Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3683/19 (B. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građevinsko zemljište
  • Građanski postupak
  • Društveno vlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3683/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3683/19, rješavajući apelaciju Branka Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Brkić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 192879 18 Rev od 6. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnio je 24. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 192879 18 Rev od 6. juna 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu pripada pravo korištenja/sukorištenja sa po ½ dijela sa tuženim (D.B.) na parcelama u društvenoj svojini (bliže označenim u izreci prvostepene odluke), kao sastavnom dijelu građevinskog izgrađenog zemljišta za redovnu upotrebu kuće izgrađene na parceli (bliže označenoj u izreci prvostepene odluke), što je tuženi dužan priznati, da se obaveže tuženi da preda apelantu u suposjed te parcele, te da trpi da se apelant upiše u javnoj evidenciji nekretnina kao nosilac prava korišćenja sa ½ dijela na tim parcelama i kao suposjednik sa dijelom od ½ na parceli po novom premjeru (bliže označenoj u izreci prvostepene odluke).

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke vlasnici sa dijelom od po ½ posebnog dijela zgrade (kuće) izgrađene na građevinskoj parceli u društvenoj svojini sa 1/1, te da su parcele na kojima apelant traži utvrđenje prava korištenja/sukorištenja upisane kao društvena svojina sa dijelom 1/1, dok te parcele po novom premjeru čine jednu katastarku česticu (kućište, kuća i zgrada, dvorište) upisana u posjedovnom listu na ime apelanta i tuženog sa po ½ dijela. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu RS iz 2003. godine (2. novembra 2003. godine) prestalo pravo korištenja za zemljište pod zgradom i zemljište nužno za upotrebu zgrade, a to pravo transformisano je u pravo vlasništva (član 39. istog zakona). Vrhovni sud je, takođe, ukazao da je pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu nužnom za upotrebu zgrade transformisano u pravo vlasništva (čl. 330. i 331. st. 1. i 2. Zakonom o stvarnim pravima), te da je stoga apelant mogao samo tražiti utvrđenje tog prava, ali ne i prava korištenja. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da Zakon o stvarnim pravima ne poznaje pravo korištenja kao stvarno pravo niti ostavlja bilo kakvu mogućnost za uspostavljanje i utvrđenje tog prava (član 1. stav 2. istog zakona), dok je članom 68. stav 1. Zakona o uređenju prostora i građenju propisano da se na gradskom građevinskom zemljištu mogu steći samo prava propisana Zakonom o stvarnim pravima. Vrhovni sud je naveo da, čak i kad bi bilo moguće uspostavljanje prava korištenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu za redovnu upotrebu zgrade čiji je apelant suvlasnik, apelant ničim nije dokazao koje zemljište je nužno za redovnu upotrebu te zgrade, odnosno da parcele (bliže navedene u izreci prvostepene presude) predstavljaju zemljište za redovnu upotrebu te zgrade. Naime, Vrhovni sud je naveo da su sporne parcele nepravilnog oblika i nisu formirane u skladu sa regulacionim planom, pa je jedini način da se utvrdi veličina i oblik zemljišta nužnog za redovnu upotrebu zgrade pokretanje postupka kod nadležnog organa uprave. Vrhovni sud je naveo da ovo pitanje nije bilo moguće riješiti ni kao prethodno pitanje u smislu člana 12. Zakona o parničnom postupku, jer su za njegovo rješavanje nadležni općinski organi uprave navedeni u članu 42. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“, broj 112/06) i članu 331. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, a njegovo dejstvo ne bi bilo moguće ograničiti samo na ovaj parnični postupak. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da su da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na dom itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3683/19 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio