Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3009/18 (M. P. i S. S.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3009/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3009/18, rješavajući apelaciju Marice Priljeva i Snežane Stefanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. sstav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Marica Priljeva i Snežana Stefanović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 537729 17 Gž od 9. maja 2018. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 537729 15 P od 19.
aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Priljeva i Snežana Stefanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zrenjanina, Republika Srbija, koje zastupa Senija Poropat advokatica iz Vogošće, podnijele su, 28. maja 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 537729 17 Gž od 9. maja 2018. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 537729 15 P od 19. aprila 2017. godine. Apelantice su također, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da apelanticama iz sudskog depozita isplati deponovanu zakupninu te odloži izvršenje presude Općinskog suda, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio odluku broj AP-3009/18 od 19. juna 2018. godine (odluka dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) kojom je odbio zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 537729 15 P od 19. aprila 2017. godine (koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 537729 17 Gž od 9. maja 2018. godine) odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se naloži Žarku Ivanoviću (u daljnjem tekstu: tuženi) da iseli iz stana u Sarajevu, preciziranog u presudi, te da stan slobodan od ljudi i stvari preda apelanticama i naknadi im troškove postupka. Presudom su obavezane apelantice da tuženom nakande troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno kako slijedi: da je nesporno da su apelantice suvlasnice predmetnog stana; da je kao korisnik predmetnog stana upisan Miroslav Ivanović, otac tuženog i da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 27-04/1-23-34/13 od 6. maja 2015. godine tuženom utvrđeno pravo da kao član porodičnog domaćinstva Miroslava i Ljiljane Ivanović nastavi koristiti predmetni stan. Općinski sud je naveo da je nesporno da iz navedenog utvrđenja u smislu člana 3. stav (1) tačka b) Zakona o zakupu stana, proizlazi da je riječ o stanu u svojini građana, na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine, odnosno da su apelantice suvlasnice predmetnog stana a tuženi član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava (njegovih roditelja Miroslava i Ljiljane Ivanović) koji su taj status stekli do 6. decembra 2000. godine.
4. S tim u vezi je navedeno da je članom 10. stav (1) Zakona o zakupu stana predviđeno da su u ovakvim slučajevima zakupodavac i zakupac dužni zaključiti ugovor o zakupu stana u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona. U stavu (2) istog člana predviđeno je da ako zakupac ne postupi u skladu sa obavezom iz stava (1) tog člana smatra se nezakonitim korisnikom stana, a u stavu (3) da ukoliko zakupodavac na stanu iz člana 3. tačka a) i b) ovog Zakona ne postupi u skladu s obavezom iz stava (1) ovog člana, zakupac ima pravo da nastavi koristiti stan, a obavezu plaćanja zakupnine vrši putem sudskog depozita u iznosu zaštićene zakupnine i to najdalje do desetog u mjesecu za tekući mjesec za koji plaća zakupninu. Općinski sud je naveo da je uvidom u prijedlog ugovora o zakupu stana na kojem postoji stanarsko pravo od 17. septembra 2015. godine, koji su apelantice ponudile tuženom na potpis, utvrđeno da isti sadrži odredbe o ugovornim stranama (apelanticama kao zakupodavcima i tuženom kao zakupcu), o predmetu zakupa (predmetni stan), o visini zakupnine (32,00 KM koja se plaća do 10-tog za tekući mjesec), o vrsti troškova koji se plaćaju u vezi sa korištenjem stana i troškova o redovnom održavanju stana, o podzakupu, o otkazu i otkaznim rokovima, o mjestu i datumu zaključivanja ugovora. Nadalje je navedeno da iz nepravomoćnog rješenja ovog suda broj 65 0 V 592028 16 V od 24. novembra 2016.godine (protiv kojeg su apelantice podnijele žalbu) utvrđeno da je dozvoljeno predlagatelju-tuženom polaganje novčanog iznosa na depozitni račun Općinskog suda preciziran u presudi a u korist protivnica predlagatelja-apelantica, od po 32,00 KM za mjesece od februara do zaključno sa oktobrom 2016. godine, te za ubuduće dok budu postojali zakonski razlozi, odnosno do pravosnažnog okončanja predmetnog parničnog postupka. Među strankama, kako je navedeno, nije sporna činjenica da je tuženi na ime zaštićene zakupnine uplatio apelanticama iznos od 32,00 KM za mjesec oktobar 2015. godine (uplata je izvršena na račun apelantica koji je označen u prijedlogu ugovora o zakupu stana), te isti ovaj iznos za period od novembra 2015. do marta 2017. godine na sudski depozit suda a za račun apelantica.
5. Općinski sud je naveo da su parnične stranke prema zakonskoj odredbi iz čl. 10. stav (1) Zakona o zakupu stana bile u obavezi da zaključe ugovor o zakupu stana u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona tj. u okviru perioda od 3. jula 2015. godine do 3. oktobra 2015. godine. U okviru navedenog perioda, 17. septembra 2015. godine apelantice su učinile ponudu tuženom za zaključenje ugovora o zakupu stana, te mu dostavile u pisanoj formi primjerak predloženog teksta ugovora o zakupu, ali je tuženi prije isteka zakonskog roka za zaključenje ugovora, 23. septembra 2015.godine, obavijestio apelantice da prihvata ponudu s prijedlogom da se ponuđeni tekst ugovora dopuni, tako što bi se u isti unijela odredba o roku na koji se ugovor zaključuje, odnosno da se ugovor zaključuje na određeno vrijeme do dodjele zamjenskog stana, u skladu sa članom 8. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Prema mišljenju tog suda navedeno se u smislu čl. 41. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ima smatrati kao odbijanje primljene ponude na koju je, sa svoje strane, tuženi učinio drugu ponudu svome ranijem ponuđaču tj. apelanticama. Naime, kako je obrazloženo, članom 41. ZOO je propisano da ako ponuđeni izjavi da prihvata ponudu i istovremeno predloži da se ona u nečemu izmijeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane učinio drugu ponudu svome ranijem ponuđaču. U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, apelantice nikada nisu odgovorile na navedeni prijedlog tuženog,da se predloženi ugovor dopuni, što znači da isti nisu prihvatile budući da prema članu 42. ZOO ćutanje ponuđenog ne znači prihvatanje ponude. Po shvatanju suda, s pravom je tuženi predložio da se predloženi tekst ugovora dopuni odnosno da se u isti unese odredba da se ugovor o zakupu stana zaključuje na određeno vrijeme do dodjele zamjenskog stana u skladu sa članom 8. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova a koji rok, i formulacija roka, je propisana članom 8. stav (2) Zakona o zakupu stana. Naime, predloženi tekst ugovora nije sadržavao odredbu o roku na koji se zaključuje ugovor, a što je bitan element ugovora, imajući u vidu da je član 8. Zakona o zakupu stana jasno definisano na koji rok se može zaključiti svaki od ugovora o zakupu, sve ovisno tome kojoj kategoriji stanova, bliže opisanim u članu 3. Zakona o zakupu stana, pripada stan u vezi s kojim se zaključuje ugovor o zakupu stana.
6. Prema mišljenju suda, tuženi je osnovano odbio zaključiti ugovor sa predloženim tekstom ugovora i osnovano predložio da se isti dopuni, dok su apelantice kao zakupodavci neosnovano odbile prihvatiti ponudu tuženog kao zakupca za dopunu ugovora, a iz kojeg razloga ugovor o zakupu stana nije ni zaključen. Navedena propuštanja apelantica odnosno te okolnosti, prema mišljenju Općinskog suda, se ne mogu podvesti pod razloge propuštanja tuženog kao zakupca da postupi po svojoj obavezi iz člana 10. stav (1) Zakona o zakupu stana tj. da zaključi ugovor o zakupu stana a koji propust dalje implicira presumpciju da je nezakonit korisnik stana. Osim navedenog, tuženi je imao razloga odbiti zaključenje predloženog ugovora ne samo zbog toga što nije naveden rok na koji se ugovor zaključuje, već i zbog toga što tekst ugovora koji je ponuđen od strane apelantica nije sadržavao i neke druge zakonom propisane obavezne odredbe ugovora o zakupu stana, kao npr. odredbe o korištenju zajedničkih dijelova i zemljišta koje služi zgradi, odredbe koje se odnose na investiciono održavanje stana i zajedničkih dijelova zgrade (član 9. stav (1) tač. g) i h) Zakona o zakupu stana). Kako je obrazloženo, iz svih navedenih razloga tuženi se ne može smatrati nezakonitim korisnikom predmetnog stana već je, naprotiv, postupio u skladu sa svojom zakonskom obavezom iz člana 10. stav (3) Zakona o zakupu stana, jer je i pored toga što ugovor o zakupu stana nije zaključen iz razloga za koje nije odgovoran, svoju obavezu plaćanja zakupnine nastavio vršiti putem sudskog depozita u iznosu zaštićene zakupnine, pa apelanticama ne pripada pravo da traže predaju stana slobodnog od ljudi i stvari tj. iseljenje tuženog iz predmetnog stana.
7. Protiv navedene presude apelantice su podnijele žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 537729 17 Gž od 9. maja 2018. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U odluci o žalbi, Kantonalni sud je u cijelosti podržao razloge iz presude Općinskog suda.
8. Apelantice smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantice vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navode da je Ustavni sud donio odluku broj AP-4314/17 u kojoj je usvojio njihovu apelaciju vezanu za dužinu trajanja, između ostalog, i predmetnog postupka pa su osporene presude donesene kao rezultat naloga iz te odluke. Smatraju da sudovi nikako nisu mogli utvrditi da u spornom ugovor o zakupu nedostaje odredba vezana za rok trajanja ugovora jer je taj rok predviđen članom 8. Zakona o zakupu stanova pa zbog toga nema potrebe da se taj rok unosi u ugovor o zakupu. Smatraju da zbog navedenog presudu nisu donijeli nezavisni i nepristrani sudovi jer oni u konkretnom slučaju ne znaju pravo pa ne mogu ni donijeti odgovarajuću odluku.
9. U Zakonu o zakupu stana („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 24/15) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tačka b).
Stanovi koji su predmet ovog Zakona (1) Stanovi koji su predmet ovog Zakona su:
b) stan u svojini građana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000.godine Član 9.
(Sadržaj ugovora o zakupu stana) Ugovor o zakupu stana obavezno sadrži:
a)ugovorne strane, b)predmet zakupa, c)opis stana, odnosno dijela stana koji se daje u zakup, d)visinu zakupnine i način plaćanja, e)vrstu troškova koji se plaćaju u vezi sa korištenjem stana i način na koji se plaćaju (električna energija, voda, troškovi grijanja i druge komunalne usluge), f)odredbe o redovnom održavanju stana, g)odredbe o korištenju stana, zajedničkih dijelova i zemljišta koje služi zgradi, h)odredbe koje se odnose na investiciono održavanje stana i zajedničkih dijelova zgrade, i)odredbe o primopredaji stana, j)odredbe o otkazu i otkaznim rokovima, k)mjesto i datum zaključivanja ugovora i potpis ugovornih strana.
Član 10.
(Rok za zaključenje ugovora o zakupu stana) (1) Zakupodavac i zakupac su dužni zaključiti ugovor o zakupu stana u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
(2) Zakupac koji ne postupi u skladu sa obavezom iz stava (1) ovog člana smatra se nezakonitim korisnikom stana.
(3) Ukoliko zakupodavac na stanu iz člana 3. tačka a) i b) ovog Zakona ne postupi u skladu s obavezom iz stava (1) ovog člana, zakupac ima pravo da nastavi koristiti stan, a obavezu plaćanja zakupnine vrši putem sudskog depozita u iznosu zaštićene zakupnine i to najdalje do desetog u mjesecu za tekući mjesec za koji plaća zakupninu. Član 12.
(Zaštićena zakupnina) (1) Zakupac stana iz člana 3. stav 1. tačka a) i b) ovog Zakona plaća zakupodavcu zaštićenu zakupninu.
(2) Zaštićena zakupnina se utvrđuje u iznosu koji je za 62% uvećan u odnosu na iznos naknade za redovno održavanje zajedničkih dijelova zgrada i upravljanje zgradama propisan članom 19. stav (1) Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj: 39/07-prečišćeni tekst).
10. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11 ) relevantne odredbe glase:
Prihvatanje ponude s prijedlogom da se izmijeni Član 41.
Ako ponuđeni izjavi da prihvata ponudu i istovremeno predloži da se ona u nečemu izmijeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane učinio drugu ponudu svome ranijem ponuđaču.
Ćutanje ponuđenog Član 42. stav 1.
(1) Ćutanje ponuđenog ne znači prihvatanje ponude.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje zaključke vezane za propust apelantica zbog kojeg nije zaključen ugovor o zakupu sa tuženim i zašto se tuženi ne smatra nezakonitim korisnikom predmetnog stana. Osim toga Ustavni sud smatra da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o zakupu stana i ZOO, precizrane u prethodnim tačkama ove odluke, kojim je propisano kada se smatra da je ponuđeni odbio prijedlog vezan za predložene izmjene ponude ( u konkretnom slučaju ponude za zaključenje ugovora o zakupu) i kako je obavezan postupati zakupac, u slučajevima kakav je konkretan, ukoliko u zakonom ostavljenom roku zakupodavac s njim ne zaključi ugovor o zakupu stana u privatnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Pri tom su redovni sudovi obrazložili zašto su te odredbe primijenjene na konkretan slučaj, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvale, odnosno da nema ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević