Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/18 („Bipharm“ d.o.o. Lukavac)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3360/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3360/18, rješavajući apelaciju „Bipharm“ d.o.o. Lukavac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Bipharm“ d.o.o. Lukavac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 029513 17 Rev od 8. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Bipharm“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Advokatsko društvo Suljić d.o.o. Tuzla, podnio je 14. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 029513 17 Rev od 8. marta 2018. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio „Eurolab“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokretanje izvršnog postupka po presudi Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 029513 17 Rev od 8. marta 2018. godine do konačnog rješavanja po apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3360/16 od 11. septembra 2018. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 029513 16 Ps od 4. maja 2017. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelant, kao tuženi, obaveže da mu na ime duga isplati iznos od 62.033,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to precizirano u izreci presude). Osim toga, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je apelant odbijen sa potraživanjem troškova parničnog postupka za određeni novčani iznos.

4. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji opreme za laboratoriju od 27. februara 2015. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te da je ugovorena kupoprodajna cijena iznosila 74.587,25 KM sa uračunatim PDV-om i to u šest jednakih mjesečnih rata (kako je to pobliže navedeno na stranici 5 obrazloženja presude). Nadalje, da je nesporno da je apelant 14. aprila 2015. godine izvršio uplatu prve rate u iznosu od 12.553,79 KM, te da je tužitelj konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene. Okružni privredni sud je istakao da se odredbom člana 2. stav 2. predmetnog ugovora tužitelj obavezao da će isporučiti robu apelantu najkasnije 60 dana od dana potpisivanja predmetnog ugovora, kao i da je 23. marta 2015. godine izvršen uvoz predmetne robe, ali da uvezena roba nije isporučena apelantu. Također, Okružni privredni sud je naveo da je tužitelj opomenom pred tužbu od 3. decembra 2015. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana od prijema opomene izvrši uplatu preostalog iznosa, pod prijetnjom utuženja, a koju opomenu je apelant primio 7. decembra 2015. godine. Nadalje, da je tužitelj dopisom od 1. marta 2016. godine podsjetio apelanta na potpisivanje predmetnog ugovora sa pozivom da do 10. marta 2016. godine izvrši uplatu preostalog iznosa nakon čega bi roba bila isporučena. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da tužitelj nije izvršio svoju ugovorenu obavezu isporuke opreme apelantu u ugovorenom roku od 60 dana od dana zaključenja ugovora, iako je robu uvezao u tom roku, niti je apelant izvršio svoju ugovorenu obavezu plaćanja ugovorene cijene u cijelosti. Nadalje, da je tužitelj uslovljavao isporuku robe isplatom ostatka ugovorene cijene, a do čega nije došlo. Pri tome, Okružni privredni sud je ocijenio da predmetni ugovor predstavlja ugovor sa fiksno ugovorenim rokom ispunjenja obaveza, kako plaćanja ugovorene kupoprodajne cijene, tako i isporuke robe, te da je predmetni ugovor, raskinut u smislu člana 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sa posljedicama raskida ugovora shodno odredbi člana 132. ZOO. Okružni privredni sud je istakao da povjerilačka docnja apelanta koji nije preuzeo ispunjenje obaveze, odnosno nije obavijestio tužitelja da su prestali razlozi privremene onemogućenosti da preuzme robu, daje tužitelju određena prava, ali i ne pravo da isporuku ne izvrši. U konačnici, Okružni privredni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev odbijen uslijed raskida ugovora po samom zakonu.

5. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 029513 17 Pž od 28. septembra 2017. godine odbijena je žalba tužitelja i prvostepena presuda je potvrđena. Osim toga, odbijen je zahtjev tužitelja za troškove sastava žalbe, kao i apelantov zahtjev za troškove sastava odgovora na žalbu u određenim novčanim iznosima.

6. U obrazloženju drugostepene presude Viši privredni sud je naveo da iz sadržine ugovora proizlazi da stranke nisu predvidjele fiksni rok, jer to nisu naznačile, niti to proizlazi iz okolnosti koje su pratile zaključenje ugovora i njegovo izvršenje. Nadalje, da iz dopisa apelanta od 16. decembra 2015. godine na opomenu tužitelja, proizlazi da se predmetni ugovor održava na snazi, da narudžba nije otkazana i da je spreman ispuniti ugovor dok se završi poslovni prostor apelanta. Viši privredni sud je zaključio da apelant nije mogao primiti opremu koju je tužitelj uvezao, jer nije osposobio svoj poslovni prostor. Pri tome, Viši privredni sud je istakao da se takve okolnosti mogu staviti na teret apelanta, kao i da apelant nije dokazao postojanje opravdanih razloga odbijanja da preuzme stvar čija mu je predaja ponuđena. Nadalje, da iz tih razloga prodavac može samo tražiti raskid ugovora, a ne njegovo ispunjenje shodno odredbi člana 519. stav 2. ZOO, jer je očigledno da kupac nije isplatio kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku, niti je to učinio do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom. Imajući u vidu da prodavac može tražiti samo raskid ugovora i naknadu štete (prema odredbi člana 523. ZOO) kada kupac bez opravdanog razloga odbije da preuzme stvar čija mu je predaja ponuđena i kada postoji osnovan razlog da posumnja da kupac neće isplatiti cijenu, Viši privredni sud je istakao da je tužbeni zahtjev neosnovan, ali ne iz razloga koje nalazi prvostepeni sud, nego imajući u vidu navedenu odredbu člana 519. stav 2. ZOO.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 029513 17 Rev od 8. marta 2018. godine revizija tužitelja je usvojena i obje nižestepene presude su preinačene tako što je apelant obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos od 62.033,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to precizirano u izreci presude). Osim toga, apelant je obavezan da tužitelju na ime troškova cijelog postupka plati određeni novčani iznos.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je predmetnim ugovorom određeno koje stvari su predmet prodaje, te mjesto isporuke (u predračunu koji je sastavni dio predmetnog ugovora tužitelj je kao mjesto isporuke označio ,,paritet-FCO Vaša laboratorija"), dok je vrijeme isporuke određeno okvirno (60 dana od dana potpisivanja ugovora). Pozivajući se na odredbe ZOO, Vrhovni sud je naveo da je predaja stvari ili isporuka robe, odnosno stavljanje na raspolaganje kupcu, osnovna obaveza prodavca. Nadalje, da se smatra da je prodavac izvršio obavezu predaje stvari kad kupcu stvar uruči ili preda ispravu kojom se stvar može preuzeti (član 467. ZOO), jer je primarni cilj isporuke prijenos posjeda stvari na kupca, odnosno stvaranje mogućnosti da kupac stekne posjed stvari, budući da prodavac ostaje vlasnik robe sve do njene isporuke. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da su, označivši mjesto isporuke robe klauzulom ,,paritet-FCO Vaša laboratorija", stranke ugovorile primjenu međunarodnih pravila za tumačenje trgovinskih termina (Incoterms), koja se primjenjuju na odnose između prodavaca i kupaca, od kojih svako od izabranih pravila - klauzula navedenih u ugovoru označava položaj robe u prometu, odnosno ugovorene uslove isporuke. Vrhovni sud je istakao da se prema ugovorenoj klauzuli iz predmetnog ugovora smatra da je prodavac izvršio isporuku robe kupcu kada je u mjestu određenom ugovorom stavio na raspolaganje robu, a u konkretnom slučaju to je laboratorija apelanta. Nadalje, da je tužitelj uvezao predmetnu robu 23. marta 2015. godine, što znači da je u vrijeme za ispunjenje ugovorne obaveze - predaje stvari imao na raspolaganju uvezenu opremu i nesumnjivo bio spreman da isporuči apelantu uvezenu robu u ugovorenom roku isporuke (najkasnije do 27. aprila 2015. godine) i tako izvrši svoju obavezu. Kako je predmetni ugovor na snazi, a apelant u docnji sa ispunjenjem svoje obaveze isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene, jer je protekao ugovoreni rok plaćanja (zaključno sa avgustom 2015. godine), Vrhovni sud je ocijenio da tužitelj saglasno odredbi čl. 124. i 262. ZOO ima pravo da traži ispunjenje ugovora i plaćanje ugovorene cijene robe, o čemu je prethodno i prije podnošenja tužbe obavještavao apelanta i pozivao ga da svoju obavezu izvrši. Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj osnovano ukazivao da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tužitelj u smislu odredbe člana 519. stav 2. ZOO mogao tražiti samo raskid, a ne ispunjenje ugovora, zbog čega je odlučio kao u izreci na osnovu odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Vrhovni sud na bazi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tome, apelant ističe da se Vrhovni sud u svojoj presudi pozvao na odredbe člana 124. ZOO, zanemarujući u potpunosti odredbe čl. 125. i 126. ZOO. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i sa aspekta nepoštivanja načela jednakosti i ravnopravnosti parničnih stranaka, budući da je presudu temeljio isključivo na odredbama materijalnog prava koje ishoduju pozitivnu odluku za tužitelja. Također, apelant smatra da Vrhovni sud nije imao osnova da postupa u skladu sa članom 250. stav 1. ZPP, te da je morao u skladu sa članom 250. stav 2. ZPP predmet vratiti na ponovno suđenje nižestepenom sudu, budući da je u revizionim razlozima tužitelj, osim pogrešne primjene materijalnog prava, naveo i povredu odredaba parničnog postupka i prekoračenje tužbenog zahtjeva od strane Višeg privrednog suda.

Relevantni propisi

10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262.

(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je poverilac dao primeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za delimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila posle njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vreme ispunio.

11. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13).

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložio svoj stav da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 519. stav 2. ZOO) kada je zaključio da je tužitelj mogao tražiti samo raskid, a ne ispunjenje ugovora. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da tužitelj ima pravo da traži ispunjenje ugovora i plaćanje ugovorene cijene robe. Dakle, Vrhovni sud, je pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, kao i ZPP, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo jednakosti i ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/18 („Bipharm“ d.o.o. Lukavac) | Sudska praksa | Aktio