Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3320/19 („Euroherc Osiguranje“ d.d.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3320/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3320/19, rješavajući apelaciju „Euroherc Osiguranje“ d.d. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo „Euroherc Osiguranje“ d.d. protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Mal 035372 19 Gž 2 od 3. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Mal 035372 17 Mal 2 od 12.
decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Euroherc Osiguranje“ d.d. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Milas, Martinović i Partneri" iz Tuzle, podnio je 19. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Mal 035372 19 Gž 2 od 3. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 Mal 035372 17 Mal 2 od 12. decembra 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 12. decembra 2018. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 3. jula 2019. godine, obavezan je apelant da tužitelju M.I. na ime naknade štete isplati iznos pobliže označen izrekom presude sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana nastanka štetnog događaja pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu određenom izrekom presude.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da u cjelosti prihvata kao pravilna činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, kada je na osnovu rezultata izvedenih dokaza, a pri tome cijeneći odredbu člana 32. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članovima 154., 178. stav 1. i 2., 185. stav 1., 186., 189. stav 1., 190., 277., 897., 940. stav 1. i 941. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio da postoji osnov odgovornosti apelanta za pričinjenu štetu tužiocu. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je predmetnu saobraćajnu nezgodu skrivilo vozilo marke VW Passat kojim je kritične prilike upravljala O.Z., a koje vozilo je osigurano kod apelanta prema polisi osiguranja sa rokom važenja do 31. jula 2014. godine, te da je u predmetnoj nezgodi oštećeno putničko vozilo tužioca marke „Mercedes“ , kojim je upravljao sin tužioca K.S. Okružni sud je naveo da odgovornost apelanta proizilazi iz činjenice da je isključivom krivicom vozača vozila osiguranika apelanta, koja je kritične prilike nepropisnim upravljanjem svojim putničkim motornim vozilom dovela do kontakta sa vozilom tužioca i tom prilikom je isto oštetila, to se odgovornost osiguravajuće organizacije temelji na ugovoru o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima. Prilikom donošenja svoje odluke prvostepeni sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, te je po tom osnovu utvrdio da je uzrok predmetne saobraćajne nezgode propust vozača „VW Passat“ osiguranog kod tuženog, koji je izlazeći unazad iz privatnog dvorišta na put s pravom prvenstva prolaza kukom za vuču prikolice van gabarita vozila, fizički kontaktirala vozilo „Mercedes“ pri čemu su na istom nastala oštećenja pobliže navedena u nalazu i mišljenju vještaka. Okružni sud je naveo i da su iskazi svjedoka H.M., H.E., H.A. te policijskog službenika Ć.B. naveli da je prema položaju vozila za predmetnu nezgodu isključivo odgovorna O.Z., sto je i ona potvrdila pred sudom. Okružni sud je naveo i da je odlučujući o visini postavljenog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud cijenio nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke, koji je naveo da je ekonomski neopravdano popravljati vozilo, jer je vijednost popravke vozila veća od vrijednosti štete na vozilu, te je usvojio tužbeni zahtjev preciziran u skladu s nalazom vještaka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević