Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1677/19 (B. K., B. B. i E. Č.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Ništavost
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1677/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1677/19, rješavajući apelaciju Benjadina Karata, Binjazije Balaban i Edhine Čavka, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Benjadin Karat, Binjazija Balaban i Edhina Čavka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 200583 18 Rev od 30.
siječnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Benjadin Karat, Binjazija Balaban i Edhina Čavka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nebojša Milanović odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 12. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 200583 18 Rev od 30. siječnja 2019. godine.
1. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu zaključen između N.K. kao poklonodavca i prvoapelanta kao poklonoprimca, u dijelu kojim je raspolagano preko 1/2 dijela imovine koja je predmet ugovora. Dalje je utvrđeno da je F.K. po osnovu stjecanja u tijeku trajanja vanbračne i bračne zajednice s N.K. stekla pravo suvlasništva s 1/2 dijela na spornim nekretninama, te je utvrđeno da sporne nekretnine ne ulaze u ostavinsku masu iza N.K., pa su slijedom navedenog apelanti dužni trpjeti i priznati da se na osnovu presude izvrše promjene upisa, na način što će se na spornim nekretninama izvršiti upis na ime F.K. s ½ dijela. Također, utvrđeno je da tužitelju (E.S.) pripada 1/10 dijela spornih nekretnina (što čini 1/5 dijela imovine F.K.), te je obvezan prvoapelant da tužitelju preda u suposjed i sukorištenje 1/10 dijela predmetnih nekretnina.
2. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je majka parničnih stranaka F.K. 1961. godine započela zajednički život sa N.K., s kojim je živjela u vanbračnoj zajednici do 1972. godine kad su se vjenčali (živjeli zajedno sve do smrti F.K. 1986. godine). Dalje je naveo da su za vrijeme zajedničkog života stekli dvoje djece (prvopelanta i drugoapelanticu), a da je F.K. u prethodnom braku s J.S. stekla trećepelanticu i tužitelja. Osim toga, naveo je da je kuća u kojoj su živjeli N.K. i F.K. srušena 1969. godine, nakon čega su zajedničkim radom napravili drugu kuću koja je završena do 1972. godine. Vrhovni sud je ukazao da iz čl. 270. st. 5., te čl. 272. st. 1. Porodičnog zakona proističe, da imovina, koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu, tako da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine. Kako iz stanja nižestupanjskih spisa jasno proizilazi, da su N.K. i F.K. živjeli zajedno kao supružnici od 1961. godine do 1986. godine i da su zajedničkim radom i sredstvima gradili život i stjecali predmetne nekretnine, na način, da je N.K. radio u poduzeću, a F.K. vodila brigu o domaćinstvu, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova, da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu. Pri tome je naveo da se ovakav zaključak ne dovodi u pitanje revizijskim prigovorima da su se N.K. i F.K. vjenčali tek 1972. godine, jer je odredbama člana 12. Porodičnog zakona propisano, da je vanbračna zajednica izjednačena sa bračnom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko pravnih odnosa, pod uvjetima i na način propisan tim zakonom. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je ugovor o poklonu ništav iznad ½ dijela, u smislu čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tim ugovorom N.K. poklonivši svom sinu predmetne nekretnine, raspolagao i s ½ dijela koje pripadaju F.K.. Konačno, naveo je da je osnovan zahtjev tužitelja, da mu prvoapelant preda u suposjed predmetne nekretnine sukladno čl. 37. a u vezi sa čl. 14, 15. i 16. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme smrti F.K. i stjecanja prava parničnih stranaka po osnovu pravila procesne sukcesije.
Apelacioni navodi
2. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti navode da se drugostupanjski sud nije osvrnuo na njihov žalbeni navod da vanbračna zajednica u kojoj su do 1972. godine živjeli ostavitelj i F.K. nije vanbračna zajednica koju poznaje Porodični zakon (i da zakon takvoj vanbračnoj zajednici ne pruža zaštitu). Također, apelanti navode da je u reviziji Vrhovnom sudu naglašeno da drugostupanjska presuda nema razumno obrazloženje vezano za žalbene navode, o čemu se Vrhovni sud nije izjasnio. S tim u vezi su ukazali da i vanbračna zajednica može proizvoditi pravna djelovanja od trenutka kada je zaključena samo pod uvjetom da nema bračnih smetnji, a u konkretnom slučaju su bračne smetnje prestale tek od kada se F.K. pravomoćno razvela 1972. godine od oca tužitelja.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je primijenio materijalno pravo, te na način na koji su obrazložene osporene odluke.. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na navode da je u „reviziji naglašeno da drugostupanjska presuda nema razumno obrazloženje vezano za žalbene navode“, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, sudovi nisu obvezani da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantove navode, nego su bio dužni da odgovore na relevantne navode, te svoje odluke obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su konkretnom slučaju i učinili. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević