Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1643/18 (Asa Banka d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1643/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1643/18, rješavajući apelaciju ASA Banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija ASA Banke d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 018690 16 Rev od 17. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. ASA Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Sarajevu, koja je tokom parničnog postupka poslovala pod nazivom Investiciono-komercijalna banka d.d. Zenica, koju zastupaju Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 13. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 018690 16 Rev od 17. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog (Centrotrans-Eurolinesa d.o.o. Sarajevo, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. augusta do 2. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 018690 14 Ps 2 od 23. marta 2016. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 018690 16 Pž od 5. septembra 2016. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu iznosa od 1.294.781,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade materijalne štete uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Općinski sud je pojasnio da predmet spora predstavlja apelanticin zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 1.294.781,76 KM, koja se odnosi na dug koji apelantica do 19. augusta 2015. godine nije mogla naplatiti od glavnih dužnika i jemaca po osnovu kredita odobrenih na osnovu krivotvorenih isprava koje su sačinili bivši zaposlenici tuženog. Odgovornost tuženog za potraživanu štetu apelantica temelji na odredbi člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, finansijsko vještačenje i saslušavanjem svjedoka i parničnih strana u svojstvu svjedoka) i njihovom ocjenom, u smislu člana

8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su bivši zaposlenici tuženog E.M., E.S. i F.H. proglašeni krivim za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, a u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) zbog toga što su u vremenskom periodu od 2003. do 2008. godine u Visokom, s namjerom da pribave imovinsku korist E.M., zajednički i dogovorno, popunjavali i ovjeravali kreditne obrasce za nosioce kredita i žirante, te podizali novac. Tokom postupka nije bilo sporno da je apelantica odobrila i isplatila kredit 71 licu koje nije bilo zaposlenik tuženog, a uz zahtjev za kredit bila je priložena dokumentaciju koju su krivotvorili bivši zaposlenici tuženog. Utvrđeno je, također, da je apelantica protiv svih korisnika kredita i njihovih žiranata podnijela pojedinačne tužbe sa presjekom stanja na 31. mart 2009. godine po osnovu glavnice i do tada dospjele kamate i da je protiv svih ishodila izvršne isprave, presude.

8. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbe čl. 155. i 170. stav (1) ZOO koje je citirao. Zatim je prvostepeni sud pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti za drugog, pri čemu se odgovornost poslodavca sagledava kroz štetu koju je prouzrokovao radnik trećoj osobi ne samo u pogledu stvarnog obavljanja radnih zadataka nego i svakog drugog rada koji je s tim radom u bilo kakvoj funkcionalnoj vezi. Da bi došlo do odgovornosti poslodavca kao odgovorne osobe za štetu koju trećoj osobi prouzrokuje radnik, Općinski sud je pojasnio da moraju biti ispunjene pretpostavke: da su radnik i poslodavac u pravno relevantnom odnosu (ugovor o radu), da je radnik trećem prouzrokovao štetu radnjom koju je preduzeo u radu ili u vezi s radom i da ne postoje razlozi koji isključuju odgovornost radnika. Oštećena treća osoba je ovlaštena da zahtijeva popravljanje štete od poslodavca, ali ako radnik štetu prouzrokuje namjerno, oštećeni može zahtijevati popravljanje štete i od radnika. Dakle, kada je radnik štetu prouzrokovao namjerno, treća oštećena osoba ima pravo izbora da li će svoj zahtjev za popravljanje štete usmjeriti protiv poslodavca ili radnika.

9. Shodno navedenom, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da tuženi nije dokazao da su mu štetu prouzrokovali zaposleni tuženog radnjama koje su preduzimali u radu ili u vezi s radom. Ova dužnost stranaka u sporu proizlazi i iz odredaba člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1, sve iz ZPP. U provedenom dokaznom postupku utvrđeno je da je sporna dokumentacija na osnovu koje je apelantica odobrila kredite koju su krivotvorili bivši zaposlenici tuženog, a prema ocjeni Općinskog suda, to samo po sebi ne dokazuje činjenicu da je popunjavanje i ovjeravanje kreditnih obrazaca, te sačinjavanje lažnih isprava počinjeno u radu ili u vezi s radom kod tuženog kao poslodavca.

10. Tokom postupka je utvrđeno da je prilikom ovjeravanja krivotvorenih isprava korišten i nevažeći pečat, odnosno pečat sa nevažećim imenom tuženog, te da se korisnici kredita nisu obraćali tuženom za izdavanje potvrda, već je E.M. pronalazio potencijalne korisnike kredita koji su kasnije u svoje ime, a za njegov lični račun, podizali kredite i na taj način pomagali imenovanom u ostvarivanju lične imovinske koristi, što je u svom iskazu potvrdio E.M.

11. Činjenica da je apelantica isplatila novčane kredite na ime krivotvorenih dokumenata nije sporna, te da korisnici kredita svoje obaveze po osnovu kredita nisu ispunjavali u dogovorenim rokovima. Dakle, apelantica ne samo što nije dokazala da je predmetna šteta u uzročno-posljedičnoj vezi sa radnjama zaposlenika tuženog učinjenom na radu ili u vezi sa radom već nije dokazala ni u kojem obimu joj je šteta nastala, niti visinu štete koja se potražuje. Navedeno stoga, kako je pojasnio Općinski sud, što je nesporno da je apelantica protiv korisnika kredita i njihovih žiranata vodila parnične postupke radi naplate dospjelih iznosa po kreditu i da je ishodovala pravosnažne presude. Također, prema ocjeni Općinskog suda, nije sporno ni da se iznos koji apelantica potražuje svakim danom smanjuje, jer se određeni dio dugovanja naplaćuje od korisnika kredita i njihovih žiranata bilo dobrovoljno, bilo putem prinudne naplate, pa, stoga, apelantica i ne raspolaže podatkom o stvarnoj visini eventualne štete. Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženog u vezi sa visinom postavljenog zahtjeva i u dijelu koji se odnosi na postojanje podijeljene odgovornosti s obzirom na to da je pravosnažnom krivičnom presudom utvrđeno da su zaposlenici tuženog radnju izvršenja krivičnog djela preduzeli po prethodnom dogovorom sa apelanticinim službenikom.

12. Ocjenjujući sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Općinski sud je, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, zaključio da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev kako u pogledu osnova, tako ni u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom čl. 386. stav 1. i 387. ZPP.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 018690 16 Pž od 5. septembra 2016. godine potvrđena je presuda prvostepenog suda uz pozivanje na razloge koje je dao taj sud.

14. Odlučujući o apelanticinoj reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj 43 0 Ps 018690 16 Rev od 17. oktobra 2017. godine kojom je revizija odbijena.

15. Vrhovni sud je naveo da apelantica neosnovano smatra da je tuženi dužan isplatiti nastalu materijalnu štetu, jer su radnici tuženog koristili njegov pečat, te zbog toga što tuženi nije bio dovoljno pažljiv pri izboru osobe kojoj je povjerio obavljanje svojih poslova, ili zbog toga što nije obavljao dovoljan nadzor nad vršenjem poslova koje je povjerio svojim zaposlenicima. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovan i apelanticin prigovor da je tuženi bio dužan dokazati svoju ekskulpaciju, odnosno dokazati da je bio dovoljno pažljiv da iskontrolira rad svojih ovlašćenih lica.

16. U konkretnom slučaju, kako je pojasnio Vrhovni sud, radnici tuženog su protivzakonito izdali korisnicima kredita, kao i žirantima, potvrde sa lažnim podacima o zaposlenju kod tuženog iako nisu bili njegovi radnici, te su navedenim licima dali i lažne podatke o visini plaće u administrativnim zabranama, što su radnici tuženog činili u vlastitom interesu i zbog ličnih potreba, bez znanja i ovlaštenja tuženog. Takve potvrde su koristili korisnici kredita i žiranti iako su znali da su lažne, jer su znali da nisu zaposlenici tuženog, i upotrijebili su ih za dobijanje kredita. Takve radnje radnika tuženog su učinjene povodom obavljanja rada, ali izvan okvira rada tuženog, pa se postupci radnika tuženog ne mogu dovesti u vezu sa odredbom člana 170. stav 1. ZOO, pa time ni sa odgovornošću tuženog. Prema ocjeni Vrhovnog suda, stav drugostepenog suda da pravni odnos postoji između korisnika kredita, žiranata i davaoca kredita je pravilan, ali da takvog odnosa nema u pogledu samog tuženog, odnosno taj odnos na koji se apelantica poziva ne može se dovesti u bilo kakvu vezu sa djelatnošću koju obavlja tuženi. Dakle, Vrhovni sud je prihvatio stav drugostepenog suda da je apelantici šteta nastala povodom obavljanja rada radnika tuženog izvan djelatnosti tuženog za šta tuženi ne odgovara iz čega slijedi da štetu nisu prouzrokovali radnici tuženog u radu ili u vezi sa radom tuženog (član 170. stav 1. ZOO), pa ne postoji ni odgovornost tuženog izvan tog okvira. Prema ocjeni Vrhovnog suda, stav drugostepenog suda da je radnik tuženog izdao lažne isprave radi odobravanja kredita za radnike tuženog je pravilan, tada bi se mogao neposredno primijeniti član 170. stav 1. ZOO u odnosu na tuženog što bi se ogledalo u iznosu nenaplaćenog kredita. Dakle, kako je naglasio Vrhovni sud, zaposlenici tuženog nisu imali ovlaštenje da u okviru svog rada izdaju potvrde o zaposlenju, administrativne zabrane, da ovjeravaju zahtjeve za kredit licima koja nisu bila zaposlenici tuženog. Pošto tuženi ove radnje koje su njegovi zaposlenici neovlašteno preduzeli nije odobrio ni naknadno, isprave koje su izdate ne obavezuju tuženog saglasno odredbi člana 88. ZOO, niti ugovori o kreditu i jemstvu, pa, shodno tome, apelantica ima pravo da naknadu štete zahtijeva od lica koja su neovlašteno izdavala takve isprave u svrhu zaključenja ugovora o kreditu. Zbog toga su zaposlenici tuženog pravosnažno proglašeni krivim, a apelantica je u tom postupku upućena na imovinskopravni zahtjev za naknadu štete protiv osuđenih lica.

17. Vrhovni sud je još naveo da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da apelantica, kao ugovorna strana, koja je na osnovu lažnih isprava zaključila ugovore o kreditu može tražiti naknadu štete samo od tih lica dokazivanjem da u trenutku zaključenja ugovora nije znala, niti je mogla znati da su korisnici kredita i žiranti prilikom odobravanja kredita upotrijebili lažne potvrde o zaposlenju (član 165. ZOO), odnosno da lica koja su izdavala te potvrde nisu imala ovlaštenje za izdavanje takvih potvrda (član 88. ZOO).

18. Činjenica da je apelantica u parničnom postupku ishodila pravomoćne presude i da je dio dugovanja već naplatila, a da dio nije ne pruža osnov, niti mogućnost da još neisplaćenu štetu potražuje u ovom postupku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, jer su joj redovni sudovi onemogućili da ostvari naknadu za koju je odgovoran tuženi, i to zbog propuštanja nadzora nad radom odgovornih lica tuženog. Prema apelanticinoj ocjeni, odgovornost tuženog temelji se na odredbi člana 170. stav (1) ZOO i na pretpostavljenoj krivici, koja se sastoji u pretpostavljanju da je u konkretnom slučaju za štetu kriv poslodavac, ili zbog toga što nije bilo dovoljno pažljiv pri izboru osobe kojoj je povjerio obavljanje svojih poslova (culpa in eligendo), ili zbog toga što kao poslodavac nije vodio dovoljan nadzor nad obavljanjem poslova koje je povjerio svom zaposlenom (culpa in inspiciendo). Apelantica, dalje, ističe da su se redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno pozvali na odredbe člana 88. u vezi sa članom 104. ZOO, jer je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno da su zaključeni ugovori o krediti u redovnoj proceduri, da oni nisu ništavi, jer je apelantica na osnovu potvrda tuženog isplatila novac po zaključenim kreditima pri čemu su upravo radnici tuženog bili ovlašteni za izdavanje potvrda, pa im, stoga, nije bila potrebna nikakva naknadna potvrda ili odobrenja od tuženog. Apelantica smatra da je tokom postupka dokazala uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i nastale štete, jer je apelantica po osnovu zahtjeva za odobravanje kredita provela redovnu proceduru i odobrila kredite iako to ne bi učinila da nije bilo garancija tuženog u vidu izdatih (lažnih) potvrda. Osim toga, apelantica se pozvala i na odredbu člana 376. ZOO koja propisuje zastaru potraživanja naknade štete u roku od tri godine shodno kojoj je apelantica morala zaštititi svoja prava u okviru zastarnog roka, ne čekajući eventualne pojedinačne isplate u pokrenutim izvršnim postupcima. Apelantica se pozvala na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 774/04 citirajući dio koji govori da miješanje u imovinu mora biti zakonito i služiti legitimnom cilju, proporcionalno cilju kojem se teži. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njenih prava na koja se pozvala, da se sve odluke redovnih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakli da ostaju kod razloga datih u obrazloženju osporenih odluka, jer je predmetni spor riješen uz pravilnu primjenu prava, te da apelantica u apelaciji ne nudi ništa novo od onoga što je tokom parničnog postupka već iznosila, a o čemu su se redovni sudovi već izjasnili u presudama.

21. Tuženi je sve prigovore ocijenio neosnovanim pri čemu je podržao stav redovnih sudova da na strani tuženog ne postoji pasivna legitimacija, u smislu člana 170. stav (1) ZOO. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog Zakona o parničnom postupku sačinjen u Ustavnom sudu.

Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

23. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog Zakona o obligacionim odnosima sačinjen u Ustavnom sudu.

Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.

(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašćeno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.

(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.

(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.

Odgovornost preduzeća Član 170.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.

(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 018690 16 Rev od 17. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin opunomoćenik je primio 12. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

32. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

34. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, kao konačnu odluku u ovom predmetu, jer smatra da su redovni sudovi prilikom odlučenja proizvoljno primijenili i protumačili odredbu člana 170. stav (1) ZOO, koja govori o pretpostavljenoj odgovornosti za naknadu štete. Apelantica u tom pravcu iznosi svoje viđenje okolnosti konkretnog slučaja, ukazujući na koji način su redovni sudovi trebali postupati, koje materijalno pravo primijeniti, a koje su proizvoljno primijenili i protumačili, tvrdeći pri tome da je tokom postupka dokazala uzročno-posljedičnu vezu između nastale štete i radnji tuženog, odnosno da je dokazala i osnov i visinu štete.

35. Iz navoda apelacije Ustavni sud zapaža da se izneseni prigovori, u suštini, odnose na neslaganje sa stavovima redovnih sudova u segmentu primjene prava, a da pri tome apelantica ne ukazuje da joj je bilo uskraćeno neko procesno pravo koje je opravdano utjecalo da u postupku nije mogla učestvovati ravnopravno sa suprotnom stranom. Polazeći od navedenog i stavova iznesenih u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža ništa što bi opravdalo iznesene prigovore.

36. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance saglasno zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer u okolnostima konkretnog slučaja nije utvrđena odgovornost tuženog za potraživanu štetu, u smislu člana 170. stav (1) ZOO. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi detaljno bavili citiranim članom ZOO i uvjetima za njegovu primjenu koji u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni, jer je tokom postupka utvrđeno da su protivpravne radnje zaposlenika tuženog preduzete povodom obavljanja rada, ali izvan njegovog okvira, što isključuje odgovornost tuženog. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i činjenicu da su zaposlenici tuženog pravosnažno proglašeni krivim za djela koja su učinili, da su zaposlenici tuženog izdavali lažne potvrde licima koja nisu bila zaposlenici tuženog, koji su, iako su znali da su potvrde lažne, potvrde koristili prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje kredita, kao i činjenicu da je apelantica ishodila izvršne isprave protiv svih korisnika kredita, te da je dio dugovanja prinudno ili u izvršnim postupcima već naplaćen. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučenja uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja i da su razloge za odlučenje detaljno i argumentirano obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene i tumačenja člana 170. stav (1) ZOO (vidi tač. 15. i 16. ove odluke). U odnosu na ostale prigovore koje apelantica u apelaciji iznosi, Ustavni sud zapaža da su identični prigovori bili predmet ocjene redovnih sudovi koji, i prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli dovesti do drugačijeg odlučenja redovnih sudova.

37. Shodno iznesenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

38. Apelantica se poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno za primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno razmotrili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, utvrđujući da ne postoji odgovornost tuženog u smislu člana 170. stav (1) ZOO, jer su radnje koje su zaposlenici tuženog učinjene izvan okvira rada tuženog, što je isključilo odgovornost tuženog u smislu citiranog člana ZOO, a što su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili, pri čemu su prilikom odlučenja imali u vidu i razmotrili identične apelacione prigovore koji nisu mogli utjecati na drugačije odlučenje.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević