Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2703/18 (B. Š.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2703/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2703/18 rješavajući apelaciju Bećira Šakanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bećira Šakanovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 I 023773 17 Gž od 20. marta 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 I 023773 16 I 2 od 23. juna 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bećira Šakanovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 I 023773 17 Gž od 20. marta 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 I 023773 16 I 2 od 23. juna 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bećir Šakanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Adnan Šehić advokat iz Velike Kladuše, podnio je 9. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 I 023773 17 Gž od 20. marta 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 I 023773 16 I 2 od 23. juna 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Prednica apelanta (njegova sestra B. Š.) je, na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Velikoj Kladuši broj P-679/87 od 30. juna 1988. godine, pokrenula izvršni postupak protiv R. M. i Ć. M. radi prinudne predaje nekretnina (kuće i dvorišta), nakon čega je doneseno rješenje o izvršenju od 31. augusta 1989. godine. U toku postupka prednica apelanta je povukla prijedlog za izvršenje nakon čega su R. M. i Ć. M. (u daljnjem tekstu: tražitelji izvršenja) podnijeli prijedlog za protivizvršenje koji je usvojen rješenjem od 20. marta 2003. godine.
3. U nastavku postupka (vraćen prijedlog za protivizvršenje na dopunu) Općinski sud je rješenjem od 9. oktobra 2006. godine usvojio prijedlog tražitelja izvršenja da se izvršenje provede na pokretnim stvarima prednice apelanta. Nakon smrti prednice apelanta Općinski sud je zaključkom od 2. septembra 2014. godine utvrdio da na njeno mjesto stupa apelant kao jedini zakonski nasljednik koji je, između ostalog, naslijedio i njene obaveze koje su predmet izvršnog postupka (isplata ostatka ugovorene cijene).
4. Općinski sud je, s obzirom da se predmetno rješenje o izvršenju (od 9. oktobra 2006. godine) nije moglo provesti na pokretnim stvarima prednice apelanta, prihvatio prijedlog tražitelja izvršenja i donio rješenje od 12. decembra 2016. godine kojim je odredio izvršenje na nekretnini apelanta koju je naslijedio (kući i dvorištu pobliže označenim u izreci rješenja – u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). U istom rješenju je navedeno da je izvršenje bilo određeno u YU dinarima, te da je finansijskim vještačenjem i zaključkom prvostepenog suda (od 15. septembra 2015. godine) utvrđen iznos glavnog duga (prednice apelanta) u visini od 64.320,00 KM.
5. Općinski sud je izvršio zabilježbu rješenja o izvršenju u zemljišne knjige, izvršio procjenu predmetnih nekretnina od strane vještaka građevinske struke (utvrđena vrijednost predmetnih nekretnina u iznosu od 124.399,00 KM), a nakon toga je održao prvo ročište za prodaju predmetnih nekretnina (15. juna 2017. godine) na kojem je iste prodao najpovoljnijem ponuđaču (E. Š.) za cijenu od 65.000,00 KM.
Postupak okončan osporenim odlukama
6. Rješenjem (o dosudi) Općinskog suda broj 23 0 I 023773 16 I 2 od 23. juna 2017. godine, između ostalog, dosuđene su predmetne nekretnine kupcu E. Š., te je određeno da apelant predmetne nekretnine preda u posjed kupcu odmah nakon dostave rješenja o dosudi. Istim rješenjem naloženo je ZK uredu Općinskog suda i Katastru Općine Velika Kladuša da, nakon pravosnažnosti tog rješenja, izvrši upis promjene prava vlasništva i posjeda predmetnih nekretnina sa imena apelanta na ime kupca.
7. U obrazloženju rješenja je ponovljeno da je rješenjem od 12. decembra 2016. godine određeno i dozvoljeno izvršenje na nekretninama apelanata, da je nakon procjene vrijednosti nekretnina na prvom ročištu za prodaju predmetna nekretnina prodata kupcu E. Š. za iznos od 65.000,00 KM. Također, uvidom blagajnu suda i dostavom izvoda sa depozitnog računa je utvrđeno da je kupac uplatio iznos kupoprodajne cijene, nakon čega je Općinski sud u skladu sa odredbom člana 93. Zakona o izvršnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZIP) donio rješenje o dosudi.
8. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi apelanta (i dopuni žalbe) protiv rješenja o dosudi od 23. juna 2017. godine, donio rješenje broj 23 0 I 023773 17 Gž od 20. marta 2018. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje odnosno, odbacio kao neblagovremenu apelantovu dopunu žalbe.
9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, pored ostalog, ukratko naveo tok predmetnog izvršnog postupka u kojem je prednica apelanta prvobitno bila tražitelj izvršenja, dok je u toku postupka, nakon što je povukla svoj prijedlog za izvršenje, postala izvršenik, kao i da je apelant nakon njene smrti stupio na mjesto izvršenika (2. septembra 2014. godine) u predmetnom izvršnom postupku. Kantonalni sud je odbacio kao neblagovremenu dopunu žalbe obzirom da je ista podnesena po proteku roka od osam dana za izjavljivanje žalbe (dopuna žalbe podnesena 13. jula 2017. godine dok je rješenje o dosudi primljeno 4. jula 2017. godine). Dalje, Kantonalni sud je naveo da prema stanju predmetnog spisa proizlazi da je Općinski sud rješenjem od 12. decembra 2016. godine odredio izvršenje na predmetnim nekretninama apelanta, na način što će se izvršiti zabilježba izvršenja u zemljišnim knjigama, utvrditi vrijednosti nekretnina i namirenje tražitelja izvršenja (umjesto ranije određenog izvršenja na pokretnim stvarima prednice apelanta). U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je izvršenje bilo određeno u YU dinarima, da je finansijskim vještačenjem i zaključkom prvostepenog suda od 15. septembra 2015. godine utvrđen iznos glavnog duga u visini od 64.320,00 KM, kao i da apelant nije izjavio prigovor protiv navedenog rješenja (od 12. decembra 2016. godine) koje je lično primio 24. decembra 2016. godine.
10. Kantonalni sud je kratko ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i istakao da žalbenim navodima apelanta nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja. Naime, protiv zaključka kojim je utvrđena visina glavnog duga (u konvertibilnim markama) nije bio dozvoljen pravni lijek ali je apelant imao mogućnost da zaključkom utvrđenu visinu potraživanja pobija žalbom protiv rješenja o promjeni predmeta izvršenja (od 12. decembra 2016. godine). Međutim, kako je apelant to propustio učiniti to u ovoj fazi postupka nema mogućnost da osporava utvrđenu visinu novčanog potraživanja, zbog čega su žalbeni navodi u pogledu utvrđene visine duga bez utjecaja na zakonitost pobijane odluke odnosno, smatra se da je apelant prihvatio navedenu visinu duga u konvertibilnim markama. Također, kako je dalje naveo Kantonalni sud, s obzirom da apelant nije pobijao navedeno rješenje (kojim je određeno izvršenje na nekretnini apelanta) proizilazi da je pristao da se izvršenje provede prodajom predmetne nekretnine, pa su bez osnova i žalbeni navodi apelanta kojima tvrdi da bi izmirio dug u novcu bez prodaje predmetne nekretnine. Osim toga, apelant je nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke mogao pobijati žalbom izjavljenom protiv prvostepenog rješenja (od 12. decembra 2016. godine) u kojoj je mogao isticati i primjedbe na rad vještaka financijske struke, te eventualno tražiti izuzeće vještaka financijske struke (što je propustio) zbog, kako u žalbi tvrdi, rodbinskih veza vještaka i punomoćnika tražitelja izvršenja. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 143. stav 1. ranijeg Zakona o nasljeđivanju (koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja nasljedstva prednice apelanta) propisano da nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Shodno navedenoj odredbi na izvršeniku-apelantu kao nasljedniku svoje sestre (ranijeg izvršenika) je bio teret dokazivanja da dug prelazi visinu vrijednosti naslijeđene imovine međutim, obzirom da je apelant propustio to učiniti proizilazi da su neosnovani njegovi žalbeni navodi da je ova obaveza bila na sudu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio član 93. ZlP-a kada je donio pobijano rješenje, pa kako ne stoje žalbeni razlozi kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti odbio je kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
Apelacioni navodi
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu prava na koje se poziva apelant je detaljno naveo hronologiju predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke Općinskog i Kantonalnog suda navodeći da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđena visina potraživanja tražitelja izvršenja odnosno, visina duga njegove prednice koju je naslijedio, te da do donošenja rješenja o dosudi nije mogao da se žali na utvrđenu visinu potraživanja. S tim u vezi apelant je naveo propise koji su se trebali primjenjivati prilikom utvrđivanja visine obaveze njegove prednice (denominacija obaveze iz YU dinara u KM), te je ukazao na odluke Ustavnog suda br. AP-991/14 (u smislu povrede prava na pravično suđenje) i AP-1327/06 (u smislu povrede prava na imovinu) u kojim je bila slična pravna situacija kao u konkretnom slučaju.
Relevantni propisi
12. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 74/11 - O.U.S., 35/12, 35/12-Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - Odluka US BiH i 55/18-Rješenje US BiH) Član 8.
Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja […] (3)Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.
Član 93.
Predaja nekretnine kupcu (1)Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).
(2)Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
(3)Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba. (4)Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju.
13. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80 - ispravka) Obim odgovornosti nasljednika Član 143.
Nasljednik odgovora za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene imovine.
[…] Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
14. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
15. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
16. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjima je dosuđena predmetna nekretnina kupcu odnosno, odlučivalo se o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku (protiv rješenja o dosudi), koji su pokrenuli tražitelji izvršenja protiv apelanta (prednice apelanta), na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se o apelantovim građanskim pravima i obavezama odlučivalo rješenjem od 12. decembra 2016. godine (donesenom u prethodnoj fazi ovog izvršnog postupka kojim je promijenjeno sredstvo izvršenja – određeno izvršenje na predmetnim nekretninama) a ne rješenjem o dosudi koje apelant osporava predmetnom apelacijom. Naime, o apelantovim građanskim pravima je zapravo odlučeno navedenim rješenjem o promjeni sredstva izvršenja (nakon što je apelant kao jedini zakonski nasljednik stupio na mjesto svoje pravne prednice) kojim je odlučeno da se protiv apelanta kao izvršenika vodi izvršni postupak radi prodaje predmetnih nekretnina. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant navedeno rješenje (od 12. decembra 2016. godine) nije osporio, odnosno da protiv tog rješenja nije izjavio prigovor. Međutim, predmet ovog apelacionog postupka su odluke o dosudi, a nesporno je da njima nije odlučivano o građanskim pravima apelanta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog i Općinskog suda o dosudi predmetnih nekretnina kupcu.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba naprijed citiranog člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa specifičnim okolnostima ovog predmeta Ustavni sud će ispitati navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Općinski sud (u prethodnoj fazi predmetnog izvršnog postupka) rješenjem od 12. decembra 2016. godine odredio izvršenje na predmetnim nekretninama i istako da je finansijskim vještačenjem utvrđen iznos glavnog duga apelanta (prednice apelanta koje je prvobitno bilo određeno u YU dinarima). Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije izjavio prigovor protiv navedenog rješenja odnosno, nije pobijao rješenje kojim je promijenjeno sredstvo izvršenja i utvrđenu visinu potraživanja određenu vještačenjem, koja je bila sastavni dio tog rješenja. S druge strane Ustavni sud zapaža da apelant suštinski ne ukazuju ni na kakve propuste u vezi sa samim osporenim rješenjem o dosudi, koje je osporio predmetnom apelacijom, već ga osporava isključivo zbog pogrešno utvrđene visine duga prednice apelanta. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode koje je ranije isticao u toku postupka po žalbi (na rješenje o dosudi), kojima ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio visinu duga njegove prednice. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Kantonalnog suda iz kojeg jasno proizilazi da je taj sud, suprotno tvrdnjama apelanta, pomenute navode apelanta imao u vidu i da ih je obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu pravilno primijenio odredbu člana 93. ZIP-a kada je predmetnu nekretninu dosudio kupcu, dok je odbio kao neosnovane žalbene navode vezane za utvrđenu visinu duga prednice apelanta uz obrazloženje da je apelant mogao pobijati nalaz i mišljenje vještaka (kojim je utvrđena visina duga) žalbom-prigovorom protiv rješenja kojim je promijenjeno sredstvo izvršenja (od 12. decembra 2016. godine). Također, Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je apelant, na kojem je bio teret dokazivanja u skladu sa odredbom člana 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, propustio da dokaže da dug prelazi visinu naslijeđene imovine.
23. Osim toga, u pogledu apelacionih navoda vezanih za povredu prava na imovinu u kojima se apelant poziva na odluku Ustavnog suda broj AP-1327/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1327/06 od 15. januara 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud prije svega podsjeća da je apelant u tom postupku (parničnom) bio tužitelj a ne izvršenik (kao u konkretnom slučaju), da je stoga uživao garancije prava na pravično suđenje i da je predmet razmatranja pred Ustavnim sudom u okviru prava na pravično suđenje bila odluka kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta (pri obračunu konkretnog dugovanog iznosa drugostepeni sud je primijenio principe monetarnog nominalizma) i obavezan tuženi da isplati apelantu određeni dugovani iznos po osnovu kredita, a ne rješenje o namirenju kao posljednja faza izvršnog postupka, te da stoga nije ni primjenjiv na konkretan slučaj.
24. U vezi s prednjim Ustavni sud dakle smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević