Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/19 ("Signal" d.o.o. Srbac)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1541/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-1541/19, rješavajući apelaciju koju je podnio "Signal" d.o.o. Srbac, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Signal" d.o.o. Srbac protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ip 096473 18 Pž od 22. siječnja 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. "Signal" d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Ilija Đakić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 5. travnja 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ip 096473 18 Pž od 22. siječnja 2019. godine.
2. Odlučujući o apelantovom prigovoru izjavljenom protiv Rješenja o ovrsi broj 57 0 Ip 096473 12 Ip od 23. veljače 2012. godine, Okružni privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) donio je Rješenje broj 57 0 Ip 096473 12 Ip od 22. veljače 2017. godine, kojim je predmetni prigovor u cijelosti odbio kao neosnovan, te je rješenje o ovrsi održano na snazi.
3. Odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv rješenja Okružnog privrednog suda od 22. veljače 2017. godine, Viši privredni sud je donio rješenje od 22. siječnja 2019. godine kojim je apelantov priziv djelimično uvažen i ukinuto rješenje Okružnog privrednog suda od 22. veljače 2017. godine u odnosu na tražitelja ovrhe (Republiku Srpsku), te je prigovor izvršenika djelimično usvojen i rješenje o ovrsi od 23. veljače 2012. godine ukinuto i odbijen kao neosnovan prijedlog za ovrhu podnesen od strane tražitelja ovrhe (Republika Srpska), dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na apelantov prigovor na rješenje o ovrsi od 23. veljače 2012. godine u odnosu na tražitelja ovrhe (Općinu Srbac), odbijena žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u odnosu na ovog tražitelja ovrhe. U obrazloženju osporenog rješenja Viši privredni sud je naveo da iz prvostupanjskog spisa proizilazi da su tražitelji ovrhe Republika Srpska i Općina Srbac, podnijeli prijedlog za ovrhu protiv apelanta radi prinudne ovrhe koje proizilazi iz ovršne isprave – pravomoćne presude. Dalje je naveo da je apelantov priziv djelimično osnovan u pogledu navoda koji se odnose na nesuglasnost rješenja o ovrsi i ovršne isprave, jer Republika Srpska koja je označena kao tražitelj ovrhe i koja ima svojstvo pravne osobe nije bila stranka u postupku koji je prethodio donošenju pravomoćne sudske odluke koja je osnova za ovrhu, nego je u postupku sudjelovala samo Općina Srbac. Dakle, naveo je da je priziv u tom dijelu usvojen poštujući načelo strogog formalnog legaliteta, međutim, drugi razlozi za priziv, kojima se osporava zakonitost presuđenja u odnosu na troškove postupka ne utječu na zakonitost rješenja o ovrsi u odnosu na Općinu Srbac (ti se razlozi u ovršnom posutpku ne mogu uspješno isticati).
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i povreda zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je isticao da je u postupku došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovom prizivu izjavljenom u ovršnom postupku koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelanta, na osnovu pravomoćne sudske odluke. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obveze apelanta», već da su ona ranije utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, ovršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i navodi apelanta o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Evropske konvencije i povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević