Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3229/18 (M. K.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3229/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3229/18, rješavajući apelaciju Milene Kutić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Kutić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 023035 16 Gž od 13. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milena Kutić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prnjavora, koju zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u kojoj je ukazala na ranije podnesenu apelaciju (broj AP 5531/17) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 023035 16 Gž od 13. septembra 2017. godine. Uz navedenu apelaciju dostavila je i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 023035 18 Rev od 14. februara 2018. godine kojim je odbačena revizija izjavljena protiv navedene presude Okružnog suda od 13. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 5531/17 od 31. januara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 5531/17 koju je apelantkinja podnijela 25. decembra 2017. godine protiv Presude Okružnog suda broj 78 0 P 023035 16 Gž od 13. septembra 2017. godine, jer je apelantkinja protiv navedene presude Okružnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog zatraženo je 16. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 23. do 29. oktobra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 023035 15 P od 11. aprila 2016. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev opredijeljen na isplatu iznosa od 25.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantkinja obavezana da nadoknadi tuženom B.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja tužbeni zahtjev zasnovala na naknadi izgubljene dobiti kao vida materijalne štete za period od 16. juna 2014. godine pa do 4. novembra 2015. godine, kao datuma podnošenja tužbe. Osnovni sud je naveo dokaze koji su izvedeni u toku parničnog postupka, pa je, s tim u vezi, ukazao da nije sporno da je ugovor o zakupu poslovnog prostora kojeg su zaključili apelantkinja i tuženi prestao da važi 30. juna 2011. godine. Zatim je ukazao da su u predmetnoj pravnoj stvari sporne osnovanost i visina postavljenog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je tuženi tokom postupka istakao da od prestanka ugovora nikada nije bio u posjedu poslovnog prostora, već da je to bila zdravstvena ustanova Apoteka „Vidić“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: ZU Apoteka „Vidić“), kao pravno lice na osnovu suvlasničkih ovlašćenja, s obzirom na to da je zajedno sa apelantkinjom suvlasnik stambeno-poslovne zgrade (u kojoj se nalazi i poslovni prostor) i zemljišta. Nadalje je naveo da je uvidom u zk. ul. broj 4647 k.o. Prnjavor utvrđeno da je ZU Apoteka „Vidić“ uknjižena kao suvlasnik sa 1/5 dijela, a da je apelantkinja na istom zemljišnoknjižnom tijelu uknjižena kao suvlasnik sa 7/12 dijela, a da je uvidom u zaključak tog suda broj 78 0 P 000750 13 I od 26. januara 2015. godine i Rješenje broj 78 0 P 000750 13 I od 25. februara 2015. godine utvrđeno da je ZU Apoteka „Vidić“ u izvršnom postupku uvedena u suposjed predmetne nekretnine. Takođe je naveo da je apelantkinja, kao stranka u postupku, izjavila da je sa tuženim zaključila ugovor o zakupu poslovnog prostora, koji je raskinut s tim da je tuženi u poslovnom prostoru otvorio STR Apoteka „Vidić“ Prnjavor, a da je krajem 2009. godine izvršio preregistraciju radnje u preduzeće ZU Apoteka „Vidić“, tako da se od preregistracije u poslovnom prostoru nalaze prostorije tog preduzeća.

8. Osnovni sud je ukazao da se postavlja pitanje da li je apelantkinja dokazala sve elemente subjektivne odgovornosti za pričinjenu štetu, odnosno da li je, shodno odredbama člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazala visinu izmakle dobiti, štetnu radnju, uzročnu vezu između štetne radnje i nastale posljedice i odgovornost štetnika za nastalu štetu. Dalje je ukazao na odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da je materijalna šteta svako umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezinog povećanja (izmakla korist). Zatim je naveo da apelantkinja jeste dokazala (saslušanjem svjedoka D. K. i I. G.) da je imala realne ponude za izdavanje poslovnog prostora u kojem se nalazi ZU Apoteka „Vidić“ Prnjavor, ali nije dokazala da je tuženi bio u posjedu poslovnog prostora u utuženom periodu, tako da nije dokazala da je tuženi izvršio štetnu radnju, niti njegovu odgovornost za nastalu posljedicu. Takođe je naveo da nijedan izvedeni dokaz ne ukazuje posredno ili neposredno na zaključak da je tuženi kao fizičko lice bio u posjedu poslovnog prostora bez pravnog osnova i da je onemogućio apelantkinju da izda u zakup poslovni prostor trećim licima. Dalje je ukazao da saslušani svjedoci nisu potvrdili takve tvrdnje iznesene u tužbi i tokom postupka, budući da su saslušani isključivo na okolnosti koje se odnose na mogućnosti izdavanja poslovnog prostora u zakup trećim licima, a ne i na okolnost preduzete štetne radnje od tuženog. Osnovni sud je naveo da je kod tog suda vođen izvršni postupak protiv tuženog, a na osnovu pravosnažne presude Okružnog suda kojom je usvojena apelantkinjina tužba i naloženo tuženom da preda u posjed poslovni prostor i da joj na ime naknade štete za period od 1. jula 2011. godine do 21. avgusta 2012. godine isplati određeni novčani iznos. Takođe je ukazao da se na osnovu pomenutih sudskih odluka ne može utvrditi da li je tuženi, u izvršnom postupku, po osnovu pravosnažne presude, predao u posjed poslovni prostor, ali da se ne može zanemariti okolnost da apelantkinja kao stranka tokom iskaza nije tvrdila da je tuženi bio u posjedu poslovnog prostora i u utuženom periodu iako je rješenje o izvršenju doneseno 11. jula 2013. godine. Zatim je ukazao da se ni na osnovu preostalih izvedenih dokaza – isprava (bliže navedenih u obrazloženju presude) ne može sa stepenom izvjesnosti utvrditi da je tuženi bez pravnog osnova i protivno donesenoj presudi bio u posjedu poslovnog prostora u periodu od 16. juna 2014. godine pa do podnošenja tužbe s obzirom na to da su sve navedene isprave sačinjene prije tog datuma, te da sadrže isključivo činjenice relevantne za rješavanje prethodnog pitanja da li je apelantkinja stekla isključivo pravo suvlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i stambeno-poslovnom objektu u kojem se poslovni prostor nalazi. Imajući u vidu da apelantkinja nije dokazala da je tuženi izvršio štetnu radnju, te samim tim nije dokazala ni odgovornost tuženog za nastalu štetnu posljedicu, Osnovni sud je naveo da je, u skladu sa odredbama čl. 155. i 158. ZOO, odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev.

9. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 023035 16 Gž od 13. septembra 2017. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen zahtjev apelantkinje za naknadu troškova žalbenog postupka.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim tvrdnjama, ocijenio sve izvedene dokaze u skladu sa odredbama člana 8. ZPP, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Nadalje je naveo da, suprotno žalbenim tvrdnjama, Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 011351 12 Gž od 12. juna 2013. godine, kao i sadržaj Rješenja Osnovnog suda broj 78 0 P 011351 13 I od 11. jula 2013. godine ne mogu poslužiti kao osnov za zaključak o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Naime, Okružni sud je naveo da iz iskaza apelantkinje, koja je izjavila da je u utuženom periodu u posjedu poslovnog prostora bilo pravno lice ZU Apoteka „Vidić“, nedvosmisleno i jasno proizlazi da tuženi nije u posjedu poslovnog prostora, odnosno da nije bio u posjedu poslovnog prostora u utuženom periodu. Takođe je ukazao da je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbama člana 123. st. 1. i 2. ZPP, da je imao u vidu činjenične tvrdnje koje su iznijele stranke i sadržaj dokaza, te da je zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljen na ocjeni svih izvedenih dokaza, kao i da su relevantne činjenice pravilno i potpuno utvrđene. Okružni sud je naveo da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se odgovornost tuženog za predmetnu štetu temelji na odredbama člana 154. stav 1. ZOO, kojima je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan je da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Zatim je naveo da apelantkinja jeste protiv tuženog vodila postupak izvršenja radi predaje u posjed poslovnog prostora (Rješenje o izvršenju broj 78 0 P 011351 13 I od 11. jula 2013. godine), a da do zaključenja ročišta za glavnu raspravu u predmetnoj pravnoj stvari izvršenje nije provedeno. Nadalje je ukazao da apelantkinja nije dokazala da izvršenje radi predaje u posjed nije provedeno zbog radnji tuženog koje imaju obilježja građanskopravnog delikta, odnosno štetne radnje. Shodno tome, istakao je da se kao pravilan ukazuje stav prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za zaključak da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu u smislu odredaba člana 154. stav 1. ZOO. Okružni sud je naveo da je apelantkinja u činjeničnim navodima tužbe istakla da je tuženi dužan isplatiti utuženi iznos po osnovu korištenja tuđe stvari u svoju korist. S tim u vezi, istakao je da je nedvosmisleno utvrđeno da je u posjedu poslovnog prostora pravno lice ZU Apoteka „Vidić“, koje je suvlasnik na stambenoj zgradi u kojoj se nalazi poslovni prostor. Okružni sud je ukazao da iz takvog stanja stvari proizlazi da tuženi kao fizičko lice nije pasivno legitimisan za isplatu utuženog iznosa prema pravilima o neosnovanom obogaćenju u smislu odredaba člana

217. ZOO u vezi sa članom 29. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima zbogtoga što se, prema navedenim odredbama materijalnog prava, koristi od cijele stvari dijele među suvlasnicima, a tuženi nije suvlasnik stvari, niti lice koje je u spornom periodu bilo u posjedu poslovnog prostora. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelantkinja se, u suštini, pozvala na navode iz apelacije broj AP 5531/17 u kojoj je ukazala da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da u posjedu poslovnog prostora nije bio tuženi, kao fizičko lice, već ZU Apoteka „Vidić“ Prnjavor, kao pravno lice, čiji je osnivač i vlasnik tuženi. Apelantkinja je navela da su do takvog zaključka sudovi došli pogrešnom primjenom procesnog prava, odnosno člana 8. ZPP. Dalje je ukazala da je u tužbi i postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi na prvostepenu presudu tvrdila da je ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključila sa tuženim, kao fizičkim licem, a ne sa ZU Apoteka „Vidić“, te da je takav stav zauzet u Presudi Okružnog suda broj 78 0 P 011351 12 Gž od 12. juna 2013. godine. Apelantkinja smatra da je takav zaključak donesen na osnovu činjenica koje nisu objektivno i nepristrasno utvrđene, da činjenice koje je prezentovala sudu nisu brižljivo i savjesno ocijenjene. Apelantkinja smatra da su u osporenoj odluci proizvoljno primijenjene i odredbe materijalnog prava, konkretno čl. 155. i 217. ZOO. Osim toga, apelantkinja smatra da Okružni sud u konkretnom predmetu nije bio nepristrasan, jer se kao predsjednik vijeća pojavljuje sudija P.B., supruga advokata R.B., koji je zastupao tuženog u predmetu Osnovnog suda broj 78 0 P 001351 13 I, čime su dovedene u pitanje objektivnost i nepristrasnost sudije, odnosno učestvovanje sudije u odlučivanju u predmetu između stranaka koje imaju više sporova, a u nekima od njih je kao punomoćnik jedne strane nastupao suprug člana vijeća kao advokat, što dovodi u sumnju nepristrasnost suda (apelantkinja se pozvala na određene odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu).

b)Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj presudi, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Osnovni sud je naveo da u toku postupka nije došlo do kršenja prava stranaka.

15. Tuženi je naveo da su sudovi pravilno ocijenili dokaze, naročito iskaz apelantkinje, te da je pravilno utvrđeno da se u posjedu poslovnog prostora nalazio suvlasnik ZU Apoteka „Vidić“, a ne on. Takođe je naveo da nije osnovan navod da Okružni sud nije bio nepristrasan, te je istakao da ga je advokat R. B. zastupao samo u predmetu broj 78 0 P 011351 13 I. Takođe je ukazao da je poslovni prostor koristio suvlasnik (pravno lice), a ne tuženi, pa nije ni mogao imati ostvarenu korist u iznosu koji se potražuje tužbom.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Član 217.

Ako je neko svoju ili tuđu stvar upotrebio na korist trećeg, a nema uslova za primenu pravila o poslovodstvu bez naloga, treći je dužan vratiti stvar, odnosno, ako to nije mogućno, naknaditi njenu vrednost.

18. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-OUS i 107/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15), koji u relevantnom dijelu glasi: Član 29.

(1)Plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među suvlasnicima srazmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju.

(2)Suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati da se polože računi i da se podijele sve koristi od cijele stvari.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 5531/17 od 31. januara 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelantkinja podnijela protiv Presude Okružnog suda broj 78 0 P 023035 16 Gž od 13. septembra 2017. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantkinjine revizije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 78 0 P 023035 18 Rev od 14. februara 2018. godine (punomoćnik apelantkinje primio navedeno rješenje 10. aprila 2018. godine) odbačena revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 023035 16 Gž od 13. septembra 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 5531/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5531/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Punomoćnik apelantkinje navedenu presudu Okružnog suda primio je 13. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantkinja navodi da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji je apelantkinja pokrenula radi naknade štete, pa shodno tome u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelantkinja smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

30. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade štete. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na osnovu dokaza, koje su u toku postupka predložile parnične stranke (saslušanje apelantkinje i tuženog, te svjedoka D.K. i I.G., kao i uvid u određenu materijalnu dokumentaciju) utvrđeno da se tuženi nije nalazio u posjedu poslovnog prostora u periodu za koji apelantkinja potražuje naknadu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud naveo razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, pa tako iz obrazloženja presude proizlazi da je taj sud imao u vidu iskaz apelantkinje koja je izjavila da se od kraja 2009. godine u poslovnom prostoru nalazi ZU Apoteka „Vidić“, odnosno apelantkinja nije tvrdila da se u utuženom periodu (od 16. juna 2014. godine do 4. novembra 2015. godine) u posjedu poslovnog prostora nalazi tuženi. Takođe, prvostepeni sud je ocijenio i iskaz svjedoka D.K. i I.G. (koje je predložila apelantkinja) koji su saslušani na mogućnost izdavanja u zakup poslovnog prostora, ali nisu saslušani na okolnost da je tuženi preduzeo štetnu radnju, niti su potvrdili da je tuženi, kao fizičko lice, bio u posjedu poslovnog prostora. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud jasno ukazao da se ostali provedeni dokazi (materijalna dokumentacija) odnose na pitanje prava suvlasništva na poslovnom prostoru, a to je period prije 16. juna 2014. godine, te se na osnovu njih ne može utvrditi da je tuženi bio u posjedu poslovnog prostora u spornom periodu. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrđeno činjenično stanje podveo pod relevantne norme materijalnog prava (ZOO), što je u konačnom dovelo do zaključka prvostepenog suda da nema osnova za usvajanje predmetnog tužbenog zahtjeva.

32. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja drugostepene presude, kao konačne odluke, proizlazi da je Okružni sud odbio apelantkinjinu žalbu zbog toga što je zaključio da je Osnovni sud, shodno odredbama člana 8. ZPP, ocijenio sve provedene dokaze na način kako to propisuje navedena zakonska norma, te da je prvostepena presuda donesena u skladu sa odredbama člana 123. st. 1. i 2. ZPP. Nadalje, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da se drugostepeni sud, takođe, osvrnuo na primjenu normi materijalnog prava i tom prilikom jasno ukazao na razloge zbog kojih u predmetnoj pravnoj stvari ne može biti donesena drugačija odluka.

33. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja ukazuje na nepristrasnost suda, te da je u vezi s tim navela da je kao predsjednik vijeća u postupku (osporenom predmetnom apelacijom) učestvovala sudija P.B., koja je supruga advokata R.B., koji je zastupao tuženog pred Osnovnim sudom u drugom predmetu (broj 78 0 P 001351 13 I), čime su dovedene u pitanje objektivnost i nepristrasnost sudije. Apelantkinja smatra da nisu pružene garancije za nepristrasnost suda zbog činjenice da je predsjednik vijeća Okružnog suda supruga punomoćnika druge strane, tj. tuženog. U odnosu na takve navode, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. Takođe, Ustavni sud naglašava da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da su sudovi bili nepristrasni. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantkinja ukazuje na objektivnu nepristrasnost sudije koja je učestvovala u radu drugostepenog vijeća (postupak osporen predmetnom apelacijom), jer je njezin suprug, kao advokat, zastupao tuženog u drugom predmetu. Imajući u vidu takve navode, Ustavni sud primjećuje da ZPP u relevantnim odredbama predviđa uslove za izuzeće sudija u određenim situacijama, ali da se te odredbe ne odnose na konkretnu situaciju. Ustavni sud primjećuje da sudija P.B. jeste bila predsjednik vijeća Okružnog suda u parničnom postupku koji je osporen apelacijom (u tom postupku tuženog su zastupali punomoćnici Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke), dok je u predmetu Osnovnog suda broj 78 0 P 011351 13 I tuženog zastupao advokat R. B., što je u odgovoru na apelaciju potvrdio i tuženi. Ustavni sud primjećuje da se radi o dva odvojena postupka (parnični postupak i izvršni postupak). Ustavni sud smatra da apelantkinja nije dostavila nijedan dokaz, niti je učinila opravdanim navode (koje u suštini vezuje za „bračni odnos“ sudije P.B. i advokata R.B.) u pogledu objektivnosti i nepristrasnosti sudije Okružnog suda prilikom postupanja u konkretnom predmetu, niti iz priloženih dokaza uz apelaciju takvo što proizlazi. Osim toga, Ustavni sud je izvršio uvid u odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu na koje se pozvala apelantkinja, te je zaključio da se ne mogu primijeniti na konkretni predmet. Stoga, apelantkinjini navodi sami po sebi ne ukazuju na pristrasnost, jer iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na zaključak u tom pravcu.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju data jasna i precizna obrazloženja u pogledu ocjene provedenih dokaza i primjene relevantnih propisa, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantkinje o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa ZPP i ZOO tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivnopravni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantkinjinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na pristrasnost sudije Okružnog suda u konkretnom predmetu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3229/18 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio