Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2868/18 (Kamin d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2868/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2868/18, rješavajući apelaciju Kamina d.o.o. Posušje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Kamina d.o.o. Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 100447 15 Rev od 8. veljače 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kamin d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić-Miletić Mostar, podnio je 18. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 100447 15 Rev od 8. veljače 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelantov zastupnik je 13. siječnja 2020. godine dostavio punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Elektroprijenosa BiH a.d. Banjaluka – Operativno područje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17., odnosno 20. siječnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su u razdoblju od 21. siječnja do 6. veljače 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 58 0 Ps 100447 14 Ps 2 od 7. veljače 2014. godine kojom je naložio tuženom da izmjesti svoj visokonaponski dalekovod i stubove postavljene iznad apelantovih nekretnina, bliže označenih u izreci presude, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da je tuženi tijekom 1996. godine dobio urbanističku suglasnost i građevinsku dozvolu za izgradnju dalekovoda 220 KV Rama – Posušje, te da je uporabnim dozvolama iz 2002. godine odobrena uporaba objekata i puštanje u pogon predmetnih dalekovoda na područjima Kantona 10 i Hercegovačko-neretvanskog kantona. Istaknuto je da je uporabna dozvola nadležnog organa Zapadnohercegovačkog kantona za dio dalekovoda koji se prostire na ovom kantonu data uvjetno, i to za slučaj otklanjanja nedostataka po zapisniku o tehničkom pregledu (dok se ne riješe sporne sigurnosne visine i odstojanja na objektu apelantove betonare), koji nedostaci nisu otklonjeni, pa je rješenjem istog organa od 30. kolovoza 2001. godine odbijen zahtjev tuženog za produljenje uporabne dozvole. Općinski sud je ukazao i da je apelantu nadležna općinska služba rješenjem od 29. prosinca 1998. godine odobrila gradnju poslovnog objekta – upravne zgrade i lociranje betonare na njegovim nekretninama, te da je apelant izgradio navedene objekte i dobio uporabnu dozvolu (1999. godine). Dalje je navedeno da iz nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da su dva dalekovodna stuba tuženog izgrađena na nekretninama koje nisu u apelantovom vlasništvu i da se vodovi dalekovoda između ova dva stuba protežu preko više katastarskih čestica u apelantovom vlasništvu. U svezi s tim, naveo je da je apelant na svojim nekretninama izgradio spremnik za gorivo i spremnik za vodu bez potrebnih odobrenja nadležnih upravnih organa, koji su svojom istočnom stranom naslonjeni na betonsku podzidu preko kojih se proteže izgrađeni visokonaponski dalekovod tuženog. Ukazao je i da se na apelantovoj nekretnini nalazi skrejper – most za dovođenje pijeska u betonaru, iznad kojeg se proteže visokonaponski dalekovod tuženog. Općinski sud je istaknuo da je rješenjima nadležnih inspekcijskih organa iz 2009. godine naređivano apelantu da poduzme mjere da ukloni silos za pijesak betonare i kućicu za internu uporabu goriva i da uspostavi prvobitno stanje kako je bilo prije gradnje objekta, odnosno zabrani korištenje skrejpera jer su navedeni objekti izgrađeni u trase dalekovoda 2 x 220 kV Rama – Posušje, čime ugrožavaju pogonsku sigurnost elektroenergetskog objekta i dovode u neposrednu opasnost živote i zdravlje ljudi koji rade ili se nađu u prostoru ispod dalekovoda.

7. Općinski sud je naveo nalaz vještaka elektrostruke, u kojem je vještak zaključio da vodovi predmetnog visokonaponskog dalekovoda koji prelaze preko apelantovog poslovnog objekta onemogućavaju normalan rad jer su ljudi i materijalna sredstva rada izloženi neposrednoj opasnosti od visokog napona i da su i apelant i tuženi (a naročito tuženi) prilikom gradnje svojih objekata morali voditi računa o odredbama Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih objekata nazivnog napona od 1 kV do 400 kV (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je istaknuo da je u cijelosti prihvatio nalaze vještaka geodetske struke i elektrostruke, kao i njihova usmena pojašnjenja, bez obzira na to što u formi nalaza vještaka geodetske struke ima manjkavosti, jer je ovaj nalaz suštinski ispunio zadatak vještačenja. Istaknuo je da i se sud neposrednim opažanjem na licu mjesta uvjerio da stubovi tuženog nisu izgrađeni na apelantovim nekretninama, ali da elektrovodovi idu uzdužno cijelom duljinom istočne strane apelantovih nekretnina. Prema mišljenju Općinskog suda, čak ako je apelant ove objekte sagradio naknadno i bez potrebnog odobrenja organa uprave, to nema utjecaja na zaključak suda da tuženi prilikom podizanja svog dalekovoda nije poštovao tehničke normative glede sigurnosnih visina propisnih Pravilnikom iako je iste gradio prema građevinskoj dozvoli koju je ishodovao 1996. godine. U svezi s tim, obrazložio je da tuženi nije odmah po dobivanju građevinske dozvole otpočeo s gradnjom, nego je to učinio šest godina kasnije. Dalje je obrazložio da se u međuvremenu stanje na terenu toliko promijenilo da kada je otpočeo gradnju morao je mijenjati svoj projekt i prilagoditi ga stanju na terenu jer je, kada je tuženi počeo podizati dalekovod, apelantov objekt postojao već više godina i posjedovao urednu uporabnu dozvolu.

8. Prema mišljenju Općinskog suda, iz izvedenih dokaza proizlazi da postoji opasnost od dalekovoda za sve što se kreće ispod dalekovoda u krugu apelanta, odnosno opasnost bi postojala i da nema onih bespravno sagrađenih apelantovih objekata. Stoga je Općinski sud zaključio da je ovim radnjama tuženog apelant onemogućen sigurno obavljati svoju djelatnost. Općinski sud je citirao odredbe čl. 2., 3. i 6. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te istaknuo da je pravo vlasništva apsolutno i neprikosnoveno, a tuženi je bez apelantovog pitanja i bez provođenja postupka eksproprijacije podigao svoj dalekovod iznad apelantovih nekretnina. Dalje je istaknuo da je gradnja dalekovoda nesumnjivo u javnom interesu, ali ta činjenica ne isključuje provođenje postupka eksproprijacije ili pak postupka djelimične eksproprijacije apelantovih nekretnina. Stoga je Općinski sud tuženom naložio izmještanje i stubova pored dalekovoda iznad apelantovih nekretnina iako stubovi nisu postavljeni na njegovim nekretninama jer stubovi i dalekovodi čine jednu funkcionalnu cjelinu, a sasvim je razumljivo da tuženi neće moći izmjestiti kablove ako ne izmjesti i najmanje dva stuba, i to one koji su postavljeni neposredno prije i neposredno poslije apelantovih nekretnina gledano u pravcu sjever – jug. Istaknuto je da na ovakvu odluku suda ne utječe činjenica da je apelant bespravno izgradio spremište za vodu i gorivo jer, pored očite opasnosti od dalekovoda po ljude i imovinu apelanta koji se nađu ispod njega, naročito za vrijeme kišovitog vremena, tuženi je gradnjom dalekovoda bez provođenja postupka eksproprijacije povrijedio sva temeljna načela prava vlasništva utvrđena Ustavom, domaćim zakonima i međunarodnim propisima. Općinski sud je naveo da u prilog ovoj odluci ide i sudska praksa sudova zemalja iz okruženja (Presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž.430/08-2 od 17. lipnja 2008. godine, kao i brojne odluke Vrhovnog suda Hrvatske, te praksa domaćih sudova, npr. Odluka Kantonalnog suda broj 000646/07 od 13. rujna 2007. godine).

9. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 100447 14 Pž 2 od 11. lipnja 2015. godine uvažena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je izreka prvostupanjske presude nejasna ako se bukvalno i formalistički tumači jer se njom nalaže tuženom izmjestiti svoj visokonaponski dalekovod i stubove postavljen(e) iznad apelantovih nekretnina tužitelja (dakle, i stubovi su iznad apelantovih nekretnina). Dalje je naveo da, ako se i suštinski tumači, imajući u vidu nesporno utvrđenje da se stubovi nalaze na nekretninama koje nisu apelantovo vlasništvo, onda se opravdano postavlja pitanje je li samo činjenica da elektrovodovi prolaze iznad apelantovih nekretnina dovoljna da se donese takva odluka. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud nije cijenio sve provedene dokaze u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa stoje žalbeni navodi da je prvostupanjski sud dokaze tuženog, odnosno akte nadležnih organa samo citirao, mada su ti dokazi bitni za presuđenje. Kantonalni sud je istaknuo da sve i da se prihvati kao točan nalaz vještaka geodetske struke da su bespravno izgrađeni samo spremnik za gorivo i spremnik za vodu, činjenica je da je tuženi bespravno gradio i da sud ne može sankcionirati samo tuženog, a ne i apelanta. Prema mišljenju Kantonalnog suda, svi komentari u svezi s obrazloženjem presude koji su navedeni u žalbi „nažalost stoje“. Citirao je članak 156. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istaknuo da je izgradnja dalekovoda bez sumnje od općeg značaja, a u konkretnom slučaju tuženi je dobio valjanu građevinsku dozvolu. U svezi s tim ukazao je da je tuženi na spornoj dionici uporabnu dozvolu dobio uvjetno „dok se ne riješe sporne sigurnosne visine“, ali je npr. Rješenjem Federalne uprave za inspekcijske poslove broj UP1-16-17-041147/2011 od 25. prosinca 2011. godine tuženom naloženo (samo) da „nastavi aktivnosti na dobivanju dozvole [...], a tužitelju da sačini čitav elaborat zaštite na radu definirane u tri točke jer će mu u protivnom 'zabraniti uporabu nelegalno izgrađenih objekata', da u roku od 45 dana ukloni silos za pijesak betonare i kućicu za internu uporabu goriva [...] te da uspostavi prvobitno stanje [...]“. Kod ovakvog stanja stvari, prema mišljenju Kantonalnog suda, očito je da je prvostupanjski sud selektivno cijenio dokaze i dao pravnu zaštitu apelantu u opsegu koji mu ne pripada. Istaknuo je da bi, u smislu navedene odredbe ZOO, apelantu eventualno pripadalo pravo na naknadu štete koja prelazi normalne granice, ali je i to vrlo upitno.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 100447 15 Rev od 8. veljače 2018. godine odbijena je apelantova revizija.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi revizijski prigovori da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena povreda odredbi parničnog postupka iz članka 209. ZPP, a u svezi sa člankom 8. ZPP, da su činjenični zaključci drugostupanjskog suda u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza. Vrhovni sud je također zaključio da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, ukratko je izložio utvrđeno činjenično stanje, te zaključio da je na ovako utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe članka 156. stavak 3. ZOO, kada je odbio apelanta s tužbenim zahtjevom. I prema ocjeni Vrhovnog suda, tuženi je izgradnju dalekovoda, koja je od općeg značaja, izvršio na temelju validne dokumentacije (urbanističke suglasnosti i građevinske dozvole) u razdoblju prije nego što je apelant započeo izgradnju legalnih i bespravnih poslovnih objekata i upravne zgrade, pa nije opravdan apelantov zahtjev da zbog udaljenosti visokonaponskog dalekovoda tuženog od njegovih bespravno izgrađenih objekata (opasnost od štete) traži njegovo izmještanje. U svezi s tim, obrazloženo je da je dalekovod tuženog, izgrađen zbog opće korisne djelatnosti, od značaja za širu zajednicu. Dalje je obrazložio da je apelant u konkretnom slučaju imao pravo zahtijevati poduzimanje društveno opravdanih mjera za sprječavanje nastanka štete ili njezino smanjenje, ili samo naknadu štete koja prelazi normalne granice, a on takav zahtjev nije ni postavio, pa se svi apelantovi revizijski prigovori isticani u tom smislu odbijaju kao neutemeljeni. Istaknuo je da je drugostupanjski sud za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. Apelant smatra da su redovni sudovi štitili samo interese jedne strane – tuženog, te da su potpuno zanemarili odredbe Zakona o eksproprijaciji, koji se primjenjuje u slučaju postojanja javnog interesa za izvođenje određenih radova na nekretninama u privatnom vlasništvu. Ističe da zahtjev za eksproprijaciju može podnijeti samo izvođač radova, a ne osobe na čijim se nekretninama izvode radovi. Dalje navodi da je tuženi samovlasno postupao jer je izvodio radove na i iznad njegove nekretnine, bez rješenje o eksproprijaciji, i na taj način povrijedio pravo na privatno vlasništvo. Apelant smatra da bi došlo do potpune pravne nesigurnosti ako bi presude ostale neizmijenjene. Ističe da mu je poznato da je isti sud vodio više sporova za određene osobe iz istog područja povodom postavljanja istog dalekovoda, gdje nije izvršena eksproprijacija, i u svakom slučaju dobili pozitivan ishod u odnosu na istog tuženog. Posebice ističe da je tuženi imao samo privremenu uporabnu dozvolu do rješavanja svih imovinsko-pravnih odnosa, a da je apelant gradio na svom zemljištu, čak i da je točno da je dio objekta sagradio bespravno. Smatra da sud nije ovlašten raspravljati o činjenicama o kojima se može raspravljati samo u upravnom postupku, a presude su većim dijelom utemeljene na činjenicama bespravne gradnje.

b)Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i da apelantova prava nisu povrijeđena u postupku pred tim sudom. Dalje navodi da je odluku donio u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te pravilnom primjenom materijalnog prava.

15. Kantonalni sud navodi da je osporenu odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredbi parničnog postupka. Smatra da nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.

16. Tuženi apelaciju smatra neutemeljenom. Ističe da je točno da je dobio uporabnu dozvolu na spornoj dionici samo uvjetno dok se ne riješe sporne sigurnosne visine, ali da su razlog za to nelegalni objekti koje je apelant izgradio – skrejper i spremnik za gorivo, o čemu postoje dokazi u spisu (dokumenti nadležnih organa koji su detaljno navedeni u odgovoru). Ističe da je u međuvremenu pribavio uporabnu dozvolu od 6. travnja 2018. godine za predmetni dalekovod (koju je dostavio u prilogu), koja je trajna, ali se u njoj navodi da se iz nje izuzima sjeverozapadna trojka vodiča u rasponu od stupa broj 162 do stupa broj 163. U svezi s tim, obrazložio je da su razlog izuzimanja naprijed navedene dionice apelantovi nelegalni objekti, što je vidljivo iz rješenja federalnog inspektora od 3. ožujka 2009. godine (koje se nalazi u spisu). Također ističe da je i iz nalaza vještaka geodetske struke (koji se također nalazi u spisu) vidljivo da je apelant izgradio nelegalne objekte koji predstavljaju problem i na koje upućuje federalni elektroenergetski inspektor u naprijed pobrojanim aktima. Tuženi također tvrdi da se zbog bespravno sagrađenih apelantovih objekata dalekovod godinama ne može pustiti u redovan rad i eksploataciju, te da ovo nije problem samo tuženog, već cijelog društva. Ističe da je u izgradnji dalekovoda investirano oko 30 milijuna KM, a da takav objekt ne funkcionira jer su ispod njega apelantovi bespravno izgrađeni objekti. Tuženi smatra da nisu povrijeđena apelantova prava, te da je osporena odluka utemeljena na pozitivnim pravnim propisima.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak 1.

(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zahtev da se ukloni opasnost štete Član 156.

(1) Svako može zahtevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga preti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od delatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može sprečiti odgovarajućim merama.

(2) Sud će na zahtev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, ili da se otkloni izvor opasnosti, na trošak držaoca izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.

(3) Ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne delatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice.

(4) Ali, i u tom slučaju se može zahtevati preduzimanje društveno opravdanih mera za sprečavanje nastupanja štete ili za njeno smanjenje.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 100447 15 Rev od 8. veljače 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 22. ožujka 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. svibnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje.

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi izmještanja dalekovoda i stubova postavljenih iznad apelantovih nekretnina, te stoga proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

27. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je osporenom odlukom, u suštini, proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje.

28. U svezi s navodima koji se odnose na primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev i naložio tuženom da izmjesti svoj dalekovod i stubove postavljene iznad apelantovih nekretnina, ali da je Kantonalni sud u žalbenom postupku preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, te je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju protiv ovakve odluke Kantonalnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 156. stavak 3. ZOO kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tuženi, na temelju validne dokumentacije, izgradio predmetni dalekovod u svrhu koja je od javnog značaja. Također je ukazao da je apelant u konkretnom slučaju imao pravo zahtijevati poduzimanje društveno-opravdanih mjera za sprječavanje nastanka štete ili njezino smanjenje, ili samo naknadu štete koja prelazi normalne granice, a on takav zahtjev nije ni postavio. Dovodeći navedena stajališta u vezu s relevantnim odredbama ZOO i ZPP (članak 2. stavak 1.), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u svezi s navedenim zaključcima dao dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio izmještanje dalekovoda i stubova, za koje je utvrđeno da su postavljeni na temelju potrebne dokumentacije i u javnom interesu, te da nije tražio naknadu štete u smislu odredbe članka 156. stavak 3. ZOO. Stoga se u okolnostima konkretnog slučaja i u kontekstu navedenih zakonskih odredbi ne doima proizvoljnim zaključak sudova kada su odbili takav zahtjev.

30. Nadalje, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance jednakopravno sudjeluje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, stavak 41., dostupna na www.ustavnisud.ba), te su stoga neutemeljeni njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

31. Glede apelacijskih navoda da je isti sud vodio više sporova za osobe iz istog područja povodom postavljanja istog dalekovoda, gdje nije izvršena eksproprijacija, i u svakom slučaju dobili pozitivan ishod u odnosu na istog tuženog, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio navedene odluke, pa stoga ne može ispitati apelantove navode iznesene u tom pravcu.

32. Što se tiče apelacijskih navoda kojima je ukazano na to da da su sudovi potpuno zanemarili odredbe Zakona o eksproprijaciji koji se primjenjuje u slučaju postojanja javnog interesa za izvođenje određenih radova na nekretninama u privatnom vlasništvu, Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu u sličnim predmetima koji su pokretali ovo pitanje (pitanje izmještanja dalekovoda i naknade štete u situaciji kada nije proveden postupak eksproprijacije). Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 2387/12, pored apelacijskih navoda koji su se odnosili na proizvoljnu primjenu prava zbog odbijanja tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženom naloži da sa njegovog zemljišta ukloni visokonaponsku i niskonaponsku mrežu i stubove ili naknadi štetu, razmatrao i apelacijske navode kojima je ukazano na to da su se odredbe ZOO trebale dovesti u kontekst Zakona o eksproprijaciji. U svezi s tim, Ustavni sud je nakon kraće analize ranijih odluka koje su se bavile pitanjem de facto eksproprijacije, zaključio: „U konkretnom predmetu nije bila sporna pasivna legitimacija tuženog niti zastara potraživanja, već primjena materijalnog prava, u kom kontekstu su redovni sudovi, imajući u vidu da prema članku 2. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i da je apelant tražio uklanjanje i izmještanje objekta (a ne naknadu štete), njegov tužbeni zahtjev odbili.“ Stoga je Ustavni sud zaključio da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženju svojih odluka naveli jasne i potpune razloge glede primjene relevantnih odredbi ZOO i nemogućnosti primjene Zakona o eksproprijaciji u okviru tužbenog zahtjeva na način kako ga je apelant opredijelio, te da su neutemeljeni apelacijski navodi kojima je ukazano na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i da u tom segmentu nije povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2387/12 od 21. srpnja 2015. godine, toč. 24., 25. i 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Također, i u Odluci broj AP 5198/17 (u kojoj je osporenom odlukom zbog zastarjelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati novčani iznos na ime naknade štete zbog umanjene tržišne vrijednosti nekretnina postavljanjem dalekovodnog stuba preko kojeg prelazi trasa dalekovoda i elektrolinije) rješavani su slični apelacijski navodi. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao: „Glede apelantovih tvrdnji da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio naknadu zbog izvršene tzv. faktičke eksproprijacije, odnosno oduzimanja posjeda na njihovom zemljištu radi izgradnje dalekovoda, već da je tražio naknadu štete zbog umanjene tržišne vrijednosti njegovih nekretnina. Stoga, imajući u vidu predmet odlučivanja u postupku pred redovnim sudovima koji je rezultirao donošenjem osporene odluke, Ustavni sud smatra irelevantnim apelantove navode kojima ukazuje da je dalekovodni stub i dio trase dalekovoda postavljen bez odobrenja, utvrđenog općeg interesa i bez prethodno riješenih imovinsko-pravnih odnosa i bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da se osporenom odlukom pokreću pitanja miješanja u apelantovo pravo na imovinu na koja se apelant poziva u apelaciji“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5198/17 od 10. rujna 2019. godine, točka 13., dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Dovodeći navedena stajališta Ustavnog suda u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da je i apelant u konkretnom (parničnom) postupku tražio izmještanje dalekovoda i stubova, za koje je u postupku utvrđeno da su postavljeni u skladu s potrebnom dokumentacijom i u javnom interesu. Nadalje, Kantonalni i Vrhovni sud su odlučivali u granicama tako postavljenog zahtjeva i donijeli odluke za koje je Ustavni sud već utvrdio da nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Stoga, podržavajući navedenu praksu, Ustavni sud smatra da okolnost da u konkretnom slučaju nije proveden postupak eksproprijacije ne može utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda, pogotovo uzimajući u obzir da navedeno nije isključivalo apelantovo pravo da zahtijeva naknadu štete u smislu članka 156. stavak 3. ZOO, što apelant nije tražio.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za izmještanje dalekovoda i stubova iznad njegovih nekretnina, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2868/18 (Kamin d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio