Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3463/19 (N. Š.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3463/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3463/19, rješavajući apelaciju Nedeljka Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedeljko Šarić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 005953 17 Uvp od 23. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 005953 16 U od 15. marta 2017. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Banjaluka broj 16-03/2.2.2.1-372-151/16 od 23. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 30. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 005953 17 Uvp od 23. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 005953 16 U od 15. marta 2017. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Banjaluka ( u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/2.2.2.1-372-151/16 od 23. septembra 2016. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 15. marta 2017. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva od 23. septembra 2016. godine. Navedenim rješenjem je P.Š. i S.Š. iz Brčkog, roditeljima apelanta, utvrđen prestanak prava na korištenje stambene jedinice pobliže opisane u stavu I izreke rješenja, koja im je bila dodijeljena rješenjem Ministarstva broj 16- 03/2.2-372-675-10/11 od 30. novembra 2011. godine. U stavu II izreke utvrđeno je da apelant ne ispunjava uslove za nastavak korištenja stambene jedinice, a u stavu III izreke naloženo je apelantu da stambenu jedinicu preda u posjed tuženom putem prvostepene stambene komisije, ispražnjenu od lica i stvari u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u ovom postupku utvrđeno da je predmetni stan rješenjem od 30. novembra 2011. godine dodijeljen roditeljima apelanta P.Š. i S.Š., kao članovima porodice poginulog borca (brata apelanta) i da je u zahtjevu za stambeno rangiranje S.Š. i naveo da sa njim u zajedničkom domaćinstvu živi njegova supruga, sin, snaha i unuke. Vrhovni sud je nadalje istakao da je u toku postupka izvršen uviđaj na licu mjesta, a i pribavljeni su podaci iz CIPS, te je utvrđeno da su apelant i njegovi roditelji, u vrijeme dodjele predmetnog stana, živjeli na različitim adresama kao podstanari (a što apelant ni ne spori). Vrhovni sud je naveo i da sada apelant živi u vlastitoj porodičnoj kući, koja je uslovna za stanovanje i za koju je dobio novčana sredstva u određenom iznosu na ime stambenog zbrinjavanja. Vrhovni sud je ukazao da je apelant odbijen sa zahtjevom za zaključivanje ugovora o zakupu kao neosnovanim rješenjem Ministarstva od 14. decembra 2016. godine, iz razloga što je u postupku utvrđeno da iza imenovanih nema lica koji imaju pravo na nastavak korištenja predmetnog stana. Apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svojih roditelja u predmetnom stanu, a ima u vlasništvu porodičnu kuću, pa shodno odredbama člana 46. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te člana 6. Zakona o stambenim odnosima ne ispunjava uslove da nastavi sa korištenjem predmetnog stana. Vrhovni sud je istakao i nije bilo obaveze od strane Ministarstva da u ovom postupku poziva sestru apelanta D.Ć., jer ona nije podnijela zahtjev da nastavi sa korištenjem predmetnog stana. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su Ministarstvo, Okružni i Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, kada mu nisu priznali status člana porodičnog domaćinstva umrlog oca apelanta S.Š. i slijedom toga mu nisu priznali pravo na korištenje predmetnog stana.

Relevantno pravo

5. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“, br. 118/11, 67/13, 60/15 i 45/18) Član 46.

(1) U slučaju smrti zakupca ili njegovog iseljenja iz stana, zakup se nastavlja sa njegovim bračnim drugom, a ako ovoga nema, sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva koji će između sebe sporazumno odrediti ko će od njih zaključiti ugovor o zakupu stana sa zakupodavcem. (…)

6. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 14/84 - Prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 - O.U.S., i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/93, 22/93 - ispravka, 12/99 i 31/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, deca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi dece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su Ministarstvo, te Okružni i Vrhovni sud, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo, Okružni i Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3463/19 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio