Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2930/18 (ZU Apoteka "Centar" Teslić, ZU Apoteka „Centralna apoteka“ Teslić, D. P. i M. P.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2930/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2930/18, rješavajući apelaciju ZU Apoteke "Centar" Teslić, ZU Apoteke „Centralna apoteka“ Teslić, Dragana Petrovića i Milanke Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZU Apoteke "Centar" Teslić, ZU Apoteke „Centralna apoteka“ Teslić, Dragana Petrovića i Milanke Petrović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 051587 17 Rev od 11. aprila 2018.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. ZU Apoteka "Centar" Teslić, ZU Apoteka „Centralna apoteka“ Teslić, Dragan Petrović i Milanka Petrović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, koje zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnijeli su 19. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 051587 17 Rev od 11. aprila 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 051587 16 P 2 od 25. novembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se raskinu Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa od 9. jula 2012. godine, Aneks na taj ugovor od 14. septembra 2012. godine i Ugovor o zasnivanju hipoteke od 14. septembra 2012. godine, što je tuženi („PHOENIX PHARMA“ d.o.o. Bijeljina) dužan priznati i trpiti, te da se obaveže tuženi da drugoapelantu po osnovu naknade štete isplati iznos od 592.768,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te su obavezani apelanti da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka.
3. Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 051587 17 Gž 2 od 26. juna 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 P 051587 17 Rev od 11. aprila 2018. godine revizije apelanata su odbačene.
5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su reviziju od 25. jula 2017. godine sačinili i lično potpisali apelanti, koji prema podacima u spisu nisu diplomirani pravnici sa položenim pravosudnim ispitom. Slijedom navedenog je zaključio da je ta revizija nedopuštena prema odredbi člana 301b. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da stranku u revizionom postupku mora zastupati advokat, a da ona sama može izjaviti taj pravni lijek samo ako ima položen pravosudni ispit. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je zatražio od apelanata podatak o tome da li imaju položen pravosudni ispit, nakon čega su oni 23. avgusta 2017. godine dostavili sudu reviziju na koju je pečat stavio advokat Marijan Savić. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 237. stav 1. ZPP propisano da se revizija može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa odluke. S tim u vezi je istakao da je otpravak drugostepene odluke apelantima dostavljen 6. jula 2017. godine i da su reviziju mogli izjaviti do 7. avgusta 2017. godine, te je stoga zaključio da je revizija od 23. avgusta 2017. godine neblagovremena.
Apelacioni navodi
6. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne postupe po nalogu suda ili ne koriste pravni lijek u zakonskom roku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti propustili da postupe u skladu sa odredbama člana 237. stav 1. u vezi sa članom 301b. ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13), zbog čega su njihove revizije odbačene. Ustavni sud ukazuje da su, dakle, revizije apelanata odbačene iz formalnih razloga, s obzirom da apelanti nisu postupili u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, čime su propustili da iscrpe djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević