Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3744/19 (B. T. i N. T.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3744/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3744/19, rješavajući apelaciju Behke Tulić i Nijaza Tulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Behka Tulić i Nijaz Tulić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 032636 18 Gž 2 od 10. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 032636 17 P 2 od 10. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Behka Tulić i Nijaz Tulić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelant ili apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Hizreta Kadić advokat iz Visokog, podnijeli su 27. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 032636 18 Gž 2 od 10. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 032636 17 P 2 od 10. aprila 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-6908/18 od 10. januara 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda od 10. septembra 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 032636 18 Rev od 20. juna 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezani su apelanti da tužiteljici (K.S.) solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (zbog pretrpljenog straha, pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti).

4. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da su apelanti u prekršajnom postupku oglašeni odgovornim za prekršaj, jer su prvoapelantica i njena tada maloljetna kćerka (Š.T.) fizički i verbalno, a drugoapelant samo verbalno napali tužiteljicu 13. aprila 2012. godine kojom prilikom je tužiteljica zadobila tjelesne povrede, te je kod tužiteljice posljedično došlo do psihičkog poremećaja (anksioznost, depresivno raspoloženje, te doživljajem narušenog ugleda i časti). Prvostepeni sud je dalje naveo da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka neuropshijatra utvrđeno da je tužiteljica trpjela fizičku bol i strah, da i dalje ima fizičke tegobe, te da je kod tužiteljice nastupilo umanjenje opće životne aktivnosti od 10% trajno, te da se o saznanju za psihičke posljedice, trajnosti fizičkih tegoba i daljnjih povremenih strahova vezanih za nanijetu joj fizičku traumu može govoriti dvije godine nakon traume odnosno od započetog liječenja (tj. od aprila 2014 godine). S tim u vezi, prvostepeni sud je tužiteljici za pretrpljene fizičke bolove i strah, te duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti dosudio iznose bliže navedene u izreci prvostepene odluke, smatrajući da su dosuđeni iznosi adekvatna satisfakcija i primjerena naknada (član 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Prvostepeni sud je naveo da odgovornost apelanata proizlazi iz člana 165. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, jer je njihova kćerka Š.T. u vrijeme spornog događaja bila maloljetna a nisu dokazali da je šteta nastala bez njihove krivice. Također, prvostepeni sud je naveo da je neosnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičke bolove i pretrpljeni strah, jer nije protekao zastarni rok od tri godine (376. stav 1. istog zakona), s obzirom da je tužba podnesena 1. jula 2015. godine a zastarni rok za ove vidove štete nije počeo teći prije aprila 2014. godine. Naime, prvostepeni sud je ukazao da za pretrpljene fizičke bolove zastara počinje teći u vrijeme kada su ti bolovi prestali, a najkasnije kad se završi liječenje i stabilizira zdravlje oštećenika narušeno štetnim događajem, za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti od završetka liječenja i stabilizacije oštećenikova zdravstvenog stanja, odnosno saznanja za trajne posljedice zadobivenih povreda, a za pretpljeni strah kada je prestao, odnosno kada je postalo izvjesno njegovo trajnije postojanje.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je vještak medicinske struke dala odgovor na pitanja apelanata koja su se ticala samo sporta kojim se tužiteljica bavila odnosno saznanjem vještaka za sport i pojas koji tužiteljica ima, a apelanti izjavili „da se protive nalazu ukoliko je suprotan svim navodima i dokazima“ , što je paušalan prigovor kojim nije doveden u pitanje stručnost i objektivnost vještaka, zbog čega je cijenio neosnovanim navode apelanata koji se odnose na prigovor na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelanti navode „da je nastupila zastara potraživanja naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova radi smanjenja životne aktivnosti, te da je nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, a kojem nalazu prvostepeni i drugostepeni sud poklanjaju vjeru, proizvoljan, paušalan i nije potkrijepljen medicinskom dokumentacijom“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3744/19 (B. T. i N. T.) | Sudska praksa | Aktio