Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3265/19 (Z. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3265/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3265/19, rješavajući apelaciju Zvjezdane Vasilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zvjezdana Vasilić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 071961 19 Gž od 22. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 071961 18 P od 19. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvjezdana Vasilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Švajcarske, koju zastupa Velid Harčin advokat iz Gračanice, podnijela je 13. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 071961 19 Gž od 22. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 071961 18 P od 19. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženi M.M. da apelantici na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je apelantica tuženom davala novac u iznosima kako je precizirano tužbenim zahtjevom, te ukoliko jeste, da li je takvo davanje imalo karakter pozajmice s obavezom vraćanja novca ili je davano kao pomoć tuženom bez obaveze vraćanja. Takođe, sporno je da li su apelantica i tuženi zaključili usmeni ugovor o pozajmici novca, slijedom čega bi tuženi bio obavezan da apelantici vrati pozajmicu. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 557. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije izvjesnog vremena istu količinu novca vrati, dok je odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice da osnovu kojih će donijeti odluku. Osnovni sud je naveo da su svjedoci P.V. i J.M. u rodbinskoj vezi s apelanticom (sin i sestra apelantice), te da su, imajući navedeno u vidu, zainteresovani za pozitivan ishod postupka za apelanticu, pa je sud utvrdio da njihove izjave nisu uvjerljive, tim prije što su navedeni svjedoci u lošim odnosima s tuženim. Neuvjerljivost izjava koje su dali svjedoci i apelantica proizlazi i iz činjenice da između apelantice i tuženog, kao bivših supružnika, nisu riješeni imovinski odnosi u vezi s imovinom koju su stekli u braku, a za koju podjelu i nasljeđivanje su zainteresovani i apelantica i svjedoci. Osnovni sud je takođe naveo da je izjava apelantice kontradiktorna i s pozivom za vraćanje duga koji je njen punomoćnik uputio tuženom. Nasuprot navedenom, Osnovni sud je izjavu tuženog djelimično ocijenio kao uvjerljivu, te je imajući u vidu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev apelantice.
4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio provedene dokaze, te je na osnovu takve ocjene dokaza izveo pravilan zaključak da apelantica nije dokazala da je sa tuženim zaključila ugovor o zajmu, da mu je po tom osnovu davala novac i da je ugovarala sa tuženim način i rokove vraćanja tog zajma, te je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom navedenih zakonskih odredbi odbio tužbeni zahtjev apelantice. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantica navodi da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, te da je nelogičan zaključak prvostepenog suda da iskazi svjedoka apelantice nisu bili uvjerljivi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakona u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević