude iz člana 242 stav 2 KZRS, te mu je za navedena krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet godina i novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM i oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnih djela u iznosu od 68.020,00 KM i 1.900,00 evra u novčanoj protivvrijednosti u KM prema kursu na dan uplate. Takođe proizlazi da je prvoapelant tom presudom na osnovu člana 298 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo pranja novca iz člana 280 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS i dva krivična djela iznude iz člana 242 stav 1 istog zakona, dok je na osnovu člana 297 stav 1 tačka b) ZKPRS odbijena optužba da je počinio krivično djelo zelenaštva iz člana 245 stav 1 KZRS.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
8. Tužilaštvo je, nakon što je prvoapelant pravosnažno osuđen zbog gore navedenih krivičnih djela, Zahtjevom broj T13 0 KT 0012954 12 podnesenim 29. oktobra 2015. godine Okružnom sudu zatražilo trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela od vlasnika imovine osuđenog – prvoapelanta i s njim povezanog lica – drugoapelanta, te trećih lica –apelantkinje i Lj. K. i N. K. Povodom navedenog zahtjeva Tužilaštva Okružni sud je, u smislu člana 30 stav 1 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine) održao posebno ročište na kojem je odlučio o zahtjevu.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 011005 16 K od 21. decembra 2016. godine, donesenom u krivičnom predmetu protiv osuđenog (prvoapelanta), trećeg lica (apelantkinje) i povezanog lica (drugoapelanta), te poimenice označenih trećih lica, usvojen je zahtjev Tužilaštva od 29. oktobra 2015. godine za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, pa je od prvoapelanta, koji je pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine proglašen krivim zbog izvršenih gore navedenih krivičnih djela, te s njim povezanog lica i trećih lica (drugoapelanta, apelantkinje, Lj. K. i N. K.) – vlasnika imovine trajno oduzeta imovina, detaljno precizirana u stavu I izreke predmetnog rješenja. Naime, od prvoapelanta je oduzeto precizirano parking mjesto u preciziranom objektu u podrumu kolektivne garaže stambeno-poslovnog objekta u ulici Bulevar Stepe Stepanovića u Banjaluci, a koji je lociran na preciziranom zemljištu (u daljnjem tekstu: predmetno parking mjesto). Od apelantkinje kao trećeg lica oduzet je precizirani automobil marke „Audi A-6“ (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo). Od drugoapelanta kao povezanog lica oduzet je stambeni objekat bruto površine 157,68 m², s pratećim objektima – garažom, pecanom i zidanom ogradom (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), a koji se nalazi u selu Čarići, opština Kneževo, izgrađen bez građevinske dozvole na preciziranom zemljištu u svojini drugoapelanta (u daljnjem tekstu: predmetna parcela). Stavom II izreke rješenja je određeno da se trajno oduzeta imovina iz stava I izreke povjerava na upravljanje Agenciji za upravljanje oduzetom imovinom RS koja je dužna da preduzme mjere za čuvanje i održavanje oduzete imovine do pravosnažnog okončanja postupka. Stavom III izreke je određeno da nakon pravosnažnosti rješenja, u skladu sa članom 46 stav 1 Zakona o oduzimanju imovine, trajno oduzeta imovina iz stava I izreke postaje svojina Republike Srpske.
10. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je odluka u konkretnoj pravnoj stvari donesena ocjenom dokaza izvedenih u toku postupka za trajno oduzimanje imovine, i to dokaza optužbe: saslušanjem više svjedoka (navedenih na strani 3 rješenja), te vještaka Milivoja Milovanovića i Dare Obradović – dipl. ing. građevine i Milkana Lukića– dipl. ek., kao i uvidom u brojnu materijalnu dokumentaciju (preciziranu na str. od 3 do 7 rješenja); zatim dokaza apelanata, i to: saslušanjem Borislava Smljanića u svojstvu svjedoka, saslušanjem vještaka finansijske struke Vladimira Gojkovića dipl. ek. i uvidom u materijalnu dokumentaciju (preciziranu na strani 7 rješenja); kao i dokaza koje su predložila treća lica Lj. K. i N. K. (preciziranih na str. od 7 do 11 rješenja). U obrazloženju rješenja je takođe prezentovan sadržaj preciziranih izvedenih dokaza (str. od 14 do 58 obrazloženja rješenja).
11. Okružni sud je konstatovao da je među strankama nesporno da je protiv prvoapelanta 30. jula 2012. godine pokrenuta finansijska istraga u skladu sa članom 15 stav 1 Zakona o oduzimanju imovine kao posebna vrsta istrage prije nego što je pokrenut krivični postupak zbog krivičnih djela za koja je osuđen, a koji je pokrenut naredbom o sprovođenju istrage od 25. septembra 2012. godine. Imajući u vidu odredbu člana 3 stav 1 tačka b) navedenog zakona, Okružni sud je zaključio da taj zakon reguliše takozvano „prošireno“ oduzimanje imovine koje nije vezano samo za konkretno krivično djelo i isključivo za izvršioca tog krivičnog djela (za razliku od oduzimanja imovinske koristi), nego propisuje zakonsku obavezu oduzimanja i svake druge imovine stečene iz kriminala kako samog izvršioca krivičnog djela tako i povezanih lica ili trećeg lica kao vlasnika takve imovine ukoliko ta lica kao vlasnici imovine ne dokažu da su imovinu stekli iz zakonitih prihoda. Ukazao je da je, imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, trajno oduzimanje imovine jedna vrsta mjere usmjerena ka vlasniku imovine, a povodom krivičnog postupka koji se vodi protiv lica za neko od krivičnih djela iz člana 2 Zakona o oduzimanju imovine. Istakao je da u tu grupu spadaju i krivična djela zbog kojih je prvoapelant pravosnažno osuđen jer vrijednost imovinske koristi koja je ostvarena izvršenjem navedenih krivičnih djela prelazi iznos od 50.000,00 KM. Takođe je ukazao da se postupak trajnog oduzimanja imovine pokreće kada se utvrdi da je imovina u njegovoj svojini u očiglednoj nesrazmjeri s njegovim zakonitim prihodima. Pored toga, istakao je da je cilj oduzimanja imovine prema navedenom zakonu ostvarenje opšteg principa prava „da niko ne može imati koristi od sopstvenog zlodjela“, a osuđenim licima ili licima navedenim u članu 3 stav 1 tač. v), g), d), đ) i e) navedenog zakona je ostavljena mogućnost da dokažu da je imovina stečena iz zakonitih prihoda.
12. Imajući u vidu da dakle „oduzimanje imovine“ propisano odredbama navedenog zakona nema karakter kazne, već mjere, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o tzv. „proširenom“ oduzimanju imovine od vlasnika imovine. Shodno tome, ocijenio je da je neosnovan prigovor da je zahtjev Tužilaštva trebalo odbaciti jer je prvoapelant navedenom pravosnažnom presudom oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo pranja novca. Naime, Okružni sud je ukazao da je prvoapelant istom tom presudom pravosnažno osuđen za krivična djela zelenaštva i iznude kojim je pribavio imovinsku korist u iznosu od 68.020,00 KM i 1.900,00 evra. Međutim, istakao je da imovina koja se oduzima po Zakonu o oduzimanju imovine ne mora da potiče iz konkretnog krivičnog djela za koje je osuđen, već iz kriminalne aktivnosti prvoapelanta koji je osuđen za krivična djela iz člana 2 stav 2 Zakona o oduzimanju imovine. Okružni sud je obrazložio da ono što razdvaja mjeru oduzimanja imovine od mjere oduzimanja imovinske koristi je, prije svega, to što se mjera oduzimanja imovine primjenjuje naknadno, dakle poslije pravosnažno okončanog krivičnog postupka i u odnosu na imovinu koja nije direktno u vezi s konkretnim krivičnim djelom, a da se s druge strane oduzimanje imovinske koristi izriče u okviru krivičnog postupka i njeno izricanje je direktno vezano za konkretno krivično djelo. Osim navedenog, Okružni sud je ukazao da je prvoapelant gore navedenom presudom oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo pranja novca iz člana 280 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS, a da je u obrazloženju te presude konstatovano da optužba nije opisala radnje optuženog koje bi činile obilježje krivičnog djela pranja novca, zbog čega je donesena odluka kao u izreci. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je takva odluka kada je u pitanju navedeno krivično djelo donesena zbog formalnih nedostataka.
13. Okružni sud je utvrdio da je među strankama nesporno da je drugoapelant prvoapelantov otac, te da je apelantkinja u 2012. godini bila prvoapelantova djevojka. Dalje je utvrdio da je nesporno da je prvoapelant u momentu pokretanja krivičnog postupka bio oženjen T. S. (kćerkom trećih lica Lj. K. i N. K.), s kojom se razveo na osnovu presude Osnovnog suda u Banjaluci od 9. oktobra 2013. godine, dok je njihova faktička bračna zajednica prestala 2008. godine. Dalje je utvrdio da drugoapelant živi u porodičnom domaćinstvu sa svojom suprugom Jovankom, sinom Borislavom i njegovom suprugom Suzanom, te njihovim djetetom. Pored toga, utvrdio je da je prvoapelant do ženidbe živio u porodičnom domaćinstvu svog oca (drugoapelanta), a nakon toga, odnosno nakon 9. oktobra 2000. godine živio je u mjestu Presnače, u početku u objektu koji je N. K. dobio u zamjenu za svoje nepokretnosti u Zagrebu, a nakon što je taj objekat porušen, u novosagrađenom objektu koji je izgrađen na mjestu prvobitnog objekta.
14. Na osnovu provedenih dokaza Okružni sud je zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je imovina prvoapelanta kao osuđenog lica, te s njim povezanog lica i trećih lica stečena prije pokretanja krivičnog postupka za krivično djelo iz člana 2 Zakona o oduzimanju imovine. Uvidom u notarski obrađen precizirani ugovor o kupoprodaji predmetnog parking mjesta, zaključenog 26. novembra 2009. godine između građevinskog preduzeća „Stefan Milutin“ d.o.o. Banjaluka kao prodavca i prvoapelanta kao kupca, te na osnovu iskaza svjedoka Steve Milutinovića, vlasnika tog preduzeća, Okružni sud je utvrdio da je prvoapelant vanknjižni vlasnik predmetnog parking mjesta s obzirom na to da mu je ono predato u posjed po osnovu navedenog ugovora, a prvoapelant je isplatio prodavcu pretežni dio od ukupne kupoprodajne cijene (koja iznosi 13.738,76 KM). Zatim, uvidom u ugovor o prijemu na komisionu prodaju „Ada-biznis“ d.o.o. Banjaluka precizirani broj od 6. septembra 2012. godine, Okružni sud je konstatovao da je taj ugovor o kupoprodaji predmetnog vozila za kupoprodajnu cijenu od 28.000,00 KM zaključen između M. P. kao prodavca i apelantkinje kao kupca. Imajući u vidu naprijed navedeno i potvrdu o registraciji, Okružni sud je konstatovao da je apelantkinja po osnovu pravnog posla stekla predmetno vozilo iako ga nije registrovala na svoje ime, odnosno iako se ono vodilo na M. P. sve do 13. jula 2015. godine kada je odjavljeno s evidencije. Okružni sud je iz precizirane materijalne dokumentacije, te iskaza svjedoka Radenka Ćelića (geometra koji je vršio identifikaciju zemljišta na kojem je izgrađen predmetni stambeni objekat) dalje utvrdio da je drugoapelant upisan kao korisnik predmetne parcele na kojoj je izgrađen predmetni objekat, a da je među strankama nesporno da je drugoapelant nasljeđivanjem stekao pravo svojine na toj predmetnoj parceli. Takođe je utvrdio da je izgradnja predmetnog objekta trajala od 2009. do 2012. godine i da on nije u cjelosti završen. Pri tome je Okružni sud ukazao da je vrijednost predmetnog parking mjesta i predmetnog vozila utvrđena na osnovu navedenih kupoprodajnih ugovora, a vrijednost predmetnog objekta (zajedno s pomoćnim objektima) od 130.238,79 KM na osnovu vještačenja po vještaku građevinske struke Milivoju Milovanoviću.
15. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Milkana Lukića i materijalnih dokaza utvrđeno koju imovinu osuđeni prvoapelant, povezano lice i treća lica posjeduju, te je utvrđena visina zakonitih prihoda i troškovi koje su u izvještajnom periodu oni imali. Tako je utvrđeno da osuđeni – prvoapelant sa suprugom T. S., s kojom je živio u faktičkoj zajednici do kraja 2008. godine, nije ostvario zakonite prihode. Naime, konstatovano je da je prvoapelant raspolagao računom V. Đ. i da su mu izvršene i uplate od drugih lica, ali da porijeklo tog novca u ukupnom iznosu od 63.754,70 KM nije utvrđeno. Dalje je utvrđeno da je porodica imala troškove života od 73.822,63 KM, te da je stekao imovinu vrijednu 314.970,88 KM i da nesrazmjera između zakonito stečenih prihoda, troškova i njegove imovine iznosi 324.769,25 KM. Takođe je utvrđeno da su drugoapelant i njegova porodica (supruga Jovanka, sin Borislav i snaha Suzana) ostvarili zakonito stečene prihode u iznosu od 86.205,66 KM, da su troškovi te porodice iznosili 90.592,57 KM, da je drugoapelant ostvario imovinu u iznosu od 149.860,49 KM i da nesrazmjera između njegove imovine i zakonito stečenih prihoda iznosi 145.473,58 KM. Pored toga, konstatovano je da se apelantkinja od 2010. godine vodi kao nezaposleno lice, pa u periodu od 2010. do 2012. godine nije ostvarila zakonite prihode, a da je u periodu od 1. januara 2008. do 31. decembra 2010. godine po osnovu plate u „Boledo“ i uplate D. S. ostvarila prihod od 37.135,67 KM, u kojem periodu je imala troškove po osnovu potrošačke korpe u iznosu od 18.027,70 KM i u kojem je i kupila predmetno vozilo u iznosu od 28.000 KM.
16. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Okružni sud imao u vidu i dokaze koje su predložili apelanti na okolnost da su na zakonit način obezbijedili prihode iz kojih je finansirana kupovina, odnosno izgradnja sporne imovine (vještačenje po vještaku Vladimiru Gojkovića dipl. ek., iskaz svjedoka Branislava Smiljanića i precizirane materijalne dokaze). Dovodeći nalaz i mišljenje vještaka Vladimira Gojkovića u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka Milkana Lukića, Okružni sud je utvrdio da su ovi nalazi u pogledu zakonito stečenih prihoda drugoapelanta, Borislava Smiljanića i Suzane Obradović skoro identični. Međutim, obrazložio je da vještak Vladimir Gojković nije utvrđivao troškove života koje je navedena porodica imala u spornom periodu, niti je utvrđivao vrijednost njihove imovine, pa se slijedom toga nije mogao ni izjasniti da li postoji očigledna nesrazmjera između zakonito stečenih prihoda i imovine koju je ta porodica stekla u spornom periodu, dok su nalaz i mišljenje vještaka Milkana Lukića potkrijepljeni materijalnim dokazima koji su navedeni u nalazu i mišljenju tog vještaka i u koje je sud izvršio uvid. Dalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Okružni sud cijenio sadržaj notarski ovjerenog ugovora o zajmu zaključenog 6. avgusta 2012. godine između prvoapelanta kao zajmoprimca i N. B. kao zajmodavaca, te sadržaj preciziranog pismenog akta Raiffeisen banke, kao i sadržaj iskaza koji je navedeno lice dalo u svojstvu svjedoka u predmetu privremenog oduzimanja imovine, pročitanog na ročištu pred tim sudom u skladu s odredbom člana 288 stav 2 ZKPRS, s obzirom na to da je navedeni svjedok umro i njegovo saslušanje nije bilo moguće. Međutim, Okružni sud je obrazložio da je iskaz tog svjedoka u potpunosti neuvjerljiv i nelogičan. Naime, ukazao je da je potpuno nelogično da bi to lice prvoapelantu posudilo iznos od 300.000,00 KM da bi zajedno kupili dva stana, a da pri tome ne ovjere dokument o tome. Takođe je ukazao da je tom licu, ukoliko je bilo u prijateljskim odnosima s prvoapelantom, moralo biti jasno da je prvoapelant u to vrijeme (2007. godine) bio nezaposlen, te da se postavlja pitanje odakle bi vratio toliki iznos novca. Pored toga, zaključio je da je nelogično da je ugovor o zajmu zaključen tek 6. avgusta 2012. godine, a da je zajam navodno dat prvoapelantu 2007. godine. Okružni sud je zaključio da sve navedeno ukazuje da se radi o fiktivnom ugovoru koji je zaključen da bi se zavarao trag nelegalno stečenog novca. Dalje, u odnosu na iskaz svjedoka Branislava Smiljanića, Okružni sud je ukazao da nije prihvatio taj iskaz jer je, između ostalog, prema nalazu i mišljenju vještaka Milivoja Milanovića, vrijednost predmetnog objekta 130.238,79 KM, odnosno da taj objekat nije mogao biti sagrađen za 25.000,00 KM kako to tvrdi taj svjedok. Osim toga, analizirajući iskaz svjedoka M. P. i precizirane materijalne dokaze, Okružni sud je zaključio da iz njih nesumnjivo proizilazi da je predmetno vozilo kupio prvoapelant i fiktivno ga registrovao na M. P., te da je nakon toga zaključen fiktivni ugovor u kupoprodaji tog vozila između Miodraga Pejića i apelantkinje.
17. Okružni sud je konstatovao da je punomoćnik drugoapelanta predložio da se izvrši vještačenje na okolnost da je drugoapelant zakonito stekao prihode u periodu „od 1962. do 1962.“ radeći u Hrvatskoj i u periodu od 1969. do 1982. godine radeći u SR Njemačkoj. Međutim, Okružni sud je taj prijedlog odbio ukazavši da je pored zakonitih prihoda prije 2002. godine trebalo utvrditi i troškove, te imovinu koja je stečena u tom periodu, kao i vrijednost te imovine, a da je utvrđivanje tih činjenica povezano s velikim teškoćama jer je drugoapelant obezbjeđivao sredstva radeći u inostranstvu. Osim toga, Okružni sud je ukazao da vlasnici imovine prilikom dokazivanja zakonito stečenih prihoda nisu ponudili sudu dokaze na okolnost da su imali ušteđevinu koju su mogli upotrijebiti za sticanje imovine koja je predmet oduzimanja, osim drugoapelanta koji je imao staru deviznu štednju, ali koja nije upotrijebljena za sticanje imovine koja je predmet trajnog oduzimanja.
18. Imajući u vidu zakonito stečene prihode drugoapelanta, Okružni sud je utvrdio da proizlazi da nije ili je jedva mogao da pokrije troškove života koje je imao u navedenom periodu (od 2002. do oktobra 2012. godine), tako da je nesumnjivo utvrđeno da postoji očigledna nesrazmjera između vrijednosti stečene imovine iz stava I izreke rješenja i njegovih zakonito stečenih prihoda. Okružni sud je konstatovao da on od svojih zakonitih prihoda nije mogao steći navedenu imovinu, cijeneći pri tome činjenicu da je iz svih provedenih dokaza jasno da je navedeno lice koje se nalazi u bliskim rodbinskim odnosima s prvoapelantom samo figuriralo kao formalni vlasnik, isključivo da bi se prikrio stvarni vlasnik imovine – prvoapelant, odnosno da bi se zavarao trag nelegalno stečenog novca dobijenog iz kriminalnih aktivnosti. U odnosu na apelantkinju, Okružni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju dokazano da je nezakonito stečeno predmetno vozilo prenijeto na apelantkinju, koja je u to vrijeme bila u emotivnoj vezi s prvoapelantom, putem fiktivno zaključenog ugovora o kupoprodaji vozila između M. P. i apelantkinje i da je to urađeno upravo zbog toga da bi se izbjeglo kasnije oduzimanje vozila od prvoapelanta, odnosno da je dokazano da je ta imovina prenesena upravo s ciljem osujećenja oduzimanja.
19. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da vlasnici imovine izvedenim dokazima nisu dokazali da su uložena novčana sredstva u kupovinu nepokretnosti i izgradnju objekata u srazmjeri s ostvarenim zakonitim prihodima iz legalnih izvora, a u periodu sticanja imovine. Kako je u konkretnom slučaju ocijenio da je imovina prvoapelanta i drugoapelanta kao povezanog lica u očiglednoj nesrazmjeri s njihovim zakonito stečenim prihodima, a apelantkinja nije dala novac za predmetno vozilo, već je zaključila fiktivni ugovor o kupoprodaji, Okružni sud je, imajući u vidu sve navedeno, odlučio kao u izreci nalazeći da predmetna imovine potiče iz krivičnog djela, odnosno kriminalne aktivnosti prvoapelanta, pa je tu imovinu trajno oduzeo na osnovu člana 32 stav 1 Zakona o oduzimanju imovine.
20. Odlučujući o žalbama koje su drugoapelant lično, punomoćnici svih apelanata, te treća lica Lj. K. i N. K. podnijeli protiv navedenog rješenja Okružnog suda, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 011005 17 Kž 9 od 21. decembra 2017. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane.
21. U obrazloženju rješenja je konstatovano da su žalbeni prigovori apelanata neosnovani jer je pobijano rješenje doneseno na osnovu brojnih dokaza optužbe koji su navedeni u obrazloženju rješenja i izveden je pravilan zaključak o postojanju nesrazmjere između stečene imovine u periodu od 2002. do 2012. godine i prihoda ostvarenih u navedenom periodu, pri čemu su utvrđeni i stvarni troškovi navedenih lica u označenom periodu. Pri tome je zaključeno da su u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja svi dokazi na koje se rješenje poziva, kako odbrane tako i punomoćnika povezanog lica i trećih lica, ocijenjeni na način na koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS, a rješenje obrazloženo u skladu sa članom 304 stav 7 ZKPRS. Konstatovano je da je na osnovu takve ocjene dokaza izveden konačan pravilan zaključak da je od apelanata opravdano trajno oduzeti imovinu pobliže opisanu u izreci prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je dalje ocijenio da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim navodima, pravilno postupio kada nije prihvatio iskaz svjedoka N. B., o čemu je dao razloge s kojima se saglasio i taj sud. Imajući u vidu razloge pobijanog rješenja Okružni sud je stoga ocijenio da predmetni objekat koji je oduzet od drugoapelanta nije građen od sredstava koja je na legalan način stekao drugoapelant, kao i članovi njegove porodice. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je rješenjem taj objekat oduzeo imajući u vidu da drugoapelant u relevantnom periodu kada je građen predmetni objekat nije imao zakonito stečene prihode iz kojih bi taj objekat mogao izgraditi, odnosno kod činjenice postojanja očigledne nesrazmjere između vrijednosti te imovine i zakonito stečenih prihoda. I prema ocjeni Vrhovnog suda, nesumnjivo se može zaključiti da je sticanje te imovine u vezi s kriminalnim aktivnostima osuđenog prvoapelanta. Vrhovni sud je ocijenio da prvoapelant, povezano lice drugoapelant i treća lica (među kojima i apelantkinja) izvedenim dokazima na ročištu pred prvostepenim sudom nisu dokazali neosnovanost tužiočevog zahtjeva za trajno oduzimanje imovine, niti su iznijeli dokaze o zakonitom porijeklu imovine, zbog čega su njihove žalbe neosnovane.
22. Pored toga, Vrhovni sud je konstatovao da je drugoapelant podneskom od 27. jula 2017. godine dostavio tom sudu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Slavka Knežića, te je tom prilikom ukazao da prijedlog za vještačenje po navedenom vještaku nije stavljen na ročištu na kojem je odlučivano o zahtjevu Tužilaštva za oduzimanje imovine. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da ovaj nalaz nije razmatran u predmetnom žalbenom postupku jer ni u žalbi, niti u navedenom podnesku nisu navedeni razlozi iz kojih bi se moglo zaključiti da drugoapelant na ročištu nije mogao postaviti prijedlog za izvođenje tog dokaza. IV.Apelacije a.1) Navodi iz apelacije broj AP 1264/18
23. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti ukazuju da je redovni sud u konkretnom slučaju, u suštini, ponovo sudio prvoapelantu i utvrdio da je on izvršio krivično djelo pranja novca kao osnov za oduzimanje imovine iako je oslobođen optužbe za to djelo. Tvrde da je shodno Zakonu o oduzimanju imovine i Konvenciji Savjeta Evrope o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog krivičnim djelom moguće oduzeti imovinu, ali samo u vrijednosti koja odgovara koristi pribavljenoj izvršenjem krivičnog djela. S obzirom na to da prema pravosnažnoj presudi Okružnog suda od 13. marta 2014. godine imovinska korist pribavljena krivičnim djelom iznosi 68,020,00 KM i 1.900,00 evra, apelanti smatraju da je samo u protivvrijednosti tog iznosa moguće oduzeti imovinsku korist, odnosno imovinu. Dalje tvrde da u konkretnom slučaju nije utvrđena visina stečene imovinske koristi, niti se utvrđenje te koristi moglo vršiti s obzirom na oslobađajući dio presude koji se odnosi na krivično djelo pranja novca. Zatim ukazuju da je predmetno vozilo registrovano na M. P. i da nikada nije predato prvoapelantu. Dalje, u vezi s predmetnim stambenim objektom, navode da je prema zemljišno-knjižnoj dokumentaciji vlasnik i posjednik drugoapelant (otac prvoapelanta) koji je decenijama radio i ostvarivao prihod kako od poljoprivrede tako i radom u inostranstvu. Međutim, tvrde da Tužilaštvo, iako je predložilo veliki broj dokaza, nije dokazalo ko su stvarni vlasnici te imovine. Takođe tvrde da Tužilaštvo nije dokazalo da je prvoapelant kupio imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela i da je novac proistekao iz kriminalne aktivnosti prvoapelanta. Apelanti dalje tvrde da je odbrana predložila dokaze koji se odnose na prihode i porijeklo prihoda drugoapelanta i apelantkinje. Takođe ukazuju da su predložili kao dokaz i ugovor o zajmu novca koji je zaključen između N. B. kao zajmodavca i prvoapelanta kao zajmoprimca i iskaz tog lica datog na zapisnik, koji u cijelosti potvrđuje postojanje i odredbe ugovora o zajmu novca, kao i da su predložili dokaze o porijeklu novca N. B. Tim dokazima se, prema njihovom mišljenju, u cijelosti potvrđuje i zaokružuje postojanje pravnog posla koji predstavlja osnov porijekla novca prvoapelanta.
a.2) Navodi iz apelacije broj AP 1323/18
24. Drugoapelant i u ovoj apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, smatra da je osporena odluka rezultat pogrešne primjene odredbi materijalnog i procesnog prava. Navodi da je u žalbi na prvostepenu presudu dokazao da nije vlasnik nego posjednik imovine (predmetnog objekta), a da se odredbe Zakona o oduzimanju imovine odnose na vlasnika imovine, a ne na posjednika. Takođe navodi da je u žalbi protiv prvostepenog rješenja ukazao da njegov punomoćnik, i pored njegovog insistiranja, nije predložio vještačenje radi ostvarivanja dobiti ostvarene na poljoprivrednom imanju za sporni period od 2002. do 2012. godine, a što je, kako tvrdi, od odlučujućeg uticaja na ishod postupka. Naime, drugoapelant tvrdi da iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da su njegovi prihodi takvi da je sam sebi mogao sagraditi predmetni objekat, te da je, imajući u vidu navedeno, jasno da mu je imovina nezakonito oduzeta. Drugoapelant smatra da ne može snositi štetne posljedice zbog toga što njegov punomoćnik nije predložio da se izvrši navedeno vještačenje jer je za tu činjenicu saznao tek nakon prijema prvostepene presude. Ukazuje da, imajući u vidu sve navedeno, prilikom donošenja osporenog rješenja nije primijenjen princip in dubio pro reo.
25. U dopuni apelacije, drugoapelant je obavijestio Ustavni sud da je protiv osporenog rješenja podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je Okružni sud odbacio kao nedozvoljen Rješenjem broj 11 0 K 011005 15 K2 od 15. marta 2018. godine.
b) Odgovori na apelaciju b.1) Odgovori na apelaciju broj AP 1264/18
26. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo smatraju da su osporena i prvostepena odluka pravilne i zakonite. Ukazuju da su u tim odlukama dati obrazloženi razlozi za trajno oduzimanje imovine od apelanata, odnosno dati odgovori na sve žalbene prigovore, a da su apelacioni navodi neosnovani. Pri tome, Tužilaštvo ističe da sama činjenica da je prvoapelant oslobođen za jedno krivično djelo ne daje osnov za pobijanje osporene odluke jer je imovina u konkretnom slučaju nezakonito stečena činjenjem drugih krivičnih djela. Takođe ističe da je kod finansijskih istraga i oduzimanja imovine koja je stečena krivičnim djelom svaki od apelanata imao mogućnost da dokaže porijeklo i način sticanja predmetne imovine, a što nije učinio.
b.2) Odgovori na apelaciju broj AP 1323/18
27. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo smatraju da je apelacija neosnovana i da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu ukazuje drugoapelant u predmetnoj apelaciji. Pri tome, Vrhovni sud ukazuje da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve žalbene navode i dao iscrpne odgovore na njih, a Tužilaštvo navodi da je u konkretnom slučaju nesporno da je imovina stečena krivičnim djelom osuđenog lica (prvoapelanta), te se oduzima i od trećih lica bez obzira na to da li je u njihovoj svojini ili posjedu.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
[...] (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav 2.
Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. stav 7.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka u žalbi Član 309. stav 4.
(4.) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu.
Žalilac je dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze - dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.
29. Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 2.
(2)Odredbe ovog zakona primjenjuju se i za druga krivična djela propisana Krivičnim zakonom Republike Srpske ako imovinska korist, odnosno vrijednost predmeta koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje ili su nastali izvršenjem krivičnog djela prelazi iznos od 50.000,00 konvertibilnih maraka.
Član 3.
Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
a) imovina je skup imovinskih prava i obaveza vlasnika imovine na nepokretnim i pokretnim stvarima; imovinom se smatra i prihod ili druga korist ostvarena neposredno ili posredno iz krivičnog djela, kao i dobro u koje je ona pretvorena ili sa kojim je pomiješana,
b) imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela smatra se imovina učinioca krivičnog djela, vlasnika imovine, stečena prije pokretanja postupka za krivično djelo iz člana 2. ovog zakona, koja je u očitoj nesrazmjeri sa njegovim zakonitim prihodima; zakoniti prihodi su raspoloživa finansijska sredstva vlasnika imovine za koje je moguće utvrditi zakonitost sticanja, [...]
d) trećim licem se smatra fizičko ili pravno lice na koje je prenesena imovina stečena krivičnim djelom,
đ) vlasnikom se smatra učinilac krivičnog djela ili s njim povezano lice, ostavilac, pravni sljedbenik ili treće lice,
e) povezanim licima smatraju se članovi porodice fizičkog lica: [...], srodnici u prvoj liniji, [...] (u daljem tekstu: vlasnik imovine) i
ž) oduzimanjem se smatra privremeno ili trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela.
Član 4.
Ako odredbama ovog zakona nije posebno propisano, u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela shodno će se primjenjivati odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske [...].
1. Finansijska istraga Član 15.
(1)Finansijska istraga pokreće se protiv vlasnika imovine kada postoje osnovi sumnje da ima imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela. (2)U finansijskoj istrazi prikupljaju se dokazi o imovini i zakonitim prihodima koje je vlasnik imovine stekao, odnosno ostvario prije pokretanja krivičnog postupka za krivično djelo iz člana 2. ovog zakona, dokazi o imovini koju je naslijedio pravni sljedbenik i dokazi o imovini i naknadi za koju je imovina prenesena na treće lice.
Član 30. stav 1.
1) Kada se vlasnik izjasni da osporava zahtjev iz člana 28. stav 1. ovog zakona, odnosno ako se nije izjasnio u skladu sa članom 29. stav 1. ovog zakona ili ako je zahtjev podnesen nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, sud će održati posebno ročište na kojem će odlučiti o zahtjevu. […] Član 31.
(1)Ročište počinje iznošenjem sadržine zahtjeva tužioca. Započeto ročište dovršit će se po mogućnosti bez prekidanja.
(2)Ako je zahtjev usmjeren na imovinu osuđenog, tužilac iznosi dokaze o imovini koju osuđeni posjeduje, o zakonitim prihodima, dokaze da je imovina stečena prije pokretanja krivičnog postupka i okolnostima koje ukazuju na postojanje očite nesrazmjere između imovine i prihoda okrivljenog. Osuđeni i njegov punomoćnik iznose dokaze o neosnovanosti zahtjeva tužioca ili o zakonitom porijeklu imovine.
(3)Ako je zahtjev usmjeren na imovinu pravnog sljedbenika ili trećeg lica, tužilac iznosi dokaze da je pravni sljedbenik naslijedio imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela, odnosno da je prenesena na treće lice bez naknade ili uz naknadu koja očito ne odgovara stvarnoj vrijednosti u cilju osujećenja oduzimanja imovine. Pravni sljedbenik ili treće lice i njegov punomoćnik iznose dokaze o neosnovanosti navoda tužioca ili o zakonitom porijeklu imovine svog pravnog prethodnika.
Član 32.
(1)Po okončanju ročišta sud donosi rješenje, kojim usvaja ili odbija zahtjev za trajno oduzimanje imovine.
(2)Rješenje o trajnom oduzimanju imovine sadrži: podatke o vlasniku, opis i zakonski naziv krivičnog djela, podatke o imovini koja se oduzima, odnosno vrijednost koja se oduzima od vlasnika ako je raspolagao imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela u cilju osujećenja oduzimanja imovine i odluku o troškovima upravljanja privremeno oduzetom imovinom.
(3)Rješenjem iz stava 2. ovog člana sud ostavlja vlasniku dio imovine ako bi bilo dovedeno u pitanje izdržavanje vlasnika ili lica koje je on dužan da izdržava u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku.
(4)Rješenje iz stava 1. ovog člana sud dostavlja vlasniku, njegovom punomoćniku, tužiocu i Agenciji.
(5)Po prijemu rješenja iz stava 2. ovog člana Agencija odmah preduzima mjere za čuvanje i održavanje oduzete imovine. Oduzetom imovinom Agencija upravlja do pravosnažnog okončanja postupka za oduzimanje imovine.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 17 Kž 9 od 21. decembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje svi apelanti su primili 18. januara 2018. godine, a apelacija broj AP 1264/18 je podnesena 27. februara 2018. godine, dok je apelacija broj AP 1323/18 podnesena 3. marta 2018. godine, tj. apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. U vezi sa primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju rješenje Vrhovnog suda doneseno u postupku u kojem je od apelanata trajno oduzeta imovina (i to od prvoapelanta predmetno parking mjesto, od apelantkinje predmetno vozilo, a od drugoapelanta predmetni objekat) stečena izvršenjem krivičnog djela od strane osuđenog prvoapelanta. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir svoju praksu iz odluka broj U 122/03 od 27. oktobra 2004. godine i broj AP 2062/11 od 17. jula 2014. godine (dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a u kojima je zaključeno da su sudovi odlučivali o apelantovom građanskom pravu u smislu da su ga lišili imovine u toku krivičnog postupka vođenog protiv drugih lica, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije, odnosno član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
38. Ustavni sud smatra potrebnim da prvo ispita navode drugoapelanta iz kojih proizlazi da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje kada nije razmatrao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Slavka Knežića, koji je drugoapelant dostavio tom sudu u žalbenom postupku podneskom od 27. jula 2017. godine. Ovo, kako apelant navodi, jer njegov punomoćnik, i pored njegovog insistiranja, nije predložio navedeno vještačenje kao dokaz u prvostepenom postupku, a taj dokaz je bio od odlučujućeg uticaja na ishod konkretnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 4 Zakona o oduzimanju imovine propisano: „Ako odredbama ovog zakona nije posebno propisano, u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela shodno će se primjenjivati odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske [...].“ Ustavni sud, takođe, ukazuje da je odredbom člana 309 stav 4 ZKP-a propisano: „U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio [...].“ U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da ni iz apelacionih navoda, niti iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da punomoćnik koji je zastupao drugoapelanta u predmetnom postupku nije izabran dispozicijom volje drugoapelanta. Naprotiv, Ustavni sud zaključuje da, imajući u vidu dostavljenu dokumentaciju, proizlazi da je drugoapelant sam izabrao punomoćnika koji će ga zastupati u predmetnom postupku i na taj način pristao da na njega prenese ovlašćenja za postupanje u konkretnom predmetu, a samim tim i da u konkretnom postupku snosi posljedice tog zastupanja. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je drugoapelant bio uredno obaviješten o ročištu koje je održano pred prvostepenim sudom, ali da mu nije prisustvovao. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nisu navedeni razlozi iz kojih bi se moglo zaključiti da prijedlog za izvođenje tog dokaza drugoapelant nije mogao postaviti na ročištu (pred prvostepenim sudom), odnosno da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odlučio da ne razmatra navedeni dokaz koji je dostavljen tek u žalbi protiv osporene odluke. U vezi s drugoapelantovim navodima da je u njegovom slučaju povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 3 ZKPRS, Ustavni sud ukazuje da se navedena odredba u svakom slučaju ne može primijeniti u odnosu na drugoapelanta jer on nema status optuženog koji ta odredba zahtijeva.
39. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze i, posljedično, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo donoseći odluku o trajnom oduzimanju predmetne imovine od apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja budući da je to isključivo uloga redovnih sudova (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. U vezi s apelacionim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud smatra neophodnim istaći da su Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagao punomoćnik apelanata. Ustavni sud ističe da je Okružni sud sproveo obiman dokazni postupak u kojem je saslušao brojne svjedoke, izvršio vještačenja od strane vještaka građevinske i ekonomske struke, zatim izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, te da je cijenio svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te dao detaljne razloge za svoje zaključke, kao i za svoju odluku da ne prihvati pojedine dokaze koje su predložili apelanti. Pri tome, Ustavni sud ističe da su se redovni sudovi u obrazloženju odluka pozvali na relevantne odredbe Zakona o oduzimanju imovine i ZKPRS, te da su razmotrili navode apelanata kakve apelanti, u suštini, ponavljaju u apelaciji. Ustavni sud, nasuprot mišljenju apelanata, u tim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga su, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani navodi apelanata da je osporena odluka u konkretnom slučaju zasnovana na pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Okružni sud, čija je odluka potvrđena rješenjem Vrhovnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza su utvrdili da je od apelanata, kao od vlasnika imovine osuđenog – prvoapelanta i s njim povezanog lica – drugoapelanta, te apelantkinje i Lj. K. i N. K kao trećih lica, potrebno oduzeti predmetnu imovinu zasnivajući svoju odluku na relevantnim odredbama Zakona o oduzimanju imovine i ZKP-a. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se pri tome na odredbu člana 3 stav 1 tačka b) Zakona o oduzimanju imovine, dali dovoljna obrazloženja u vezi s obavezom vlasnika imovine koja je stečena krivičnim djelom i koja je u nesrazmjeri sa zakonitim prihodima da dokazuju zakonitost sticanja imovine.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava nisu posebno obrazložili, odnosno da, u suštini, kršenje tog prava vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu dokaza i primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević