Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3551/19 (M. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3551/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-3551/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mira Berbić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Berbić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 127 0 P 040404 17 Rev od 4. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Berbić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mustafa Salkić odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 11. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 P 040404 17 Rev od 4. travnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice i četvero drugih tužitelja (T.J., S.D., I.J., M.J.) kojim su tražili da se poništi ugovor o doživotnom izdržavanju, zaključen dana 1. studenoga 2000. godine između A.J. kao primateljice izdržavanja i tuženika A.K. kao davatelja izdržavanja, te da se na temelju te presude izvrši brisanje prava vlasništva upisanoga u korist tuženika, na nekretnini bliže označenoj u izreci prvostupanjske odluke, te da se pravo vlasništva na toj nekretnini uknjiži u korist A.J.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev i poništio ugovor o doživotnom izdržavanju, uz obrazloženje da su tužitelji, uključujući i apelanticu, u ovome postupku dokazali da tuženik nije ispunjavao obveze preuzete tim ugovorom. Vrhovni je sud naveo da je prvostupanjski sud ocijenio i da predmetni ugovor nema realan sadržaj, nego da je prividan i usmjeren na izigravanje zakonskih prava zakonskih nasljednika, budući da po ocjeni toga suda namjera primateljice izdržavanja nije bila da osigura svoje izdržavanje, nego isključivo da ostavljanjem stana materijalno osigura tuženika, odnosno svojega unuka. Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud svoju presudu zasnovao na ocjeni da iz utvrđenoga činjeničnoga stanja nesumnjivo proizlazi da tuženik nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa primateljicom izdržavanja u vrijeme njezine smrti, odnosno da je nije doživotno izdržavao, na temelju čega je taj sud zaključio da namjera primateljice izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora nije bila osiguranje izdržavanja. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud na osnovu istoga činjeničnoga stanja ocijenio da tužbeni zahtjev nije utemeljen, te je zaključio da su tužitelji poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju tražili isključivo iz razloga što tuženik nije izvršavao svoje obveze prema majci tužitelja. Vrhovni je sud istakao da, budući da neispunjenje ugovornih obveza predstavlja razlog za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, a ne za njegovo poništenje, drugostupanjski je sud imajući u vidu odredbe članka 123. Zakona o nasljeđivanju zaključio da tužitelji nemaju pravo na postavljanje takvoga zahtjeva. Vrhovni je sud istakao da u konkretnome slučaju, tuženik se ugovorom obvezao da će sa primateljicom izdržavanja živjeti, da će se starati o održavanju stana, da će o primateljici izdržavanja brinuti, pomagati je, u bolesti njegovati i poslije njezine smrti po vjerskim i mjesnim običajima sahraniti. Vrhovni je sud istakao da, kako iz utvrđenoga činjeničnoga stanja u ovome predmetu ne proizlazi da je primateljica izdržavanja za vrijeme važenja predmetnoga ugovora zahtijevala raskid, a imajući u vidu stav izražen u sudskoj praksi Vrhovnoga suda u vezi sa primjenom odredbi članka 123. i članka 125. Zakona o nasljeđivanju, prema kojem nasljednici primatelja izdržavanja nisu aktivno legitimirani da traže raskid ugovor zbog neispunjenja obveza od strane davatelja izdržavanja ukoliko takav zahtjev nije postavio sam primatelj izdržavanja, proizlazi da je pravilan zaključak drugostupanjskoga suda da u konkretnome slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raskid predmetnoga ugovora.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-901/08 od 29. lipnja 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3551/19 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio