Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2332/18 (M. D.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2332/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2332/18, rješavajući apelaciju Mirhe Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirhe Delić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 134557 17 Rsž od 1. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 134557 16 Rs od 22. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirha Delić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnijela je 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 134557 17 Rsž od 1. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 134557 16 Rs od 22. maja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog „Džananović“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 19. septembra do 3. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Rs 134557 16 Rs od 22. maja 2017. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj je Rješenjem tuženog o prekidu radnog odnosa broj 399/15 od 3. decembra 2015. godine radni odnos nezakonito prekinut, te da se stoga taj akt poništi, da se tuženom naloži da apelanticu vrati na posao, uspostavi radnopravni status od 3. decembra 2015. godine do vraćanja i da je rasporedi na radno mjesto menadžera marketinga ili druge poslove i zadatke koji odgovaraju njenim stručnim sposobnostima. Također je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da je tuženi dužan da joj na ime naknade plaće za period od 4. decembra 2015. godine do 20. februara 2017. godine isplati novčani iznos od 7.220,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to sve na pojedinačne iznose i u periodima preciznije označenim kao u dispozitivu presude. Istom presudom apelantici je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica 11. maja 2016. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi poništenja odluke tuženog, uspostave radnopravnog statusa i isplate naknade plaće. Prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u brojne materijalne dokaze, iskaze parničnih stranaka i svjedoka, nalaz vještaka ekonomske struke Miće Leontića i vještaka grafološke struke Izeta Džaferovića (dokazi su taksativno pobrojani na str. od 2. do 4. obrazloženja), te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica s tuženim zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da je bila raspoređena na poslove radnog mjesta marketing menadžera, te da je tuženi 3. decembra 2015. godine donio rješenje o prekidu radnog odnosa, precizirani broj, kojim je apelantici prekinut radni odnos i da je tuženi istog dana izvršio odjavu apelanticinog osiguranja u Poreznoj upravi Federacije BiH. Navedeno je da je među parničnim strankama sporno da li je tužba blagovremeno podnesena. Odlučujući o istaknutom prigovoru tuženog, Općinski sud je primjenom odredbe člana 183. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) prigovor tuženog odbio kao neosnovan zaključivši da je apelantica predmetnu tužbu podnijela blagovremeno u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njeno pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Stoga je Općinski sud odbio kao neosnovan istaknuti prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe.

7. Nadalje je utvrđeno da je među parničnim strankama sporno da li je predmetno rješenje o prekidu radnog odnosa doneseno na apelanticin zahtjev i da li je navedeno rješenje zakonito. U vezi s tim, Općinski sud je uvidom i čitanjem apelanticine izjave utvrdio da je ona samovoljno potpisala izjavu u kojoj je navela da prekida radni odnos kod tuženog zaključno sa 3. decembrom 2015. godine, međutim, sporno je da li je apelantica izjavu potpisala 3. decembra 2015. godine i samovoljno prekinula radni odnos ili je izjava potpisana mnogo ranije, prilikom zaključenja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kako to apelantica tvrdi. Stoga je taj sud na osnovu nalaza vještaka grafološke struke Izeta Džaferovića, te iskaza svjedoka Sanele Kadić i Adisa Žiška utvrdio da su neosnovani apelanticini navodi da zaposlenici tuženog, pa tako i apelantica, nisu potpisivali izjave o prestanku radnog odnosa tokom 2008/2009. godine, kako je to apelantica isticala u toku postupka. Dakle, Općinski sud je utvrdio da su bez osnova apelanticini navodi da je predmetnu izjavu potpisala ranije (2008/2009. godine), a što proizlazi iz činjenice da je na izjavi bio upisan broj apelanticine ranije lične karte, a ne važeće koja je izdata 26. jula 2013. godine. U vezi s tim je obrazloženo da svjedokinja Sanela Kadić nije ni osporavala da je prilikom sačinjavanja izjave upisala broj lične karte koja se nalazila u apelanticinom dosjeu, a da je tog dana, 3. decembra 2015. godine, kada je apelantica došla da potpiše izjavu ustanovila da je apelantici izdata nova lična karta, te nakon što je korektorom izbrisala upisani broj lične karte svjedokinja je upisala broj važeće lične karte. S obzirom na iskaze navedenih svjedoka, sud nije poklonio vjeru apelanticinom iskazu u dijelu u kojem navodi da je predmetnu izjavu potpisala ranije tokom 2008/2009. godine, posebno zbog toga što za te navode nije ponudila niti jedan relevantan dokaz kojim bi to potvrdila. Naime, jedan od dokaza koji je apelantica ponudila sudu radi utvrđivanja činjenice da je spornu izjavu potpisala tokom 2008/2009. godine jeste vještačenje vještaka grafologa koji je utvrdio da je predmetnu izjavu potpisala apelantica, ali ne i ostali popunjeni tekst u izjavi, s obzirom na to da je vještačenje rukopisa i potpisa u okviru oblasti tog vještaka. Međutim, Općinski sud smatra da navedeni vještak ne posjeduje stručno znanje iz oblasti za koju je jedino moguće vještačiti vještak hemijske struke, a koja se odnosi na utvrđivanje starosti tinte, konkretno starosti tinte u apelanticinom potpisu i ostalom rukopisnom tekstu u izjavi. Starost tinte je, što je općepoznata činjenica, teško utvrditi i hemijskom metodom, koju vještak grafolog nije, niti može koristiti jer za to nije stručan, a što je i sam vještak potvrdio na ročištu za glavnu raspravu, posebno ako se ima u vidu iskaz svjedokinje Sanele Kadić koja je nedvojbeno jasno izjavila da je spornu izjavu apelantica potpisala 3. decembra 2015. godine, a ne tokom 2008/2009. godine, te da ni ostali zaposlenici tuženog nisu potpisivali izjave o raskidu radnog odnosa u periodu koji apelantica navodi. Prema tome, Općinski sud je utvrdio da je teret dokazivanja činjenice da nije potpisala spornu izjavu 3. decembra 2015. godine bio na apelantici, koja nije predložila izvođenje dokaza provođenjem vještačenja vještaka kriminalistike – podoblast hemije za utvrđenje te činjenice. Općinski sud nije poklonio vjeru apelanticinom iskazu ni u dijelu u kojem navodi da je 4. decembra 2015. godine fizički napadnuta i istjerana iz hotela u kojem je radila jer su ti navodi u suprotnosti s apelanticinim materijalnim dokazom – otpusnim pismom JUKBZ od 3. februara 2016. godine iz kojeg proizlazi da je, prema izjavi apelanticine majke, ona desetak dana prije prijema u bolnicu, dakle krajem novembra 2015. godine, bila plačljiva i razdražljiva uz navođenje da je apelantici direktor zaprijetio otkazom, pa, s obzirom na tvrdnje majke, apelanticin iskaz je ocijenjen neistinitim.

8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da je tuženi predmetno rješenje donio na osnovu apelanticine izjave kojom je tražila prestanak radnog odnosa tako da je tuženi postupio u skladu s odredbom člana 86. stav 1. tačka 2. ZOR-a. Upravo zbog prestanka radnog odnosa na apelanticin zahtjev, Općinski sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi da je na tuženom kao poslodavcu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu jer se u konkretnom slučaju ne radi o otkazu ugovora o radu koji je poslodavac dao apelantici u smislu relevantnih odredbi ZOR-a. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev jer apelantica nije dokazala osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva da je predmetnim rješenjem nezakonito prekinut radni odnos. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbe člana 386. stav 1. ZPP, pa, kako je apelantica u cijelosti izgubila parnicu, sud ju je obavezao da tuženom naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.474,20 KM.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 134557 17 Rsž od 1. februara 2018. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. Kantonalni sud je naveo da apelantica osporava presudu prvostepenog suda zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbama ZPP. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti, shodno članu 221. ZPP, Kantonalni sud je utvrdio da apelanticina žalba nije osnovana. Naime, ocjenom izvedenih dokaza Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 155. ZPP, navodeći da nije dao pravilan značaj nalazu i mišljenju grafologa Izeta Džaferovića, te da je pogrešno primijenio odredbe čl. 7. i 8. navedenog zakona, kao i pravila o teretu dokazivanja, te nije dao pravilan značaj rješenju o prekidu radnog odnosa. Naime, iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi, a što je i nesporno među parničnim strankama, da je apelantica bila zaposlenica tuženog po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme i da je bila raspoređena na poslove radnog mjesta marketing menadžera, da je tuženi 3. decembra 2015. godine donio rješenje o prekidu radnog odnosa preciziranog broja od 3. decembra 2015. godine, te da je istog dana izvršio odjavu apelanticinog osiguranja u Poreznoj upravi FBiH. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantica potpisala izjavu u kojoj je navedeno da samovoljno prekida radni odnos kod tuženog zaključno sa 3. decembrom 2015. godine, što je potvrđeno i vještačenjem vještaka grafološke struke Izeta Džaferovića, na osnovu čega je tuženi donio rješenje o prekidu radnog odnosa apelantici zaključno sa 3. decembrom 2015. godine. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da apelantica na okolnost utvrđenja svojih navoda (da je izjava potpisana ranije, utvrđenje starosti tinte, apelanticinog potpisa i ostalog rukopisa u tekstu) nije, u smislu čl. 7. i 126. ZPP, predložila provođenje dokaza po vještaku hemijske struke, a kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud dajući jasno i valjano obrazloženje na apelanticine navedene prigovore. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je članom 8. ZPP propisano da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, savjesno i brižljivo cijeneći svaki dokaz posebno i zajedno. Dakle, cijeneći navedeno, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio shodno odredbi čl. 8. i 123. stav 2. ZPP, da je dao ocjenu dokaza, da je postupajući u smislu odredbe čl. 7. i 8. ZPP, a u vezi s odredbom čl. 150. i 151. citiranog zakona, pravilno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke. Obrazloženo je da je taj dokaz prvostepeni sud doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima, te utvrdio nespornim da je apelantica navedenu izjavu potpisala, ali da nije napisala ostali popunjeni tekst, u kojem dijelu je i prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka čija je nadležnost vještačenje rukopisa i potpisa. Istaknuto je da apelantica nije na okolnosti starosti tinte ostalog teksta i njenog potpisa predložila drugo odgovarajuće vještačenje, a što ne proizlazi niti iz ostalih provedenih dokaza, o čemu je prvostepeni sud dao jasno i valjano obrazloženje, zbog čega Kantonalni sud smatra neosnovanim apelanticine žalbene navode.

11. Kantonalni sud je također odbio kao neosnovane apelanticine žalbene navode da je odluka o prestanku radnog odnosa nezakonita zato što iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelantica potpisala izjavu od 3. decembra 2015. godine u kojoj je navedeno da samovoljno prekida radni odnos 3. decembra 2015. godine, te da je tuženi istog dana donio rješenje o prekidu radnog odnosa i apelanticinu odjavu u Poreznoj upravi FBiH. Iz navedenog proizlazi da je apelantici prestao radni odnos kod tuženog i da su nastupile pravne posljedice u smislu odredbe člana 86. stav 1. tačka 2. ZOR-a. Neosnovani su i apelanticini žalbeni razlozi da je odluka prvostepenog suda zasnovana na povredi odredaba ZPP jer iz sadržaja žalbe ne proizlazi koje odredbe parničnog postupka prvostepeni sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio (član 209. ZPP), a koje su utjecale na donošenje zakonite i pravilne odluke. U vezi s tim je ukazano da drugostepeni sud po službenoj dužnosti, između ostalog, pazi na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tačke 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ZPP, a te odredbe se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Istaknuto je da drugostepeni sud može ispitivati da li postoji druga povreda odredaba parničnog postupka samo ako na to žalilac ukaže žalbom, a ukoliko žalilac to ne učini drugostepeni sud nema ovlaštenja, osim onih propisanih odredbom člana 221. istog zakona, da ispituje druge povrede. Budući da u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude nije bilo povreda odredbi parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a niti onih ukazanih žalbom, to nije prihvatljiv žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka. Prema tome, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio sve odlučne činjenice za presuđenje u ovoj pravnoj stvari i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 86. stav 1. tačka 2. ZOR-a („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Navedeno je da je prvostepeni sud za svoju odluku također dao valjane i pravilne razloge koje prihvata i Kantonalni sud. Kako nisu prihvatljivi ni ostali apelanticini žalbeni razlozi, koje ovaj sud nije cijenio zbog razloga propisanih članom 231. ZPP, niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, shodno odredbi člana 226. ZPP, Kantonalni sud je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji apelantica, između ostalog, navodi da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta proizvoljno primijenili odredbe ZOR-a. Smatra da je tuženi bez ikakvog povoda donio rješenje o prekidu radnog odnosa. Apelantica je u historijatu tužbe navela da je 2008/09. godine potpisala bjanko-izjavu, a da 3. decembra 2015. godine nije potpisala tu izjavu. Takav način rješavanja radnopravnog statusa, prema njenom mišljenju, ZOR ne poznaje, a da su prvostepeni i drugostepeni sud taj životni događaj pogrešno podveli pod član 86. ZOR-a. Također smatra da je nalaz i mišljenje vještaka grafologa jasan, potpun i da on nije protivrječan samom sebi i izvedenim okolnostima, da je napravljen u skladu s pravilima struke, pa kako je vještak grafolog Izet Džaferović ovlašten da u podoblasti vještači dokumente i potpise, on je donio zaključak o starosti tinte u skladu s pravilima struke jer je koristio metodu tzv. prodornog svjetla koja je u skladu s pravilima struke.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju apelanticine navode ocijenio neosnovanim. Smatra da apelantica gubi iz vida činjenicu da je potpisala izjavu od 3. decembra 2015. godine za samovoljni prekid radnog odnosa (prestanak radnog odnosa na zahtjev zaposlenika). Istaknuto je da nije dokazala svoje činjenične navode da je navedena izjava „falsifikat“, te da su neosnovani apelanticini navodi u pogledu tereta dokazivanja jer se ne radi o „otkazu ugovora o radu od strane poslodavca“ u smislu odredbi čl. 88. i 89. ZOR-a kada bi eventualno apelanticina pravna rezoniranja u pogledu tereta dokazivanja bila primjenjiva. Također, Kantonalni sud smatra da u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede prava na koja apelantica ukazuje u svojoj apelaciji i da je sud pravilno postupio i donio zakonitu odluku, stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Općinski sud apelanticine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Smatra da je svoju odluku donio pravilnom primjenom važećih propisa na prethodno pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je jasno obrazložio da se u konkretnom slučaju ne radi o otkazu ugovora o radu koji je apelantici dao poslodavac, nego je, prema izvedenim dokazima, apelanticin radni odnos prestao na njen zahtjev, te je na njen zahtjev i doneseno osporeno rješenje o prekidu radnog odnosa od 3. decembra 2015. godine, u skladu s odredbom člana 86. stav 1. tačka 2. ZOR-a. Također ističe da kako apelantica nije dokazala osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva da je predmetnim rješenjem nezakonito prekinut radni odnos, to, prema ocjeni ovog suda, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 96. ZOR-a jer otkaz nije nezakonit pa je zbog toga apelantici odbijen i tužbeni zahtjev. Također navodi da taj sud nije odbio niti jedan apelanticin dokaz. Pri tome Općinski sud ističe da je na apelanticin prijedlog odredio vještačenje po vještaku grafološke struke sa zadatkom koji je odredila sama apelantica, sve s ciljem dokazivanja da je sporna izjava zbog koje je i doneseno rješenje tuženog o prekidu radnog odnosa potpisana tokom 2008/2009. godine. Međutim, kako je određeno vještačenje po vještaku grafološke struke koji nije bio u mogućnosti odgovoriti postavljenom zadatku u dijelu kojim se tražilo utvrđivanje starosti tinte u potpisu apelantice i ostalog rukopisnog teksta u spornoj izjavi, dakle koji, prema ocjeni tog suda, nije posjedovao stručno znanje iz oblasti za koju je jedino moguće da je vještači vještak hemijske struke, a to vještačenje apelantica nije predložila za izvođenje.

15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelanticine navode smatra u cijelosti neosnovanim. Ističe da apelantica u suštini ponavlja razloge istaknute u toku postupka jer nijednom novom činjenicom niti navodom nije suštinski osporila navode iz donesenih presuda. Naime, prvostepena i drugostepena presuda su svojim obrazloženjima u cijelosti odgovorile na sva pitanja koja su se u toku postupka postavljala u odnosu na tužbu, smatra da bi daljnji navodi predstavljali faktičko ponavljanje činjenica i dokaza iz ranije provedenih postupaka. Na osnovu navedenog, tuženi je predložio da se apelanticina apelacija u cijelosti odbaci ili da se odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Način prestanka ugovora o radu Član 86. stav 1. tačka 2.

Ugovor o radu prestaje:

[…] 2. sporazumom poslodavca i zaposlenika […].

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123. stav 2.

[…] (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 134557 17 Rsž od 1. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica osporava presudu Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na postupak poništenja odluke tuženog o prekidu radnog odnosa apelantici, na uspostavljanje radnopravnog statusa apelantici i u vezi s tim na odgovarajuću isplatu plaća, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

26. Apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, te navode apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

28. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj je rješenjem tuženog nezakonito prekinut radni odnos, obavezivanje tuženog da apelanticu rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, kao i da joj uspostavi odgovarajuća prava iz radnog odnosa i izvrši odgovarajuće isplate na ime plaća u relevantnom periodu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju za redovne sudove, prije svega, bilo sporno da li je rješenje o prekidu radnog odnosa tuženog doneseno na apelanticin zahtjev, te da li je predmetno rješenje zakonito, kao i da li su osnovani apelanticini navodi da je navedenu izjavu o prestanku radnog odnosa potpisala 2008/2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza, uvidom u apelanticinu izjavu, na osnovu iskaza svjedoka i nalaza vještaka grafološke struke, dakle suprotno apelanticinim navodima, utvrdili da je apelantica nesporno potpisala predmetnu izjavu, što je utvrđeno na osnovu iskaza svjedokinje Sanele Kadić te nalaza vještaka grafologa. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su sudovi na obje instance zaključili da vještak grafološke struke nije bio u mogućnosti odgovoriti postavljenom zadatku u dijelu kojim se traži da utvrdi starost tinte u potpisu apelantice i ostalog rukopisnog teksta u spornoj izjavi. Naime, navedeni vještak, prema ocjeni sudova, ne posjeduje stručno znanje iz oblasti za koju je jedino moguće da vještači vještak hemijske struke, a ne vještak grafolog, što je on, kako je navedeno u obrazloženju prvostepene presude, i sam potvrdio na ročištu za glavnu raspravu. Pri tome je obrazloženo da apelantica nije predložila da drugi vještak obavi vještačenje (vještak hemijske struke) na okolnost utvrđivanja starost tinte, tj. njenog potpisa, iako je navode o nezakonitosti rješenja upravo zasnivala na tvrdnjama da je 2008/2009. potpisala bjankoizjavu. Stoga, Ustavni sud zapaža da su sudovi cijeneći provedene dokaze u smislu čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP dali jasno i argumentirano obrazloženje da je tuženi predmetno rješenje o prekidu radnog odnosa s apelanticom donio na osnovu apelanticine izjave kojom je tražila prestanak radnog odnosa primjenom odredbe člana 86. stav 1. tačka 2. ZOR-a. Stoga su redovni sudovi zaključili da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o otkazu ugovora o radu koji je apelantici dao poslodavac – tuženi, već o apelanticinom samovoljnom prekidu radnog odnosa s tuženim zaključno sa 3. decembrom 2015. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke dali veoma jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u vezi sa spornom izjavom, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Slijedom toga, redovni sudovi su utvrdili da nema osnova da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa s apelanticom, kao i da se udovolji apelanticinom tužbenom zahtjevu u preostalom dijelu jer je apelanticin radni odnos s tuženim prestao sporazumno.

29. U ovakvom obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava niti nalazi elemente koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

30. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević