Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1850/18 (Općina Centar Sarajevo)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Troškovi postupka
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1850/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1850/18, rješavajući apelaciju Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Centar Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 057506 17 Rev od 5. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo, podnijela je 26. marta 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 057506 17 Rev od 5. decembra 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem 1850/18.
2. Apelantica je podnijela istovjetnu apelaciju i 23. marta 2018. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1919/18. Apelantica je 9. aprila 2018. godine dostavila obavještenje da je greškom podnijela apelaciju broj AP 1919/18, te da je tu apelaciju potrebno spojiti s apelacijom broj AP 1850/18. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iste apelantice koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1850/18 i AP 1919/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1850/18.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Schenker d.d. Ljubljana, Slovenija (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 12. novembra 2019. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 057506 08 Ps od 14. decembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 057506 12 Pž od 14. decembra 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da ima pravo vlasništva na poslovnom prostoru koji se nalazi u Sarajevu u ulici Ćemaluša broj 2, detaljno preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni prostor), s dijelom 1/1, te da apelantica trpi da tužitelj na osnovu ove presude upiše pravo vlasništva na ovom poslovnom prostoru u zemljišnoj knjizi Općinskog suda. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužitelj pravni sljednik pravnog lica „Intertrans“ p.p. Ljubljana (u daljnjem tekstu: tužiteljev prednik) koje je s apelanticom 3. februara 1988. godine zaključilo ugovor o prijenosu prava raspolaganja na nekretninama, kojim je ugovoren prijenos i zamjena prava tako što je apelantica tužiteljevom predniku prenijela pravo raspolaganja na dvosobnom stanu – predmetnom prostoru, a tužiteljev prednik je na apelanticu prenio pravo raspolaganja na dva stana na lokaciji Dobrinja III u Sarajevu koji su precizirani u presudi. Utvrđeno je i da je prije zaključenja tog ugovora apelanticinim rješenjem od 20. maja 1987. godine tužiteljevom predniku odobreno pretvaranje dvosobnog stana – predmetnog prostora (na kojem je do tad stanarsko pravo imalo lice poimenično navedeno u presudi, a kojem je nakon toga dodijeljen jedan od stanova na kojem je pravo raspolaganja tužiteljev prednik prenio na apelanticu) u poslovni prostor za obavljanje kancelarijske djelatnosti, te da je izvršeno i etažiranje tog predmetnog prostora na osnovu Rješenja Osnovnog suda I u Sarajevu broj R-819/91 od 25. decembra 1991. godine, koje je postalo pravosnažno sa danom 19. februar 1992. godine. Utvrđeno je i da navedeno rješenje nije predato zk. uredu na provođenje, niti u vezi s tim postoje bilo kakve zabilješke u zemljišnim knjigama.
7. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem Ministarstva privrede Kantona Sarajevo od 12. februara 2008. godine, na osnovu odredaba čl. od 2. do 5. Odluke o sprovođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka), utvrđeno postojanje prava na imovinu na predmetnom poslovnom prostoru u tužiteljevu korist s obzirom na to da je na osnovu zk. izvadaka Općinskog suda koji se nalaze u spisu utvrđeno da je cjelokupna nekretnina u kojoj se nalazi predmetni prostor označena kao k. č. br. 270 kuća i dvorište površine 347 m², upisana u zk. ul. br. 42 SP Mahala XXXIX kao državno vlasništvo, na osnovu pravosnažnog rješenja NOO Centar Sarajevo od 25. juna 1961. godine, a da je na osnovu zaključka Komisije za nacionalizaciju pri Izvršnom vijeću NRBiH od 7. decembra 1962. godine utvrđeno da su neki od stanova koji se nalaze u toj zgradi etažirani i da je na njima upisano pravo vlasništva u korist određenih fizičkih i pravnih lica, i na konkretnom prostoru. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da tužiteljev tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na osnovu predmetnog ugovora jer je predmet tog ugovora bio prijenos prava raspolaganja na dvosobnom stanu, odnosno da tužitelj na osnovu tog ugovora nije mogao steći više prava nego što je imala apelantica koja mu je taj stan dala u zamjenu za dva stana u naselju Dobrinja jer nakon zaključenja ugovora od 3. februara 1988. godine nije došlo do promjene upisa u odgovarajućim registrima u vezi sa stečenim pravima na nekretninama koje su bile predmet zamjene ugovorom od 3. februara 1988. godine.
8. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Ps 057506 12 Pž od 14. decembra 2015. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U odluci o žalbi Kantonalni sud je u cijelosti podržao razloge iz presude Općinskog suda. Pri tom je taj sud istakao i da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da rješenje o etažiranju nekretnine u čijem sastavu se nalazi predmetni prostor nikada nije predato zk. uredu na provođenje zbog započinjana ratnih sukoba u BiH, nakon čega je Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo tužitelju oduzelo posjed predmetnog prostora nakon čega je uslijedilo donošenje rješenja od 12. februara 2008. godine o priznanju prava na imovinu na predmetnom prostoru tužitelju.
9. Protiv navedene presude Kantonalnog suda tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Ps 057506 17 Rev od 5. decembra 2017. godine reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio na način da je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pa je apelantica dužna trpjeti da se u zemljišnim knjigama na osnovu ove presude izvrši uknjižba prava vlasništva u tužiteljevu korist s dijelom 1/1, te da upis prava vlasništva po osnovu presude izvrši Zk. ured Općinskog suda. Presudom je naloženo apelantici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.732,20 KM u roku preciziranom u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su, prema mišljenju tog suda, zaključak, a time i odluke nižestepenih sudova, nepravilne i u suprotnosti sa zakonskim odredbama. U vezi s tim je navedeno da prema važećoj odredbi člana 16. stav 1. Zakona o prometu nekretnina koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o prijenosu prava raspolaganja na spornom stanu, pretvorenog u poslovni prostor, društvena pravna lica mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade, u smislu predmetnog pravnog posla, budući da se radi o društveno pravnim licima koja su izvršila prijenos prava raspolaganja na stanu, odnosno poslovnom prostoru bez naknade.
10. Vrhovni sud je naveo da stav drugostepenog suda da je predmet ugovora od 3. februara 1988. godine bilo pravo raspolaganja na dvosobnom stanu u zgradi koja je bila predmet nacionalizacije, iako se drugostepeni sud o tome nije izričito izjasnio, upućuje na zaključak da su nižestepeni sudovi zaključili da je takav ugovor ništav. Vrhovni sud je naveo da je, međutim, tek odredbama člana 16a. stav 1. tačka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina koji se primjenjuje od 31. decembra 1991. godine propisano da se poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društveno vlasništvo na osnovu, između ostalih, Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, dok je stavom 2. propisano da se na nekretninama iz prethodnog stava zabranjuje ustanovljenje tereta i njihovo davanje u dugoročni zakup, kao i zakup na određeno vrijeme. Odredbom člana 16c. stav 1. tog zakona, u relevantnom dijelu je propisano, kako je obrazložio Vrhovni sud, da su pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama člana 16a. tog zakona ništavi, dok je stavom 2. propisano da se odredba prethodnog stava primjenjuje na pravne poslove i druge akte zaključene od 1. januara 1991. godine. Budući da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen prije stupanja na snagu i početka primjene izmijenjenog Zakona o prometu nekretnina, Vrhovni sud je istakao da, slijedeći načelo temporalne primjene zakona, proizlazi da on nije ništav.
11. Nadalje je navedeno da je, prema mišljenju tog suda, neosnovan i zaključak nižestepenih sudova da bi se tužitelju priznalo više prava od onih koja su priznata predmetnim ugovorom jer je predmet zamjene bio dvosoban stan, a ne poslovni prostor. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio Vrhovni sud, nesporna činjenica da je taj stan pretvoren i prije zamjene u poslovni prostor apelanticinim rješenjem iz 1987. godine koji je tužitelj u tu svrhu i koristio za obavljanje kancelarijske djelatnosti, te da je kao takav i etažiran na osnovu apelanticinog rješenja iz 1991. godine. Na osnovu stečenog prava raspolaganja, tužitelju je na predmetnom prostoru, kako je obrazložio Vrhovni sud, utvrđeno postojanje prava na imovinu rješenjem Kantona Sarajevo od 12. februara 2008. godine u skladu sa odredbama čl. 2, 3, 4. i 5. Odluke i člana 2. Aneksa G. U vezi s tim je Vrhovni sud naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude istakao da taj sud nema ovlaštenje da pravo raspolaganja poistovjećuje s pravom vlasništva, već da je tužitelj eventualno to pravo trebao ostvariti shodno propisima koji reguliraju pretvaranje državnog u privatno vlasništvo, a koji postupak ne spada u nadležnost suda.
12. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da u odnosu na pravo raspolaganja, kao ekvivalent prava vlasništva, taj sud ističe da je intencija kasnijeg zakonodavstva u odnosu na nastanak spornog odnosa iz oblasti stvarnog prava, konkretno Zakona o stvarnim pravima, bila sistemska reforma za prevazilaženje problema nastalih u toku promjene društvenog i pravnog sistema države, te ukidanja društvenog vlasništva i u vezi s tim izvedenih prava. Osnovne komponentne društvenog vlasništva su, kako je obrazložio taj sud, između ostalih i pravo raspolaganja koje je egzistiralo u socijalističkom sistemu i koje se u novim uvjetima pravnog sistema pretvara u pravo vlasništva. U konkretnom slučaju, dovodeći u vezu takve promjene s tužiteljevim stečenim pravom na imovinu u odnosu na predmetnu nekretninu, Vrhovni sud je zaključio da su stečene materijalnopravne pretpostavke za osnovanost tužiteljevog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, slijedom čega je osnovan i njegov zahtjev da se na osnovu ove presude upiše kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi nadležnog suda. Zbog navedenog, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio i da će, prema odredbi iz člana 397. stav 2. ZPP, kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, preinačenjem nižestepenih presuda tužitelj je u cijelosti uspio u parnici, pa mu je apelantica u smislu člana 386. stav 1. ZPP dužna nadoknaditi troškove parničnog postupka jer je nesporno da je tužitelja zastupao punomoćnik advokat, pa mu pripadaju troškovi za sastavljanje tužbe od 720,00 KM, zastupanje na pripremnom ročištu 26. februara 2009. godine 720,00 KM, zastupanje na pripremnim ročištima 27. aprila 2009. godine, 2. juna 2009. godine i 26. oktobra 2009. godine po 180,00 KM, na pripremnom ročištu 30. marta 2010. godine 360,00 KM, zastupanje na glavnoj raspravi 16. decembra 2010. godine 180,00 KM i 14. novembra 2011. godine 720,00 KM, sastavljanje žalbe 820,00 KM i revizije 840,00 KM, što ukupno, prema obrazloženju Vrhovnog suda, iznosi 5.732,20 KM, u koji iznos su uračunati i troškovi PDV-a (832,20 KM) priznati na osnovu uvjerenja tužiteljevog punomoćnika iz 2008. godine o upisu u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza. Visina parničnih troškova, kako je obrazloženo, utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata – član 12. i član 13. tačka 1. alineje a, b. i c, tačka 2. alineja a. i tačka 3. alineja a.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava uključujući i Aneks G Sporazuma o sukcesiji. Navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasna obrazloženja i razloge za svoje odluke, nakon čega je Vrhovni sud spornu odluku zasnovao na činjenici da je apelantica prije zaključenja spornog ugovora odobrila tužitelju pretvaranje predmetnog stana u poslovne prostorije, ali da je taj sud propustio da cijeni bitnu činjenicu da je apelantica upisana kao nositeljica prava raspolaganja na cjelokupnoj nekretnini, kao i da je tužitelj iz Republike Slovenije. Apelantica navodi da je tačno da postoji rješenje od 12. februara 2008. godine kojim je utvrđeno postojanje prava na imovinu na poslovnom prostoru u skladu s Uputstvom o načinu podnošenja zahtjeva, uvjetima i postupku izuzimanja od zabrane raspolaganja nekretninama na kojima postoji pravo korištenja, raspolaganja i upravljanja pravnih lica sa sjedištem u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i SRJ i Aneksu G, iz čega proizlazi da tužitelj nije ni imao pravni interes za vođenje ovog sudskog postupka. Apelantica nadalje navodi da je Vrhovni sud osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva zasnovao na Odluci i samom tom sporazumu, kao i na Zakonu o stvarnim pravima, a da pri tome nije naveo niti jednu konkretnu odredbu tog zakona, što, prema apelanticinom mišljenju, predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Također navodi da Vrhovni sud nije mogao primijeniti Zakon o stvarnim pravima s obzirom na to da je konkretan sudski spor započeo 2008. godine, zbog čega se, prema odredbama člana 372. tog zakona, imaju primijeniti propisi koji su bili na snazi do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima koji se primjenjuje tek od 6. marta 2014. godine, zbog čega je, prema apelanticinom mišljenju, neprihvatljiv zaključak Vrhovnog suda o pretvorbi prava raspolaganja u pravo vlasništva. Također navodi i da je tužitelj u posjedu spornog prostora koji je dodijelio u zakup trećem licu i da nikada nije podnio zahtjev zk. uredu za uknjižbu stečenog prava. Apelantica smatra da su pogrešno dosuđeni i troškovi postupka jer Vrhovni sud nije uzeo u obzir da je apelantica uspjela sa svojim zahtjevom u prvostepenom i drugostepenom postupku, da apelantica nikada nije sporila tužitelju priznato pravo na imovinu i da su tužitelju dosuđeni i troškovi koje je sam prouzrokovao.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je tužitelju nesporno utvrđeno pravo vlasništva odlukom Kantona od 12. februara 2008. godine u skladu sa Aneksom i odlukom o njegovom provođenju i da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89 i 29/90, i „Službene novine RBiH“ br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94). Za potrebe ove odluke korišten je neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
(1)Društvene pravne osobe mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade.
(2) Društvena pravna osoba može od nosioca prava svojine sticati zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade.
(3) Društvena pravna osoba može zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada otuđivati iz društvene svojine samo uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti.
17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 22/91 od 2. jula 1991. godine, „Službene novine RBiH“ br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16a. stav (1) tačka 6.
1)Poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu:
6. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta Član 16e. st. (1) i (2) (1)Pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama čl. 16a, 16b. I 16c. ovog zakona, ništavi su.
(2)Odredba prethodnog stava se primjenjuje na pravne poslove i druge akte zaključene od 1. januara 1991. godine.
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 386. stav 1.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
Član 397. stav 2.
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 057506 17 Rev od 5. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
26. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelanticinim navodima, osporena presuda sadrži jasno i argumentirano obrazloženje u kojem je navedeno zašto tužitelju pripada pravo vlasništva na predmetnom prostoru, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne proizlazi da je taj sud presudu zasnovao na odredbama Zakona o stvarnim pravima koji se primjenjuje tek od 2014. godine. Naime, kako je vidljivo iz navedenog obrazloženja koje je prezentirano u prethodnim tačkama ove odluke, a koje Ustavni sud neće ponavljati, Vrhovni sud je samo napravio komparaciju odredbi tog zakona s propisima koji su važili u relevantnom periodu, a nije, kako to pogrešno tvrdi apelantica, presudu zasnovao na tom zakonu. Presuda Vrhovnog suda, kako to proizlazi iz njenog obrazloženja, zasnovana je na odredbama člana 16. Zakona o prometu nekretnina i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, kako je to i obrazložio Vrhovni sud (vidi tačku 10. ove odluke).
30. Naime, iz navedenog obrazloženja nesporno proizlazi da je član 16. Zakona o prometu nekretnina bio na snazi do donošenja izmjena i dopuna tog zakona koje su objavljene u „Službenom listu SRBiH“ broj 22/91 od 2. jula 1991. godine. Navedenim izmjenama zakona izmijenjen je i član 16. kako je to i citirano u dijelu ove odluke koji se odnosi na relevantne propise. Izmijenjenim članom 16. Zakona o prometu nekretnina, kojem je dodat, između ostalog, član 16a., propisano je da se poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društveno vlasništvo na osnovu, između ostalog, Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Osim toga, novim članom 16e. propisano je da se odredbe, između ostalog, i člana 16a. odnose na pravne poslove i druge akte zaključene od 1. januara 1991. godine. Prema tome, kako je predmetni ugovor zaključen 3. februara 1988. godine, dakle prije stupanja na snagu izmijenjenog člana 16. Zakona o prometu nekretnina, proizlazi da, kako je i zaključio Vrhovni sud, predmetni ugovor nije ništav. Kako Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i kako ga apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje, štaviše i pored apelacionih navoda kojim osporava navedenu presudu Vrhovnog suda apelantica u apelaciji navodi i da nikad nije osporavala stečeno pravo tužitelju na predmetnom prostoru, te da smatra da tužitelj nije imao pravni interes za vođenje ovog postupka, što je kontradiktorno ostalim navodima apelacije, Ustavni sud te apelanticine navode smatra neosnovanim.
31. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode u vezi s dosuđenim troškovima postupka s obzirom na to da iz citiranog člana 397. ZPP, suprotno apelanticinim shvatanjima, jasno proizlazi da sud koji preinači presudu odlučuje i o ukupnim troškovima postupka, što je Vrhovni sud u konkretnom slučaju i učinio i pri tome dao obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga Ustavni sud i ove apelanticine navode smatra neosnovanim.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
33. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je utvrdio da tužitelju pripada pravo vlasništva na predmetnom prostoru i kada je taj sud, preinačivši obje nižestepene presude, sam donio odluku o troškovima cijelog postupka, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZPP.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević