Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3688/19 (D. S.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3688/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3688/19, rješavajući apelaciju Dalibora Stokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dalibor Stokić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 P 049154 19 Rev od 2. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dalibor Stokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 25. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 80 P 049154 19 Rev od 2. jula 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je usvojena revizija tuženog (AD „Triglav Krajina Kopaonik“ Banjaluka) i preinačena presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0P 049154 17 Gž 2 od 23. januara 2018. godine tako što je snižena naknada nematerijalne i materijalne štete koja je dosuđena apelantu i to: za pretrpljene fizičke bolove na iznos od 8.000,00 KM (umjesto dosuđenih 10.000,00 KM); za pretrpljeni strah na iznos od 4.800,00 KM (umjesto dosuđenih 6.000,00 KM); za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti na iznos od 20.000,00 KM (umjesto dosuđenih 25.000.00 KM); za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti na iznos od 7.200,00 KM (umjesto dosuđenih 9.000,00 KM); za troškove liječenja na iznos od 4.477,42 KM (umjesto dosuđenih 5.596,78KM) i za izgubljenu zaradu na iznos od 5.295,36 KM (umjesto dosuđenih 40.255,14 KM) sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je osiguranik tuženog, upravljajući TMV, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj je apelant pretrpio teške tjelesne povrede, jer je skrećući ulijevo zapriječio lijevu kolovoznu traku upravo u vrijeme kada mu je iz suprotnog pravca dolazio apelant na motociklu krećući se svojom stranom puta (što je utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom od 5. novembra 2010. godine), te da je apelant tom prilikom upravljajući motociklom vozio brzinom od 83 km/č, a dozvoljena je bila 60 km/s. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je osnovni uzrok saobraćajne nesreće ponašanje osiguranika tuženog i da njegov doprinos nastanku saobraćajne nezgode iznosi 80%, te naglasio da, nasuprot tome, stoji činjenica da se apelant kretao brzinom za 23 km/s većom od dozvoljene, zbog čega je doprinio nastanku predmetne nezgode u omjeru od 20%, jer bi bez sumnje, prema nalazu vještaka saobraćajne struke, saobraćajna nezgoda bila izbjegnuta da se apelant kretao dozvoljenom brzinom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantu za pojedine vidove nematerijalne štete dosudio novčane iznose, uvažavajući činjenicu da je i apelant pridonio nastanku saobraćajne nezgode pa i nastanku štete za 20%, u kom omjeru mu je smanjio naknadu (čl. 192. i 200. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom 127. Zakona o parničnom postupku), te je u istom omjeru smanjio i naknadu materijalne štete koja se odnosi na troškove liječenja. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelant dokazao da bi, da nije povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi, bio zaposlen kao pripravnik kod preduzeća „Bijeljina put“ AD u kojem slučaju bi mu pripravnički staž trajao jednu godinu i za to vrijeme bi primio pripravničku platu u iznosu od 6.619,20 KM, pa je apelantu na ime izgubljene zarade dosudio taj iznos (član 195. Zakona o obligacionim odnosima), a koji je umanjen za 20% srazmjemo apelantovom doprinosu u nastanku saobraćajne nezgode (član 192. istog zakona). Vrhovni sud je odbio ostali dio apelantovog zahtjeva po ovom osnovu, jer nije dokazao da je osnovano i po redovnom toku stvari mogao računati da će i po isteku pripravničkog staža ostati kod ovog preduzeća na poslu do 30. decembra 2013. godine i tako ostvariti zaradu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, apelant navodi da je Vrhovni sud „na osnovu pretpostavki izveo zaključak da ima doprinosa apelanta predmetnoj saobraćajnoj nezgodi i da nije sasvim sigurno utvrđeno da bi apelant i poslije odrađenog pripravničkog staža ostao u stalnom radnom odnosu…“
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević