Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3474/19 (građanskiJagoda Berić)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3474/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3474/19, rješavajući apelaciju Jagode Berić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jagoda Berić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 183687 19 Gž 3 od 19. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jagoda Berić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. septembra 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 183687 19 Gž 3 od 19. juna 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Okružnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 183687 18 I 3 od 15. novembra 2018. godine, kojim je odlučeno da se iz iznosa cijene dobijene prodajom nepokretnosti izvršenika („DEL Invest“ d.o.o. Banjaluka) namiruju potraživanja založnog povjerioca i tražilaca izvršenjapristupnih povjerilaca, redoslijedom određenim u izreci tog rješenja od tačke 1. do tačke 14. Istim rješenjem je utvrđeno i da potraživanja tražilaca izvršenja (među kojima je i apelantica) sa kasnijim datumom upisa u zemljišne knjige nisu namirena.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je suštinski prigovor žalbe apelantice da je ona kao tražilac izvršenja određena rješenjem o izvršenju od 9. aprila 2014. godine i da bi zbog toga u redu namirenja trebala biti na trećem, a ne na petnaestom mjestu. Okružni sud je naveo i da je u prvostepenom rješenju navedeno da je rješenje o izvršenju od 9. aprila 2014. godine, na koje se poziva apelantica, bilo nepravilno i nije moglo proizvoditi dejstvo u pogledu zabilježbe izvršenja, jer u tom rješenju nije bio upisan z.k. uložak u kojem je trebalo izvršiti zabilježbu izvršenja. Po ocjeni Okružnog suda, iz ovog razloga zabilježba izvršenja je mogla biti izvršena tek po donošenju naknadnog rješenja od strane prvostepenog suda 11. februara 2015. godine, kojim je izmijenjeno i dopunjeno rješenje od 9. aprila 2014. godine, na način što je u izreci tog rješenja tek tada upisan i time određen z.k. uložak u kojem je trebalo izvršiti zabilježbu izvršenja po prijedlogu apelantice. Okružni sud je ukazao da je zabilježba izvršenja u odnosu na apelanticu bila moguća tek po osnovu rješenja od 11. februara 2015. godine, pa je očigledno, s obzirom na datum tog rješenja, da je zabilježba izvršenja apelantice kasnija u odnosu na datume zabilježbe ostalih tražitelja izvršenja od tačke 1. do tačke 14. iz izreke prvostepenog rješenja. Okružni sud je istakao da sistematskim tumačenjem članova 72., 73. i 98 Zakona o izvršnom postupku proizilazi da je, u situacijama kakva je u konkretnom predmetu, osnovno pravilo da se prvo namiruje založni (hipotekarni) povjerilac, a potom se između više tražilaca izvršenja sa zabilježbom izvršenja primjenjuje načelo prior tempore potior iure (raniji u vremenu jači u pravu), koje načelo je propisano članom 72. stav 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, jer zabilježba izvršenja apelantice nije bila upisana hronološkim redom, pa je slijedom toga apelantica uskraćena za mogućnost da izvrši naplatu svojih potraživanja od izvršenika.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenice i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević