Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-632/18 (M.B.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kazna
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
- Viši sud u smislu čl. 2. P.7
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-632/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 632/18, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 3.
studenog 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 29. siječnja 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 3. studenog 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. travnja 2017. godine i broj S1 1 K 02003215 Kri od 9. prosinca 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3055/17. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3055/17 od 15. listopada 2019. godine kojom je odbio kao neutemeljenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. travnja 2017. godine i broj S1 1 K 02003215 Kri od 9. prosinca 2016. godine u dijelu koji se odnosi na osuđujući dio presude, odnosno toč. 1, 2, 3. i 4a), 4b) i 4c) osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude. Istom odlukom odbačena je kao nedozvoljena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. travnja 2017. godine u dijelu koji se odnosi na ukidanje oslobađajućeg dijela, odnosno toč. 1, 2, 3. i 4. oslobađajućeg dijela Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 02003215 Kri od 9. prosinca 2016. godine, jer je preuranjena.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 02003215 Kri od 9. prosinca 2016. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u toč. 1, 2, 3, 4a), 4b) i 4c) osuđujućeg dijela izreke presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ (u odnosu na toč. 1, 4b) i 4c)) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Istom je presudom apelant oslobođen od optužbe da je radnjama navedenim u toč. 1, 2, 3. i 5. oslobađajućeg dijela izreke presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ, odnosno radnjama u točki 4. kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZSFRJ.
6. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. travnja 2017. godine u cijelosti, kao neutemeljene, odbio apelantove prizive podnesene protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, kao i priziv Tužiteljstva podnesen protiv točke 5. oslobađajućeg dijela iste presude i odluke o kazni, te je prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena. Istom je presudom priziv Tužiteljstva u odnosu na toč. 1, 2, 3. i 4. oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude uvažen, te je u tom dijelu presuda ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacijskog odjela Suda BiH.
7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020032 17 Kžk od 3. studenog 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama u toč. 1, 2, 3. osuđujućeg dijela izreke presude (odnosno 4, 5a. i 6. precizirane optužnice) počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina, te je, uzimajući kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina za počinjeno kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 13 godina. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je radnjom u točki 1. oslobađajućeg dijela izreke presude (točka 7. optužnice) počinio kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZSFRJ.
8. U obrazloženju presude naveden je tijek postupka, da je prvostupanjska presuda u jednom dijelu bila oslobađajuća i da je po prizivu Apelacijsko vijeće donijelo presudu kojom je ukinulo toč. 1, 2, 3. i 4. oslobađajućeg dijela presude i odredilo održavanje pretresa pred Apelacijskim vijećem. Sukladno odredbi članka 317. ZKP, otvoren je pretres na kojem je Tužiteljstvo navelo da ostaje kod navoda iz optužnice i na kojem je dalo uvodnu riječ. Zatim su navedene završne riječi Tužiteljstva i obrane. Obrana je u završnoj riječi istaknula da iz iskaza svjedoka ne proizlazi apelantova odgovornost za točke precizirane optužnice koje mu se stavljaju na teret.
9. U dijelu odluke „C. Provedeni dokazi“ Apelacijsko vijeće je navelo da je, sukladno odredbi članka 317. stavak 2. ZKP, po prijedlogu Tužiteljstva, dokaze prezentirane tijekom prvostupanjskog postupka prihvatilo u cijelosti i uvrstilo u dokaznu građu na osnovi koje je donesena drugostupanjska odluka. Tijekom postupka pred sudom Tužiteljstvo nije imalo novih dokaznih prijedloga, ali je predložilo da se izvrši reprodukcija iskaza svjedoka vezano za ukinute točke optužnice, i to iskaze svjedoka Pere Božića, S-2, Jovana Cvijanovića i Jove Stevanovića, a da se oni ne pozivaju pred sud, što je Apelacijsko vijeće prihvatilo. Dalje, navedeno je da je prihvaćen prijedlog obrane da se u sudski spis ulože novi materijalni dokazi koji se donose na apelantovo materijalno stanje, kao i da obrana nije imala drugih dokaznih prijedloga.
10. U pogledu osuđujućeg dijela izreke presude, Apelacijsko vijeće je navelo da je prihvatilo sva utvrđenja i obrazloženja prvostupanjskog suda vezano za opće elemente kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva (da djelo mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, da kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, da djelo mora biti povezano sa ratom, te da počinitelj mora narediti ili počiniti djelo), imajući u vidu i činjenicu da su već utvrđeni u prvostupanjskoj presudi koja u tom dijelu nije osporena prizivom obrane, te je potvrđena presudom Apelacijskog vijeća i tako postala pravomoćna. U pogledu statusa oštećenih Pere Božića, Jovana Cvijanovića i S2, Apelacijsko vijeće je utvrdilo (imajući u vidu iskaze svjedoka koje u tom dijelu ni obrana nije dovela u sumnju) da se u konkretnom slučaju radilo o civilima, dakle, o kategoriji koja uživa zaštitu sukladno odredbama zajedničkog članka 3. Ženevskih konvencija, kako je to utvrdilo i prvostupanjsko vijeće. Vezano za status oštećenog Jove Stevanovića, utvrđeno je da je imao status vojnika prilikom zarobljavanja, pa je Apelacijsko vijeće zaključilo da je oštećeni Stevanović imao status ratnog zarobljenika. Odlučna činjenica kod utvrđivanja veze između djela koja je apelant počinio i oružanog sukoba jeste apelantov status u vrijeme izvršenja kaznenog djela, odnosno činjenica da je apelant djelo počinio kao pripadnik vojne policije 106. postrojbe HVO, koja pozicija mu je i omogućila da u vrijeme i na mjestu kako je to navedeno u izreci presude izvrši navedena kaznena djela. Nadalje, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je apelant kao izravni počinitelj izvršio radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret za koje je proglašen krivim.
11. U pogledu odluke Apelacijskog vijeća kojom je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. preuzetog KZSFRJ u svezi sa člankom 22. istog zakona, za radnje nečovječnog postupanja, Sud BiH je ukazao da KZSFRJ ne definira „nečovječno postupanje“. Apelacijsko vijeće se pozvalo na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, te je u točki 49. našlo da je nečovječno postupanje radnja ili propust, to jest radnja koja je objektivno sudeći namjerna, a ne slučajna a koja uzrokuje tešku duševnu ili fizičku patnju ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo ili povrede tjelesnog integriteta. Također je navedeno u presudi da se Apelacijsko vijeće, pored samih iskaza oštećenih, rukovodilo i općim zdravstvenim stanjem, strahom koji je svaka osoba morala osjećati prilikom premlaćivanja i loše ishrane, uskraćivanja liječničke pomoći, te da sve te okolnosti predstavljaju odlučne činjenice za utvrđivanje da li je konkretne prilike dostignut prag nečovječnog postupanja sadržan u zajedničkom članku 3. Ženevskih konvencija. Nadalje je u presudi navedeno da - da bi se neko postupanje moglo označiti kao nečovječno, neophodno ga je ocijeniti u svakom konkretnom slučaju, ovisno o vrstama samih radnji, ali i posljedica koje te radnje izazivaju po žrtve i njihov tjelesni i duševni integritet, okruženju i prilikama, tj. kontekstu u kojem se radnje prema žrtvama poduzimaju, kao i o njihovom trajanju i intenzitetu. Posljedice ne moraju biti trajnog karaktera da bi ponašanje kojim su izazvane bilo označeno kao nečovječno postupanje. Dovoljno je da se radi o ponižavajućem postupanju, koje mora biti teže od ojađenosti, nelagode ili poniženja (toč. 53. i 54). Dalje, u točki 55. Apelacijsko vijeće je navelo da - da bi sagledalo cjelokupni kontekst dešavanja u vrijeme zatočeništva u OŠ Donja Mahala, sa posebnom pozornošću (vijeće) je analiziralo iskaze svjedoka koji se odnose na atmosferu straha (Jovana Cvijanovića i S2), zbog čega je zaključilo da sve navedeno ukazuje u kakvoj atmosferi straha su se zlostavljanja oštećenih provodila o čemu je Apelacijsko vijeće vodilo računa prilikom ocjene karaktera apelantovih radnji. Tako je navedeno da je, imajući u vidu navedene standarde za nečovječno postupanje, Apelacijsko vijeće apelantove radnje promatralo u kontekstu cjelokupnog položaja u kojem su se nalazili oštećeni. Pri tome je Apelacijsko vijeće imalo u vidu da su premlaćivanja poduzimana odmah nakon njihovog zarobljavanja, da je njihovo opće zdravstveno stanje bilo narušeno, uz činjenicu da su svakodnevno živjeli u strahu za vlastiti život, na temelju čega je izvan razumne sumnje utvrdilo da je radnjama opisanim pod toč. 1, 2. i 3. osuđujućeg dijela presude apelant, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, kao pripadnik HVO-a, nečovječno postupao prema civilima na način da je (točka 1) snažno pretukao Peru Božića metalnom palicom po cijelom tijelu, naročito leđima, uslijed čega mu je popucala koža na leđima, da je (sa još dvije navedene osobe) „snažno udarao oštećenog Jovu Stevanovića rukama i pesnicama“ (točka 2), da je (točka 3) dva-tri puta izvodio S2 na ispitivanje gdje ga je tijekom ispitivanja, zajedno sa drugim pripadnicima vojne policije, tukao stisnutim šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme po cijelom tijelu.
12. Nadalje je od str. 20-28 dano obrazloženje za osuđujući dio presude po točkama, te je Sud BiH naveo da je iskaz Pere Božića prihvaćen kao vjerodostojan i autentičan, dovodeći ga u svezu sa iskazima drugih svjedoka, te da je izvan razumne sumnje utvrđeno da je apelant tukao Peru Božića metalnim lancem po cijelom tijelu. Apelacijsko vijeće je navelo dio iskaza svjedoka u točki 64, te je u točki 65. Apelacijsko vijeće ukazalo da je analizom iskaza svjedoka zapazilo da je svjedok odgovore davao „mislim ovo...mislim ono…“ pri čemu navedeno nije ocijenilo kao nesigurnost u iskazu, nego kao specifičan vokabular i način izražavanja svjedoka, što dalje obrazlaže u toč. 66-68, te je navelo da su neutemeljeni prigovori kojim se osporava kredibilitet svjedoka Pere Božića. Apelacijsko vijeće je zaključilo da je apelantova radnja u okolnostima i na način kako je poduzeta prema Peri Božiću nesporno predstavljala ozbiljno ugrožavanje ne samo fizičkog integriteta oštećenog nego njegovog osobnog dostojanstva i da predstavlja nečovječno postupanje.
13. U odnosu na točku 2, Apelacijsko vijeće je u toč. 72-73 ukazalo na iskaz svjedoka-oštećenog Jovana Cvijanovića, koji je prihvatio kao vjerodostojan i objektivan, ne našavši razlog zbog čega svjedoku ne bi trebalo vjerovati. Nadalje, u točki 75. navedeno je da je Apelacijsko vijeće, prihvaćajući iskaz svjedoka, uskladilo činjenični opis ove točke optužnice sa sadržajem iskaza svjedoka koji je bio precizan da se premlaćivanje desilo 13. lipnja 1992. godine. Apelacijsko vijeće je navelo da postupanje apelanta ne može biti promatrano izolirano od postupanja Pere Vincetića, već kao cjelina naročito zato što se apelant za ovu točku optužnice teretio kao suizvršitelj. Opet dovodeći u svezu apelantove poduzete radnje sa cjelokupnim kontekstom u kome se događaj odvijao (obrana je isticala da je oštećeni samo navodio posljedice koje je zadobio od Pere Konja), Apelacijsko vijeće je navelo da su apelantove radnje dovele do snažnih fizičkih i psihičkih bolova kod oštećenog, te da su dosegle prag nečovječnog postupanja.
14. U odnosu na točku 3. osuđujućeg dijela presude, u pogledu apelantovog ponašanja prema svjedoku-oštećenom S2, Apelacijsko vijeće je ukazalo na iskaz svjedoka dan u unakrsnom ispitivanju (koji je analiziralo) koji je opisao dešavanja u OŠ Donja Mahala, te je naveo da ga je apelant izvodio osobno nekoliko puta, da je ispitivanje trajalo 15-20 minuta, nekad po danu, nekad po noći, te da je opisao jedno od premlaćivanja koje je apelant poduzeo prema njemu. Na temelju navedenog Apelacijsko vijeće je zaključilo da je apelant osobno izvodio svjedoka-oštećenog S2, te da je, imajući u vidu sve navedeno i okolnosti u kojima je apelant zlostavljao oštećenog, ocijenilo neprihvatljivim navode obrane da se ne može tvrditi da je apelantovim radnjama dosegnut prag nečovječnog postupanja. Naprotiv, okolnosti u kojim se premlaćivanje događalo i to svakodnevno, a koje nije poduzimao samo apelant, nego i brojni drugi, činjenica da je oštećeni S2 bio protupravno zatvoren i držan u maloj i neuvjetnoj prostoriji, bez dovoljno hrane, vode i liječničke pomoći, u stalnom strahu za život, promatrane u cjelini sa pojedinačnim događajem premlaćivanja oštećenog S2 od apelanta, prema ocjeni Apelacijskog vijeća prelaze prag nečovječnog postupanja, jer ne samo da su zabranjene apelantove radnje uzrokovale psihičke i fizičke posljedice kod oštećenog već je takvo postupanje predstavljalo ponižavajuće i nehumano postupanje, koje je bilo teže od ojađenosti, nelagode ili poniženja, a što su zahtjevi propisani u međunarodnom pravu da bi se neko postupanje smatralo nečovječnim.
15. U pogledu subjektivnog elementa, sud je naveo da nema sumnje da je u okolnostima ratnih događanja apelant prema trojici oštećenih u ovom predmetu, kao i drugim zatočenicima, imao dominirajući položaj i moć, da je bio u povlaštenom statusu naspram žrtava, a da su istodobno oni bili u stanju beznađa i stalnom strahu za vlastiti život, zbog čega je apelant svjestan svog položaja nadmoći mogao poduzeti i poduzimao je zabranjene radnje koje su imale kao posljedicu povrede fizičkog i psihičkog integriteta i dostojanstva oštećenih. Apelant je bio svjestan i znao je da će svojim postupcima oštećenima nanijeti velike tjelesne i duševne patnje i pojačati strah za vlastiti život, ali je navedene radnje htio i svojom voljom izvršio. Sud BiH je našao da je apelant odgovoran kao suizvršitelj za sve točke osuđujućeg dijela presude, ukazujući na članak 22. KZSFRJ. U svezi sa navedenim je Sud BiH našao dokazanim, izvan svake razumne sumnje, da je apelant, zajedno sa drugim pripadnicima vojne policije 106. postrojbe HVO-a, poduzeo zabranjene radnje. Sukladno sudskoj praksi, u slučaju postupanja više izvršitelja, dovoljno je dokazati da oni postupaju zajedno i da su odgovorni kao neposredni izvršitelji u nečovječnom postupanju prema žrtvama. Imajući u vidu sve okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja navedenih radnji, to je na temelju ponuđenih dokaza bilo moguće izvesti zaključak izvan svake razumne sumnje da je i apelant sudjelovao u materijalnim elementima kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te da je odgovoran za posljedice koje su nastupile kod žrtava.
16. U pogledu oslobađajućeg dijela presude, Sud je ukazao da nije našao dokazanim izvan svake razumne sumnje počinjenje kaznenopravne radnje opisane pod točkom 7. precizirane optužnice, pa je apelanta oslobodilo od optužbe uslijed nedostatka dokaza, slijedeći princip in dubio pro reo.
17. U pogledu odluke o kazni (strana 30), Apelacijsko vijeće je navelo da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu ocijenio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne u smislu odredbe članka 41. KZSFRJ, a naročito granice kazne propisane zakonom, svrhu kažnjavanja, kao i sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, i to: stupanj krivnje, pobude iz kojih je djelo izvršeno, okolnosti pod kojim je izvršeno, raniji život počinitelja, njegove osobne prilike i držanje nakon počinjenog kaznenog djela. Pri tome je Apelacijsko vijeće imalo u vidu da je apelant neosuđivan, da je obiteljski čovjek, otac četvero djece, ali i otežavajuću okolnost vezano za iskazanu bezobzirnost i upornost u izvršenju pojedinačnih inkriminacija. Apelacijsko vijeće je navelo da je pošlo od ranije utvrđenih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, kao i činjenice da je za navedeno kazneno djelo za koje je apelant proglašen krivim propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, te je našavši da je apelant odgovoran za tri radnje nečovječnog postupanja kod kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva izreklo kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Imajući u vidu ranije utvrđenu kaznu zatvora od deset godina, Apelacijsko vijeće je primjenom odredaba čl. 48. stavak 3. i 49. KZSFRJ apelantu izreklo jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Apelacijsko vijeće je ukazalo da je radnjama iz toč. 1, 2. i 3. osuđujućeg dijela presude, u odnosu na ono što je ranije utvrđeno i presuđeno, znatno povećana kriminalna količina kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ, što se moralo reflektirati i na ukupnu, jedinstvenu kaznu na koju je apelant osuđen.
18. U pouci o pravnom lijeku Apelacijsko vijeće je navelo: „Protiv ove presude priziv nije dozvoljen, sukladno članku 317. stavak 1. točka b) ZKPBIH (prema kome je nužna pretpostavka za pravo priziva na drugostupanjsku presudu činjenica da je prvostupanjska presuda bila u cjelini oslobađajuća, a ne samo u njezinim pojedinim točkama, a u drugim osuđujuća).“
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant je naveo da je Sud BiH prilikom donošenja drugostupanjske presude počinio povredu njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak l. i stavak 3. točka d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 13. Europske konvencije. Istaknuo je da je, kako bi se utvrdilo da li je apelantovo postupanje predstavljalo zabranjeno ponašanje u smislu članka 3. Ženevske konvencije, predlagao ponovno saslušanje svjedoka upravo na navedene okolnosti kako bi se kroz izravna i unakrsna pitanja ovim svjedocima navedeno razjasnilo i eventualno utvrdilo, kao i da je Sud BiH taj prijedlog obrane odbio kao nepotreban i da je odredio da se reproduciraju iskazi svjedoka iz prvostupanjskog postupka, čime je povrijeđeno njegovo pravo na obranu, odnosno počinjena bitna povreda iz članka 297. stavak l. točka d) ZKP. U svezi s navedenim, apelant je istaknuo da sud o prijedlogu obrane da se svjedoci ponovno pozovu i saslušaju nije naveo ni da prihvaća, a ni da odbija ovaj prijedlog, iako ga je na pretresu odbio. Smatra da je zbog toga što nije dano obrazloženje o tom prijedlogu obrane u presudi povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u smislu prava na obrazloženu odluku iz članka 6. Europske konvencije, kao i pravo na jednakost stranaka u postupku, odnosno procesnu ravnopravnost, tj. obvezu suda da svakoj strani u postupku da mogućnost iznošenja svojih razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu.
20. Dalje, upućujući na razloge dane u prvostupanjskoj presudi, te analizirajući zaključke Apelacijskog vijeća u svezi sa toč. 1, 2. i 3. ranije oslobađajuće, a sada osuđujuće presude, apelant u suštini osporava način ocjene dokaza od Apelacijskog vijeća. Apelant tvrdi da je Apelacijsko vijeće u ponovnom pretresu potpuno zanemarilo iskaze svjedoka iz prvostupanjskog postupka, da nije dalo ocjenu njihovih iskaza, nego je samo uzelo pojedine dijelove njihovih iskaza kako bi to poslužilo kao dokaz navodnom nečovječnom postupanju apelanta. Smatra da sud nije imao objektivne i uvjerljive dokaze da, izvan svake razumne sumnje, utvrdi da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja predmetnog kaznenog djela u odnosu na svjedoke Peru Božića, Jovana Cvijanovića i zaštićenog svjedoka ,S2, jer su iskazi tih svjedoka bili nesigurni i neuvjerljivi.
21. Dalje, smatra da prilikom odlučivanja o vrsti i visini kaznenopravne sankcije, sud nije dao odgovarajuću važnost i težinu olakšavajućim okolnostima, posebno izjavama svjedoka koji su tijekom postupka govorili o apelantovom ponašanju u Osnovnoj školi Donja Mahala u inkriminiranom periodu.
22. Apelant je naveo da je u pouci o pravnom lijeku navedeno da protiv te presude priziv nije dozvoljen, budući da je nužna pretpostavka za pravo priziva na drugostupanjsku presudu činjenica da je prvostupanjska presuda bila u cjelini oslobađajuća, a ne samo u njezinim pojedinim točkama, a u drugim osuđujuća. Smatra da je takvom uputom, odnosno takvim tumačenjem odredbe članka 317.a ZKP apelantu onemogućen pristup sudu, odnosno da je onemogućen u ostvarenju ustavnog prava na pristup sudu, jer je u konkretnom slučaju došlo do povrede same biti prava, odnosno povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. i članka 13. Europske konvencije. b)Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su navodi iz apelacije neutemeljeni. Na prijedlog Tužiteljstva da se izvrši reprodukcija izjava svjedoka, apelantova obrana, kako Sud BiH navodi (pozivajući se na zapisnik sa pretresa), samo je navela da bi za obranu bilo povoljnije da se oni saslušaju, ne dajući razloge za navedeno, niti da postoje nove okolnosti na koje bi trebalo saslušati svjedoke. Nakon toga je, na temelju članka 317. stavak 2. ZKP, Apelacijsko vijeće donijelo odluku da se prihvati prijedlog Tužiteljstva da se reproduciraju iskazi već saslušanih svjedoka. Pri tome je predsjednik vijeća jasno naglasio da vijeće ne isključuje mogućnost pozivanja navedenih svjedoka i njihovog ponovnog neposrednog saslušanja u slučaju da nakon reprodukcije iskaza ostane nešto nejasno. Odluka vijeća o prihvaćanju navedenog prijedloga Tužiteljstva je usmeno obrazložena, a zatim i pismeno u obrazloženju pobijane presude. Iz navedenog je sasvim očigledno da se ne radi o povredi prava na obranu i principa jednakosti stranaka u postupku, jer obrana nije ni imala konkretan prijedlog u tom pravcu - već samo sugestiju da se svjedoci koje poziva Tužiteljstvo eventualno pozovu da neposredno svjedoče pred sudom, a nakon reprodukcije njihovih iskaza nije ostalo ništa nejasno, niti je obrana tražila pozivanje svjedoka. Dalje je navedeno da je drugostupanjsko vijeće izvršilo određene intervencije u činjeničnom opisu točke 2. o čemu su dani razlozi na strani 24. U pogledu tvrdnji apelacije da na temelju iskaza svjedoka Pere Božića, Jovana Cvijanovića i zaštićenog svjedoka S2 Apelacijsko vijeće nije moglo utvrditi da je apelant nečovječno postupao, Sud BiH navodi da je za svaku točku optužnice izvršena analiza iskaza oštećenih, te da je u odnosu na svakog oštećenog vijeće dalo jasne i konkretne razloge zbog čega je apelanta ocijenilo odgovornim za nečovječno postupanje, pri čemu Sud BiH ukazuje na relevantne dijelove odluke. Isto se odnosu na odluku o kazni. Sud BiH je neutemeljenim ocijenio i apelantaove navode da je prekršeno pravo na efikasan pravni lijek jer, prema članku 317.a stavak 1. točka b) ZKPBiH, nužna pretpostavka za pravo priziva na drugostupanjsku presudu jeste činjenica da je prvostupanjska presuda bila u cijelini oslobađajuća, te je ukazano na stajalište Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u Odluci broj AP 3939/12.
24. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo navodi da je apelacija neutemeljena i da je obrana imala pravo koristiti i da je koristila mogućnost pred prvostupanjskim sudom na glavnom pretresu da ispita svjedoke. Također, nije došlo do povrede članka 13. Europske konvencije jer je Sud BiH pravilno primijenio članak 317.a stavak 1. ZKP.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-odluka USBiH i 42/18-rješenje USBiH, 65/18 ) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu glasi:
Članak 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 317.
Pretres pred vijećem apelacijskog odjela (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostupanjskom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacijskog odjela.
(2) Ako vijeće apelacijskog odjela ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostupanjskom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz članka 261. stavak (2) točka e) ovog zakona.
(3) Odredbe stavka 2. ovog članka se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz članka 83. ovog zakona.
Odjeljak 1a. Priziv na drugostupanjsku presudu Članak 317a.
Opća odredba (1) Protiv presude vijeća apelacijskog odjela dozvoljen je priziv u slučaju:
a) ako je vijeće apelacijskog odjela preinačilo prvostupanjsku presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim;
b) ako je vijeće apelacijskog odjela povodom priziva na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi oglašava krivim.
(2) O prizivu protiv drugostupanjske presude odlučuje trećestupanjsko vijeće sastavljeno od trojice sudaca.
(3) Odredbe članka 309. ovog zakona primjenjivat će se i na suoptuženog koji nije izjavio priziv protiv drugostupanjske odluke.
(4) Pred ovim vijećem ne može se održati pretres.
VI.Dopustivost
26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH od 3. studenog 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. prosinca 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. siječnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Europske konvencije.
31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz članka 6. st. 3.a) i b), 7. i 13. Europske konvencije.
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se nazočnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovitim sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
35. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je Sud BiH u presudi (strana 9) naveo da Tužiteljstvo nije imalo novih dokaznih prijedloga, ali da je predložilo reproduciranje iskaza navedenih svjedoka, a što je vijeće i prihvatilo. Na istoj strani je navedeno da je vijeće prihvatilo prijedlog obrane da se u spis ulože novi materijalni dokazi koji se odnose na apelantovo materijalno stanje, te da obrana nije imala drugih dokaza, a što nije točno (kako apelant navodi). Naime, apelant ukazuje da je obrana predlagala ponovno pozivanje i saslušanje navedenih svjedoka. Apelant nadalje ističe da o ovome prijedlogu obrane u ovoj presudi vijeće nije navelo ni da prihvaća, a ni da odbija ovaj prijedlog iako ga je na pretresu odbilo.
36. Ustavni sud, također, primjećuje da je u odgovoru na apelaciju Sud BiH ukazao da su tvrdnje iz apelacije o povredi prava na obranu na način što je Sud BiH odbio prijedlog obrane za ponovnim neposrednim saslušanjem svjedoka, te ne dajući obrazloženje svoje odluke u pobijanoj presudi, neutemeljene. Sud BiH se pozvao na zapisnik sa pretresa pred vijećem Apelacijskog odjela iz kojeg jasno proizlazi da obrana na upit predsjednika vijeća nije imala novih dokaznih prijedloga, te da je samo povodom prijedloga Tužiteljstva da se izvrši reprodukcija svjedočenja svjedoka Pere Božića, S-2, Jovana Cvijanovića i Jove Stevanovića navela da smatra da bi za obranu bilo povoljnije da se svjedoci neposredno pozovu, ne dajući nikakve razloge o tome, niti da postoje neke nove okolnosti na koje bi trebalo saslušati svjedoke koji su već saslušani u tijeku prvostupanjskog postupka kako od tužitelja, tako i obrane. Nakon toga su, na temelju članka 317. stavak 2. ZKP, iskazi saslušanih svjedoka reproducirani na pretresu pred vijećem Apelacijskog odjela, jer su svjedoci bili unakrsno ispitani od suprotne strane. Pri tome je, kako je Sud BiH u odgovoru istaknuo, predsjednik vijeća jasno naglasio da vijeće ne isključuje mogućnost pozivanja navedenih svjedoka i njihovog ponovnog neposrednog saslušanja u slučaju da nakon reprodukcije iskaza ostane nešto nejasno, ali ništa nije bilo nejasno nakon reprodukcije i obrana nije tražila pozivanje svjedoka. Odluka Apelacijskog vijeća o prihvaćanju navedenog prijedloga Tužiteljstva je usmeno obrazložena, a zatim i pismeno u paragrafima br. 7 i 8 obrazloženja pobijane presude.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na jednakost strana u tijeku postupka. Naime, nesporno je da su navedeni svjedoci saslušani pred prvostupanjskim sudom, te da su po odluci drugostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 317. stavak 2. ZKP, njihovi iskazi reproducirani. Dalje, Ustavni sud primjećuje da zahtjev obrane za saslušanje svjedoka očigledno nije bio jasno određen i preciziran, te da je Sud BiH ostavio mogućnost da se svjedoci saslušaju ako nešto nakon reprodukcije bude nejasno. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne može zaključiti da je došlo do povrede prava na jednakost strana, kako to apelant pokušava predstaviti.
38. U svezi sa prethodno razmotrenim navodom o povredi prava na jednakost strana je i apelantov navod o povredi prava na pravično suđenje, zbog načina na koji je Apelacijsko vijeće (suprotno prvostupanjskom sudu) ocijenilo iskaze svjedoka, te zaključilo da je apelant nečovječno postupao i počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Apelant navodi da Apelacijsko vijeće potpuno zanemaruje iskaze svjedoka iz prvostupanjskog postupka, te da ne daje njihovu ocjenu, već samo uzima pojedine dijelove iskaza kako bi to poslužilo, bez argumenata, kao navodno apelantovo nečovječno postupanje.
39. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).
40. U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
41. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj odluci Apelacijsko vijeće ukazalo na iskaze svjedoka dane na glavnom pretresu (koje je reproduciralo), te da ih je prihvatilo kao uvjerljive i vjerodostojne. U obrazloženju osporene presude, nasuprot apelantovim navodima, dani su jasni razlozi zašto je sud poklonio vjeru navedenim svjedocima, te kako je Apelacijsko vijeće ocijenilo iskaze svjedoka, kao i okolnosti cjelokupnog događaja, okolnosti u kojima su se radnje dešavale, stanje straha, loše ishrane, neukazivanje liječničke pomoći i ostalo, što je Apelacijsko vijeće opredijelilo da donese osuđujuću presudu (za tri točke). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasne odgovore na prigovore obrane (a identično apelant ukazuje i u apelaciji) o načinu iznošenja iskaza svjedoka Pere Božića, o preciziranju datuma za točku 2. i suizvršiteljskim radnjama apelanta poduzetim prema oštećenom Jovanu Cvijanoviću (zajedno sa radnjama Pere Vincetića), koje se ne mogu promatrati izolirano i konačno Sud BiH je obrazložio kako je utvrdio da apelantova radnja prema svjedoku S2, zajedno sa drugim, u danim (jasno opisanim) okolnostima predstavlja nečovječno postupanje. Dakle, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, u obrazloženju osporene presude, odnosno u načinu na koji je Sud BiH ocijenio dokaze (iskaze svjedoka koje je reproducirao) ne može da nađe proizvoljnost, povredu jednakosti strana ili bilo što drugo što bi ukazivalo da je došlo do povrede standarda prava na pravično suđenje u ovom dijelu.
42. Također, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao razloge zašto je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu u trajanju od 13 godina (ukazujući na ranije utvrđenu kaznu) ocjenom svih okolnosti na apelantovoj strani, te navedeno, bez obzira na apelantov stav, nije proizvoljno, niti je suprotno visini kazne koje ja utvrđena zakonom. Također, imajuću u vidi sve navedeno, te činjenicu da je apelant ukazao na povredu principa in dubio pro reo, Ustavni sud može zaključiti da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, dao dovoljno jasnih razloga kako je i na temelju kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova kaznena odgovornost. Iz obrazloženja presude Suda BiH Ustavni sud ne može zaključiti da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat proizvoljne ocjene dokaza, ili da je temeljena na nezakonitim dokazima na kojima se presuda ne može temeljiti, niti da se radi o arbitrarnoj odluci, niti da je sud sumnjao o postojanju bilo koje činjenice, pa da bi primjenom principa in dubio pro reo donio presudu u apelantovu korist. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da presudom Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i stavak 3. točka d) Europske konvencije.
U svezi s pravom na preispitivanje sudske odluke
44. Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira pouku o pravnom lijeku koja je navedena u presudi. U svezi s ovim dijelom, apelant se pozvao na povredu prava na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, imajući u vidu apelantove navode – da je zakonom propisana mogućnost priziva, a da je drugostupanjski sud u pouci o pravnom lijeku naveo dapriziv nije dozvoljen i „na formalistički način“ ocijenio članak „317. stavak 1. točka b)“ – Ustavni sud smatra da ovaj dio navoda može ispitati u okviru prava na preispitivanje sudske odluke iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
45. Članak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: (1)Svatko tko je odlukom suda osuđen za kazneno djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom.
(2) Ovo pravo može podlijegati iznimkama u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je osobi u pitanju u prvom stupnju sudio najviši sud ili je bila osuđena na temelju priziva na oslobađajuću presudu.
46. Ustavni sud zapaža da iz stavka 1. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na priziv, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Europskog suda iskazanoj u predmetu Krombach protiv Francuske (vidi, Europski sud, presuda od 13. veljače 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stavak 96), „države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja ili može biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Međutim, države mogu nametnuti i dodatna 'ograničenja' na pravo na preispitivanje odluke, kao što je izdavanje dozvole za podnošenje priziva. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantirano ovim člankom koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu mora, po analogiji s pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava“.
47. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su stavkom 2. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju ustanovljene i iznimke od primjene prava izloženog u stavku 1. istog članka. Prva iznimka se odnosi na manje prestupe. Druga iznimka se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudac i sl.) ili zbog prirode prestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treća iznimka se odnosi na slučajeve u kojim je osuda izrečena u postupku povodom priziva na oslobađajuću presudu.
48. Ustavni sud će u ovom dijelu najprije ukazati da je u svojoj praksi rješavao identične navode u predmetu broj AP 3620/07 od 14. travnja 2010. godine (dostupan na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelant je isticao povredu članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju zbog nemogućnosti izjavljivanja priziva protiv presude Apelacijskog vijeća Suda BiH kojom je apelant proglašen krivim u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostupanjskom presudom bio oslobođen. Ustavni sud je zaključio da u tom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na preispitivanje višeg suda uslijed činjenice da ZKP nije propisao mogućnost preispitivanja kaznene presude u „trećem stupnju“ u vrijeme kada je donesena osporena presuda. Isti apelant je zbog istog pitanja, odnosno zbog navodne povrede članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, pokrenuo postupak pred Europskim sudom. U svezi s ovom povredom, Europski sud je kratko naveo da okolnosti konkretnog slučaju potpadaju pod iznimke iz stavka 2. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, te je aplikaciju odbio kao očigledno neutemeljenu (vidi odluku Europskog suda Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 51552/10 od 10. travnja 2012. godine).
49. Dakle, Europski sud je činjenicu da aplikant nema pravo priziva protiv osuđujuće presude (donijete po prizivu na oslobađajuću prvostupanjsku presudu) podveo pod iznimkepropisane stavkom 2. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
50. Nakon presude Europskog suda Ustavni sud je razmatrao predmet broj AP 3939/12 (odluka o dopustivosti i meritumu od 10. studenog 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud naveo da je, za razliku od slučaja Šimšić, u međuvremenu do odluke u predmetu broj AP 3939/12 došlo do izmjena ZKP. Tako je člankom 317.a ZKP predviđena mogućnost izjavljivanja priziva protiv drugostupanjske odluke Suda BiH. Ova mogućnost u ZKP dozvoljena je u dvije situacije: „a) ako je vijeće apelacijskog odjela preinačilo prvostupanjsku presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi proglašava krivim, b) ako je vijeće apelacijskog odjela povodom priziva na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim.” Obje situacije se svode na isto, da je prvostupanjska presuda bila oslobađajuća a da je nakon toga vijeće (pod točkom a)) preinačilo presudu i (pod točkom b)) održalo pretres i donijelo presudu kojim se optuženi proglašava krivim.
51. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud će ukratko ponoviti svoje zaključke iz predmeta broj AP 3939/12. U navedenom predmetu apelant je smatrao da je „oslobođen po prvostupanjskoj presudi“ za pojedine točke optužnice (toč. 3a, 3b, 3e. i 3g. i točka 10) za koje ga je drugostupanjski sud proglasio krivim, te je smatrao da ima pravo na priziv. Stoga je, polazeći od odredbe članka 317.a ZKP, osnovni zadatak Ustavnog suda bio da utvrdi je li u okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjska presuda bila „oslobađajuća“. Ustavni sud je primijetio da je prvostupanjski sud u jednom dijelu odluke apelanta proglasio krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, dok je, pozivajući se na članak 284. stavak 1. točka c) ZKP, apelanta oslobodio optužbe da je po određenim točkama optužnice na opisani način izvršio određene radnje (čime bi, također, počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Dakle, prvostupanjski sud je za isto kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva apelanta proglasio i krivim i oslobodio, te se za Ustavni sud postavilo pitanje je li prvostupanjska presuda „oslobađajuća“. Ustavni sud, je također, ukazao da je Sud BiH, u smislu utvrđivanja prava na priziv, upravo polazio od „kaznenog djela“ koje se apelantu stavljalo na teret (Sud BiH je zaključio da apelant nije oslobođen kaznenog djela u cjelini, već samo za pojedine radnje tog kaznenog djela). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je našao da se presuda, kakva god bila, donosi u odnosu na kazneno djelo, a ne, kako Sud BiH navodi, za pojedine „radnje izvršenja“ kaznenog djela. Osim toga „radnje izvršenja“ čine bitan osnovni element u pojmu kaznenog djela, te je radnja konstitutivno obilježje kaznenog djela. Nadalje, u pojmu kaznenog djela, kako je definirano (člankom 173. KZBiH u navedenom predmetu) zakonom, taksativno su navedene radnje izvršenja koje su različite i po svom karakteru, a moglo bi se reći da se one mogu gradirati i po „intenzitetu“, te u njih spadaju ubijanje, nanošenje snažnog tjelesnog ili duševnog bola, mučenje, silovanje, protuzakonito zatvaranje i ostalo. Ustavni sud je ukazao da se svakom pojedinačnom radnjom navedenom u članku 173. KZ, naravno uz ispunjenje ostalih bitnih elemenata za ovo kazneno djelo, ostvaruje biće kaznenog djela, zbog čega je našao da ovi navodi nisu utemeljeni. Također, ispitujući navod Suda BiH koji je ukazivao da je apelant i prvostupanjskom presudom optužen za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te stoga nema „oslobađajuće presude“, Ustavni sud je podržao navedeni stav da prvostupanjska presuda nije bila oslobađajuća. Apelant je, kako je Ustavni sud zaključio, za isto kazneno djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i oslobođen i osuđen. Stoga bi se u najboljem slučaju moglo reći da je apelant imao „djelomično oslobađajuću presudu“, odnosno „oslobađajući dio presude“ ili, kako je apelant sam naveo, da je oslobođen za izvršenje kaznenog djela po određenim navedenim točkama optužnice, ali što nikako ne korespondira zahtjevu iz zakonske odredbe da je u pitanju „oslobađajuća presuda“.
52. Kada se sve navedeno dovede u svezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da nema razloga da odstupi od svoje ranije prakse. Identično kao u predmetu broj AP 3939/12, apelant je prvostupanjskom presudom osuđen, ali (i) po pojedinim točkama optužnice oslobođen od optužbi za isto kazneno djelo - ratni zločin protiv civilnog stanovništva (u konkretnom slučaju primijenjen je KZSFRJ, članak 142. stavak 1) prvostupanjskom presudom. Dakle, u tom smislu, u jezičnom značenju odredbe članka 317.a ZKP apelant nema „oslobađajuću presudu“. Nakon prvostupanjske presude Apelacijsko vijeće (identično kao u predmetu broj AP 3939/12) je održalo pretres i donijelo za pojedine točke (ranije) oslobađajuće prvostupanjske presude sada drugačiju odluku – da se apelant proglašava krivim. Stoga, u konkretnom predmetu nema uvjeta koji su zakonom predviđeni u članku 317.a stavak 1. točka b) ZKP da je dozvoljen priziv protiv presude Apelacijskog vijeća: „b) ako je vijeće apelacijskog odjela povodom priziva na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim.” U konkretnoj situaciji kada apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito navodi članak 317.a ZKP, on nema ni pravo na priziv protiv drugostupanjske presude, zbog čega Ustavni sud smatra da danom poukom o pravnom lijeku iz osporene presude nije povrijeđeno pravo na preispitivanje presude iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
53. Nadalje, Ustavni sud, opet ukazujući na predmet Šimšić, podsjeća da je zakonom mogla biti i isključena ova mogućnost (članak 317.a ZKP, kao što to jeste bio slučaj sa tada važećim odredbama ZKP kada su Ustavni sud i Evropski sud razmatrali predmet Šimšić). Dakle, nije obvezno da postoji treći stupanj u slučaju kada je prvostupanjska presuda oslobađajuća, pa po prizivu postane osuđujuća i takva iznimka je jasno propisana u stavku 2. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Naime, u prvoj rečenici navedenog članka ukazuje se „da svatko ima pravo“, a zatim je druga rečenica ukazala na iznimke od tog prava, što znači da navedeno pravo može biti derogirano. Također, Ustavni sud napominje da gdje je mogućnost priziva predviđena, onda ostvarivanje prava na preispitivanje presude treba biti predviđeno zakonom. Dalje, u zakonskoj odredbi kako je utvrđena člankom 317.a ZKP traži se oslobađajuća presuda. Apelant je i prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Promatrano sa aspekta pravne kvalifikacije djela (radi se o jednom djelu – ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i donesenih presuda on nema pravo na priziv u trećem stupnju. Pri tome za osuđujuću presudu za konkretno kazneno djelo je ireleventna razlika u broju izvršenih radnji, broju zaštićenih objekata i drugo što je obuhvaćeno jednim kompleksnim djelom kakav je ratni zločin protiv civilnog stanovništva (zbog navedenog, Ustavni sud nije našao da je utemeljen navod Suda BiH u predmetu broj AP 3939/12 „da apelant nije oslobođen kaznenog djela u cjelini, već samo za pojedine radnje tog kaznenog djela“). Također, Ustavni sud podsjeća da kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva propisuje radnje izvršenja alternativno. To znači da djelo može biti izvršeno samo jednom, ali i sa više radnji, kao i samo prema jednom, ali i prema više osoba. Međutim, izvršenjem više ili svih zabranjenih radnji ne konstituira se stjecaj kaznenih djela, već se radi samo o jednom kaznenom djelu. Navedeno je relevantno za kaznu (kako je to naveo i drugostupanjski sud u osporenoj presudi), ali navedeno ne utječe na primjenu principa zagarantiranog člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, jer je presuda u cjelini donesena za jedno kazneno djelo.
54. Stoga, u okolnostima konkretnog postupka Ustavni sud u danoj pouci o pravnom lijeku ne vidi povredu prava iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. b) i d) Europske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke utvrdio da je sud dao razloge zašto određenim dokazima poklanja vjeru, kao i da apelantu nije povrijeđeno pravo na jednakost strana i prinpic in dubio pro reo.
56. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju budući da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za dopuštenost priziva protiv drugostupanjske presude Apelacijskog odjela Suda BiH.
57. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.
58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević